Posjeta Istambulu, šetnja kroz vijekove – Topkapi (unutrašnji dio)

Treće dvorište

U treće dvorište se ulazi kroz kapiju koja se zove “Vrata sreće”,  ispod kojih bi sultan sjedio u ceremonijalnim prilikama, kad se davala plata janjičarima. Treće dvorište bilo je rezervisano za privatni život sultana.

U trećem dvorištu bile su smještene prostorije za privatni život sultana: Harem, Ostava, Riznica (prema nekim izvorima Unutrašnja riznica) te Ratna odaja, elitna škola Enderun.

Iz škole Enderun, koja je bila smještena u trećem dvorištu potekao je velik broj najuticajnih državnika, dok se iz harema jedno vrijeme čak i upravljao Carstvom.

U ovu elitnu školu mogli su da idu sinovi paša i vezira, kao i djeca koja su bila dovedena iz hrišćanskih zemalja koja su bila talentovana. Kasnije su imali priliku dobiti i najviše položaje u državi, čak steći zvanje prvog vezira. Polaznici škole Enderun važni su i za širenje dvorske kulture cijelim carstvom. Po završetku poslali su ih u provincije na službu, a na taj način širili su i kulturu, bilo da se radi o umjetnosti, o obrascima ponašanja ili o bilo kojem drugom aspektu života.

 

 

 

 

 

 

Osmanlije su bile vrlo blagonaklonjene prema drugim kulturama i vjeroispovijestima, a to su pokazivali tako što su na područjima koja su osvojili dopuštali ljudima da i dalje žive po svojim običajima i da zadrže svoju vjeru. Isto su činili i u svojem domu. Svaki je rob, došavši kod nekoga uglednika u kuću, mogao napredovati, školovati se ili se pak udati ili oženiti za svojega gospodara. Mnogi su oslobađali svoje robove te im tako dopustili da žive kao slobodni ljudi i da se vrate u svoju rodnu zemlju ako to žele. Da im je bilo dobro tamo gdje se nalaze, pokazali su tako što bi unatoč svim slobodama i dalje ostali tamo gdje jesu.

Može se reći da je zasluga za kosmopolitski karakter Osmanskog Carstva djelom pripadala i devširmi, barem dok je bila provođena, djelom dovđenjem žena iz raznih krajeva svijeta, koje nisu bile turskog porijekla, a bile su majke sultana. 

Prostorija u kojoj su se donosile odluke bitne za budućnosti Carstva bio je i harem

Harem

U drugom dvorištu na lijevoj strani nalazio se Harem. Harem nije bio mjesto gdje se sultan mogao baviti razvratom, kao što se obično misli. U stvarnosti, to su bile carske porodične odaje, a svaki detalj života bio je uređen tradicijom. Riječ ‘harem’ doslovno znači ‘privatno’. Svako osim sultana i njegove porodice ko bi ušao u harem bio bi pogubljen. Jedan pjesnik je napisao – Da je sunce čovjek, čak bi mu bilo zabranjeno gledati u harem.“ Harem – carstvo luksuza i izgubljene nade …. Tu su živjele majka (valid-sultan), sestre, kćeri i nasljednici (shahzade) sultana, njegova supruga (kadyn-efendi), favoriti i konkubine (odalisce, robovi – džarije). U haremu je istovremeno moglo živjeti od 700 do 1200 žena. Stanovnike harema služili su crni eunusi.

Žene dovedene u Harem morale su biti iz drugih zemalja i drugih vjera, jer je bilo zabranjeno porobljavanje muslimanki. Djevojčice su i kupovane kao robolje (često su ih prodavali roditelji), ili bile darovi od plemića. Nakon što bi bile dovedneu Harem, bi se školovale u duhu islamske vjere i tradcije, učile su turski jezik. Podučavane su i umjetnosti, načinu oblačenja, čitanju, pisanju, vezu i plesu. Obučavanje je trajalo godinama, tek tada bi čekale da ih privati sultanova majkau i konačno – ako su pokazale dovoljno sposobnosti i bile dovoljno lijepe – da se dopadnu samom sultanu. Većina  djevojaka nije bila te sreće ni da sretne sultana pa su se udavane izvan palate, uglavnom za ugledne građane koji su napuštali dvor kako bi otišli  službu izvan njega. Isto kao mladići koji su iz unutrašnje službe dvora (Enderun) dobivali upravne funkcije u Vanjskoj službi (Birun), tako su se žene iz harema, od kojih su neke bile i sultanove miljenice, nekada udavale za činovnike iz palate. Upravo to pokazuje i jedan zanimljiv natpis koji se nalazi iznad vrata harema: „Bože, koji otvaraš vrata dobra, otvori i nama vrata dobra”.

