Katalonski Sport danas piše da je ovo bio treći pokušaj Barce da angažuje našeg reprezentativca, a Pjanić je objasnio zašto su propala prethodna dva pokušaja
Miralem Pjanić, fudbalski reprezentativac Bosne i Hercegovine, u ovom prijelaznom roku prešao je u Barcelonu u transferu vrijednom 60 miliona eura (plus pet miliona eura bonusi).
Katalonski Sport danas piše da je ovo bio treći pokušaj Barce da angažuje našeg reprezentativca, a Pjanić je objasnio zašto su propala prethodna dva pokušaja.
Vezani članci
Prvi put Barca je “bacila mamac”, 2008. godine, kada je Pjanić bio perspektivni, ali svjetskoj javnosti nepoznati veznjak francuskog Metza. Kasnije, Barca je kucala na njegova vrata kao već provjerenom igraču Serie A. I tada bezuspješno… U intervjuu za Sport govorio je o ranijem interesu Barce.
Bili ste svojevrsni heroj Barcelone kad ste postigli gol koji je eliminisao Real Madrid iz Lige prvaka 2009. Godinu prije bili ste blizu potpisivanja za Barcu. Šta se dogodilo?
– Nisam bio spreman stići u klub poput Barce. Imao sam 17 godina, bio sam premlad i tek sam počinjao profesionalnu karijeru. Nisam bio spreman napraviti tako krupan korak i stići u tako veliki klub kao što je Barca. Više sam volio ići u Lyon. Poznavao sam francuski fudbal, godinama sam bio u Metzu i tada sam vjerovao da je najbolje otići u najbolji klub u Francuskoj u to vrijeme, u Lyon.
Smatrao sam da je najbolje bilo nastaviti trenirati, ali istovremeno biti stanradan i igrati, bez gubljenja minutaže. Kad se osvrnem unatrag i razmišljam o svojoj karijeri, shvatim da sam, bez obzira na to koja je to momčad, Metz, Lyon, Roma ili Juventus, uvijek išao korak po korak. Rastao sam, imao minutažu i bio važan u svakom klubu – objasnio je Pjanić.
U to vrijeme, je li Vas Barca zvala za prvi tim ili podružnicu?
– Za podružnicu. Ali mislim da sam dobro izabrao. Tada sam to tako osjećao. U svojoj karijeri uvijek sam mogao birati, slijedeći svoje instinkte. I mislim da sam dobro prošao. Sjećam se da sam bio i u kući Ulija Hoenessa, i Bayern me je želio dovesti u to vrijeme, ali za mene je najbolje bilo ostati u Francuskoj. Nikad nisam želio letjeti previsoko ili otići negdje prerano, već sam uvijek želio ići korak po korak. A u to vrijeme jedini način da se nauči bio je nastaviti igrati, a ne sjediti na klupi.
Barca je ponovno pokušala potpisati Pjanića prije nekoliko godina.
– Da, razgovarali smo dva ili tri puta u posljednjih nekoliko godina. Ali to nije moglo biti jer se klubovi nisu slagali, ni s Romom ni s Juventusom. Sada su se stvari poklopile, završilo je dobro i vrlo sam ponosan što sam dio ovog tima. Uvijek sam se smatrao navijačem Barce – kazao je Pjanić.
Rođen je u Tuzli, ali tamo jedva da je i živio. Čega se sjećate o svojoj zemlji?
– Tamo sam rođen, ali nažalost grad ne poznajem puno. Bosnu sam napustio kad sam imao godinu, zbog rata na Balkanu. U Tuzlu sam se prvi put vratio sa šest godina, 1996. Najviše me je dojmilo to što sam vidio američke tenkove. Bili su tamo kako bi osigurali stabilnost područja, iako je rat već bio završen. Bilo je čudno, ali uvijek sam se osjećao Bosancem kroz život, tradiciju, porodicu, jezik koji se govori kod kuće…
Zato je izabrao igrati za reprezentaciju BiH.
– Moj prvi izbor uvijek je bila Bosna. Bio je to prirodan izbor. Mogao bih igrati za Luksemburg ili Francusku, ali ponosan sam što predstavljam zemlju koja je propatila i pokušavam učiniti ljude ponosnima. Za Bosance je nevjerovatno da građanin njihove zemlje igra za Barcu. To je način da im se kaže da je u životu sve moguće. Moji su roditelji napustili Bosnu s dva kofera. Nisu imali ništa, ali obnovili su svoj život u Luksemburgu.
Uspjeli su napustiti Bosnu jer ste plakali u zagrljaju svoje majke.
– Da, to je nevjerojatna priča. Moj otac je već bio otišao u Luksemburg, a majka je trebala ovjeriti dokumente kako bismo mogli napustiti zemlju. Dužnosnik nije htio, odbio je. Moja je majka plakala, a i ja u njenom naručju. “Potpisujem dokumente samo zbog djeteta, tako da više ne plače”, odgovorio je. Priča je dobro završila.
I njegova se porodica nastanila u Luksemburgu.
– Otac je počeo raditi i igrati fudbal. Radio je od sedam do četiri, a u četiri je majka išla raditi. Da me otac ne bi ostavljao samog, vodio me na svoje treninge. Tako sam počeo živjeti fudbal. Gledao sam njihove treninge i njihove utakmice. Nije mi trebalo dugo da se zaljubim u fudbal. Nisam imao igračke, jedina igračka mi je bila lopta. Odrastao sam igrajući fudbal i uskoro sam igrao sa starijima.
Penal.ba / Balkantimes.press