U Istambulu se jednostavno prilagođavate vremenu, koje imate na raspolaganju. I to vremenu, koje vam je potrebno za obilazak bazara i restorana i vremenu koje vam je potrebno za obilazak spomenika kulture – vremenu za vremeplov kroz vijekove. Istambul je grad muzej slojevit poput torte. Tektonski poremećaji (česti zemljotresi) su neke kulturno historijske spomenike poredali po slojevima jedan ispod, a jedan iznad drugog. Zbog čega se Konstantinova palata našla ispod Plave džamije i postala njen temelj, a hipodrom ispod Sultanhamtovog trga. Trg je neko nulto početno i najvažnije mjesto za obilazak grada. Jezgro različitih vremenskih epoha, mnogo pozonatije po tim epohama i vladarima od sultana po kom je trg dobio ime, jer isti nije ostavio poseban pečat u historiji osim prelijepe Plave džamije, a na ovom trgu su se sudarile mnoge civlizacije i epohe. Po ovom trgu historija je pisala svoje najvažnije stranice, važne ne samo za trg već često i za cijelo čovječanstvo određene epohe.
O tom dožviljaju na tako malom prostoru ispisala sam čak četiri bloga. U ovaj jedan blog odlučila sam da strpam te šetnje ulicama Istambula, utiske nakon obilazak bazara i restorana.
U Istambulu vam nije potreban budilnik, prije izlaska sunca sa svih okolnih minareta odjekuju ezani za sabah namaz, što i nije samo poziv za molitvu, već alarm koji označava početak dana, i nema više spavanja ukoliko se žele da osjetiti čari Istambula. Odmah nakon obavljenog namaza i doručka izašli smo iz apartmana, jer svaki trenutak je bio važan i to je pravilo važilo za svako novo jutro provedeno u Istambulu.
Prvo jutro popeli smo se pješice na brdo za nekih pet minuta i taj dan samo samo željeli da prošetamo ulicama Istambula.
Našli smo se na Taksim trgu i krenuli prema Kapali čaršiji ili Grand Bazaru. Silazili smo kaldrmom kojom smo se i popeli stalno osluškujući da neki bahati vozač (najčešće kombija) ne projuri pored nas i da ne zaboravimo da se pomjerimo u stranu.
Želja da što više vidite obiđete u raspoloživom vremenu nadmašuje vaš stepen kondicije, pogotovo kada je Istambul u pitanju. Koliko god puta da dođete u Istambul, želite ponovo da se vratite i osjećate da ste tu stalno i nekad ranije bili, čak i ako niste.
Ušli smo prvo u Kapali čaršiju koja je osnovana još u 15 vijeku, tu veliku tržnicu sa dugim hodnicima poput lavirnita. Nije se nikad desilo ni ranije, a ni sad da uđemo u čaršiju i da izađemo na istom mjestu, to je skoro nemoguće. Svaki dugački hodnik sa radnjama ulivao se u drugi sličan njemu, svaki sa svojim asortimanom proizvoda, kože, svile, tepiha, nakita, garderobe i to vam izgleda nemoguće obići u jednom pokušaju… Izašli smo na na samom dnu čaršije i popeli se do egipatske pijace ili Space Bazara, gdje je naša kondicija bila pri kraju, što zbog mnogo pređenih kilometara i zato što nismo bili svjesni vremena koje smo proveli u obilasku, vrijeme je nekako proletjelo. Ostalo je još ipak na tom mjestu još mnogo toga što treba obići, ali neki drugi put.
Nakon obilaska krenuli smo na ručak u obližnji restoran i probali neke specijalitete sa teletinom, piletinom i gljivama u zemljanim posudama. Specijaliteti su u tim posudama bili servirani na tanjir, tako da su na tanjiru još uvijek ključali kao da su na vreloj peći. Svaki dan smo probali neko drugo jelo, uglavnom ribu, a Pide smo jeli za večeru.
Izlozi u Sikeči ulici su bili izvanredno aranžirani, posebno oni sa zrelim narom, čiji se sok cijedio i točio na svakom ćošku.
Usput smo vidjeli i snimili mnogo građevina iz minulih vijekova, uglavnom džamija, ali i drugih objekata.
Proći Istambolom, a ne sići do mjesta gdje se spaja Mramorno more i Bosfor, je nepotpun doživljaj. Sići do Galata mosta koji spaja Evropu i Aziju, odakle se vidi Galata kula i nova velika džamija Ćamildža sa šest minareta. Džamija, koja je pandan Plavoj džamiji na evropskoj obali nikako ne treba propustiti. Iako smo se zbog umora vratili metroom, boravak na mjestu gdje se spajaju dva kontinenta i arhitektura poršlog i ovog vremena bio je poseban doživljaj. Most koji spaja Evropu i Aziju smo prešli kombijem i tokom dolaska sa aerodroma. Na mostu na oba njegova gabarita stajalo je naslonjeno mnogo ljudi sa zabačenim udicama, oni su bez obzira na svu vrevu i gužvu mirno čekali da neka riba zagrize mamac.
Svirka na trotoaru raspjevanih mladića i vreva ljudi iz raznih dijelova svijeta sunce Bosfor sve je to davalo gradu posebnu draž u popodnevnim satima, kao da su se svi skupili da isprate novi dan.
Bez obzira na veliki broj stanovnika, te veliki broj turista, nije bilo otpada po ulicama Istambula. Za to su bili zaslužni ulični skupljači otpada. Oni su vukli ogromne bijele vreće u obliku prizme, koje su bile postavljene na dva točka slično cegerima za pijacu. Zbog svog obima vrijedni mladići su ih morali vući na leđima i to skoro trčećim korakom. Zastajali su i u vreće su sakupljali svaki papirić koji se našao na ulici, a zatim sa punim vrećama su žurili do odredišta.
Silazeći do Galata mosta obišli smo Topkapi spolja i prije nego što smo je obišli iznutra, uživali smo u svakom trenutku. Te trenutke smo pokušali zabilježiti u našim mobilnim telefonima i u svojim mislima, jer većina tih trenutaka su događaji, koji se rado pamte. U povratku kombijem, koji je vozio sat i po do aerdoroma, prošli smo pored starih zidina Konstantinopolja, Plavu džamiju smo vidjeli sa druge strane i potonuli hipodrom iz rimskog carstva, on je sloj te torte koju je historija posložila i nalazio ispod sloja iz osmanskog perioda. Vidjeli smo i svetionik, blizu aerodroma neke nove zgrade, koje su ličile na one u Emiratima. Sa žaljenjem smo vidjeli da se tog jutra otvarao i Arasta bazar, taj bazar nismo stigli obići, kao ni još mnogo toga. Istambul je grad, koji kad god nanovo dođete imate osjećaj da ste još mnogo toga propustili i on vas iznova i znova uvijek zove u da dođete ponovo.
Balkantimes.press