 

Odaje  miljenica sultana

Zanimljiva je činjenica da ni jedna od majki turskih sultana nije bila Turkinja niti je bila rođena kao muslimanka, kao što nije neophodno bila ni zakonita žena prema šerijatu. Sve su bile grčkog, bugarskog, srpskog, ruskog, venecijanskog i francuskog porijekla, kasnije su prelazile na islam. Osmanska dinastija nije posmatrala primogenitet (pravo prvorođenog sina na prijestolje), tako da je prijestolje u principu bilo dostupno svakom carskom sinu i sinu robinje. Majka u islamu ima tri puta veću važnost od oca. Svaka žena iz Harema se trudila da je njezin sin proglasio nasljednikom prijestolja, kako bi osigurala sebi ulogu Valide sultan.

 

Odaje Valide sultanije

Život u Haremu nije bio lak, ujutro su djevojke išle na molitvu, na doručak i u školu. Učili su ih umijeću zavođenja, orijentalnim plesovima, jezicima, kaligrafiji, dvorskom etiketu, šivenju, muzici i religiji. U posebno raskošno uređenim odajama Harema boravila majka sultana Valide sultana, koja je upravljala haremom. Nosila je naziv Valide sultana, ona je imala 40 vlastitih odaja, dvorište za šetnje i mnogo slugu. Odlučivala je koju će od robinja predstaviti sinu sultanu. Žene koje bi rodile sinove stekle bi veliki ugled i sjaj u palati.

Gotovo da nije postojalo mjesto na kojem razlika u inteligenciji, nadarenosti, ljepoti i zdravlju toliko uticala na život čovjeka kao što je to bilo u haremu, u kojemu je stalno prisutan razvijeni sistem intriga među suparnicama. Naime, sultanije majke i supruge većinom nisu bile jedna prema drugoj blagonaklone. Da bi postigle moć, nisu prezale ni od čega, pa čak i da posegnu jedna na život druge.

Najžešće su ratovale majke osmanskih prinčeva kako bi sinovima i sebi osigurale moć. Podmićivale su žene u palači  (zlatom, draguljima) kako bi za njih spletkarile ili im donijele neku korisnu vijest od njihove suparnice, kojom će je moći ocrniti pred sultanom. To je bila borba za njihov opstanak, ne samo njih već i njihovih sinova. Sin od njihovih suparnica bio je prijetnja životu njihovim sinovima. To suparništvo zapravo je nametnuto prirodnim instinktom za preživljavanje koji svaka majka nosi u sebi ne bi li zaštitila svoje dijete.

 

Uzrok tome je bio Zakon o bratoubistvu koji je donio Mehmed Fatih, bilo je legitmno da novi sultan ubije čak i maloljetnu braću da bi sačuvao vlast. U zakonu stoji: Radi dobrobiti države jedan od mojih sinova, kojem Bog dade sultansku vlast, može zakonito pogubiti svoju braću. Ovakva praksa bila je svirepa i suprotna islamskim načelima. Smisao šerijata jeste očuvanje mira i nadvladavanje zla, ali ne na makijevalistički način – „Cilj opravdava sredstvo“. U Kur’an piše: „Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.“

 

 

Iako su se građani Istambula zgražavali smaknuća male djece, sultan Mehmet III  napravio je strahotu ubivši 19 braće, čije je tabute ilzožio ispred palate, a mnogi od njih su bili mlađi od njegove djece.  Jedan je savremeni historičar je opisao taj događaj ovako: anđeli na nebu čuli su uzdisaje i jadikovke stanovnika Istambula. Od tada zbog pritiska javnosti prinčevi nisu slati u pokrajine, kako je nam je objasnio Ozy, ( vlast dobijao onja koji prvi stigne u Istambul na vjest o smrti sultana, što je nužno značilo ubistvo ostale braće), već bi samo najstariji sin bio poslat u pokrajinu, a ostali prinčevi su bili zatvarani u Kafes, zgradi koja se nalazila u blizini harema i čekali u strahu svoju sudbinu. Kasnije nisu vršena pogubljenja  braće odmah dolaskom novog sultana na vlast, već samo u slučaju kad  je postojala prijetnja za preuzimanje prijestolja.

Prinčevima je bilo zabranjeno da napuštaju kafes i imaju potomstvo. Živeći u stalnom strahu od pogubljenja, većina njih je patila od duševnih poremećaja. Kada su Sulejmana II (1687-1691) pozvali da zauzme prijestolje, zajecao je pred velikodostojnicima Porte koji su bili došli da ga kao njegova pratnja izvedu iz kafesa: „Ako je naređeno da umrem, recite samo, dopustite mi da obavim namaz, a onda izvršite svoje naređenje”. Od detinjstva, punih četrdeset godina, nalazim se u zatočeništvu, bolje je umrijeti odjednom no umirati pomalo svakog dana. Kakav užas trpimo jednog jedinog daha radi.”  S mukom su ga izvukli iz kafesa i postavili na prestolje.

Sve do 16. vijeka sultanov Harem nalazio se u staroj palači, na čijoj se lokaciji sada nalazi Univerzitet u Istambulu. Topkapi je bila službena palata u kojoj su se odlučivale državne stvari, sve dok nije sultanija Hurem nagovorila sultan Sulejmana da joj dopusti da se naseli u Topkapi. Kasnije se  harem proširio i pretvorio se u veliki kompleks koji se sastojao od nekoliko stotina soba. Ulaz u harem je mala vrata pored carske divane. To se zvalo Carriage Gate, jer bi se žene sultanove porodice vraćale iz ljetnih palača kolicima, a zatim ulazile kroz ta vrata. Sastojeći od svega nekoliko zgrada u petnaestom vijeku, postepeno sultani razvili harem koji je obuhvatio oko 300 soba, devet hamama i dve džamije u kasnijim godinama. Time je centar moći preseljen unutrašnji dio harema, a moć su umjesto polaznika škole Enderun bijelih evnuha, preuzeo je harem i crni evnusi. Cijela situacija dovela je do dalje podjele vlasti u carstvu i produbljenja unutarašnjih nestabilnosti.  Kasniji su sultani vlast više prepuštali velikim vezirima, a žene su tako pronašle put u vlast podmićivanjem i poticanjem vezira i ostalih visokopozicioniranih državnika na temelju njihove vjernosti i zasluga.

Neke su žene sultana imale jako veliki utjecaj u palati i kod svojih muževa, ali i na unutrašnju i vanjsku politiku. Radi takvih se žena cijeli jedan period osmanske historije naziva Kadinlar Sultanati, što znači vrijeme vladavine žena. Te žene su bile sultanije Hurem,  Nurbanu, Safije i Kosem sultanija.

Najlepša soba harema je carska dvorana. Ova soba prikazuje tapiseriju različitih stilova; od kupole iz šesnaestog vijeka, do plavo-bijelih pločica iz sedamnaestog vijeka.

Carske odaje u haremu

Poznati u Haremu su sultan Selimu II, koji se utopio u kupatilu nakon što se  previše napio šampanjca, zatim İbrahim ludi, koji je mentalno obolio nakon što je njegov brat Murat IV zatvorio 22 godine u Kafesu i Hurem, bivša robinje koji je postala supruga sultana Süleymana. Njih troje su samo neki od kontraverznih ličnosti, koji su živjeli u palati između 1465. i 1830.

Za vrijeme posljednjeg sultana ukinut je harem (na osmanskom dvoru). Žene su doslovno puštene van na ulicu, kao i sva posluga, te su u jedan dan iz raskošnog i pravilima određenog života postali beskućnici bez igdje ikoga. Sultan i njegova porodica smješteni su u azil, gdje su zadržali svoje titule i tretman, ali ne i zemlju i bogatstvo.

Neosporna je važnost događaja unutar Topkapı. Oni su oblikovali događaje u Carstvu, a time i u ostatku svijeta. Dvorska kultura širila se iz prvog vrta. U drugom vrtu održavao se divan na kojem su se donosile političke odluke, iz trećeg se vladalo. Žene koje su udavane iz Harema, pronosile su kulturu i odgoj. Polaznici škole Enderun važni su i za širenje dvorske kulture cijelim carstvom. 

 

   

Carski presto

 

Četvrto dvorište

U četvrtom dvorištu nalazi se nekoliko paviljona, kao i soba za obrezivanje i soba za glavnog liječnika. Strancima je bilo vrlo teško ući u ovaj dio Topkapija. Najljepše građevine su u četvrtom dvorištu, izgrađene su u čast osvajanja Murata IV. Postoje ljetne dvorane izrađene od drveta s zidnim zidovima na zidovima, a s Iznik pločicama, pozlaćenim kupolama šatora i mramornim podovima prikazuju cjelokupnu bit osmanske arhitekture. Treće i četvrto dvorište također se nalaze riznice.

Ovdje se čuvaju relikvije oružje, nakit, sultanova prijestolja. U četvrtom vrtu su sagrađeni Paviljoni Revan, Bagdadski paviljon (sagrađen u čast osvajanja Bagdada) i Paviljon za sunećenje  između 1635. i 1638. godine. Osim njih tu se danas nalaze i mjesto za iftar, Sofa paviljon, Sofa džamija, i Soba glavnog ljekara. Četvrto dvorište je vrt sultana s paviljonima, vidikovcima, fontanama i veličanstvenim pogledom na zaljev Zlatni rog, Bosfor i Mramorno more. Iz vrta se mogu vidjeti najslikovitiji krajolici u dvorcu, pa je ovo idealno mjesto za fotografisanje u palati Topkapi. Tu je Tulip vrt, mjesto gdje su se sultani voljeli povući i uroniti u svoje misli. Vrt je pun svijetlih boja mirisnog cvijeća, voćaka i vinograda. U blizini se nalazi Mramorna terasa koja pruža nevjerojatnu panoramu Bosfora i Mramornog mora, kao i Zlatnog roga. Izašli smo na obalu i gledali na mjesto gdje se Mramorno more spaja sa Bosforom, vijdeli galata kulu u daljini i osjetili miris mora, a neko je prokomentarisao da su sultani dobro znali šta je komfor.

Ministarstvo odbrane Turske i policija čuva riznice i blago i vrijednu arhivu daleko od očiju javnosti.

Za razliku od evropskih dvorova istog vremena u Topkapı se mogao vidjeti nedostatak elemenata zabave u javnom dijelu dvora. Sve ceremonije počele su surom pobjede (Kur’an, sura 75 ), čime se htjela pokazati razlika između njih i svečanosti na evropskih dvorovima na kojima se opijalo i zabavljalo.

Četvrto dvorište pogled na Bosfor

 

Obilazak svih dvorišta Topkapi palate smo završili laganom šetnjom natrag od četvrtog do prvog dvorišta. Ulažući veliki fizički napor sišli smo u predvečerje i do Galata mosta, gdje se čula vesela pjesma turskih mladića uz bubnjeve, koja nas je tjerala da zastanemo kao što su učinili i mnogi drugi turisti.

 

Pokušavali smo da odredimo kojoj epohi je pripadala neka od građevina na koju smo nailazili.  Gledali smo sada vanjske zidine koje su okruživale Topkapi i to one iz vizantijskog perioda. Sve te vremenske epohe nakrcane na relativno malom prostoru pokušali sagledati iz naše perspektive.

 

   

 

 

 

Sjetih se kule u četvrtom dvorištu Topkapi palate, jedna njena strana je gledala na istok – Aziju, druga na zapad-Evropu, tu je ispred nas stajao  Glata most, koji je  spajao ova dva kontinenta, a na njemu su usred te vreve ribolovci potpuno mirno u svom svijetu pecali ribu i vjerovatno nisu ni razmišljali da li neki od njih stoji u Evropi ili Aziji, niti o prošlim vremenima, jer za njih je to bila svakodnevnica, hobi ili borba za sopstvenu egzistenciju.

 

 

balkantimes.press