Pašić: “Dobrica Ćosić je najveća varalica koju je ikada Srpkinja rodila”

Iz haške bilježnice, svjedočenja protiv Miloševića, sesija o dvoiposatnom razgovoru sa Dobricom Ćosićem bila je od posebnog značaja za karakter beogradske agresije na BiH

Piše: Edhem Pašić

U makijavelističke finese Slobodana Miloševića u vodjenju agresivnih raatova spada i postavljanje Dobrice Ćosića, epskog oca svekolikog srpstva, na čelo Savezne Jugoslavije.

Jednog jesenjenjeg jutra uz predhodnu najavu posjetio me šef kabineta predsjednika i kazao da me predsjednik moli da dodjem u Kabinet i prevedem telefonski razgovor sa libijskim liderom Muammerom Gadafijem koji je uslovio da taj važan razgovor može prevesti samo skromni pisac ovih redova.

Gadafija sam godinama pratio u njegovim čestim posjetama  Jugoslaviji i Bosni iz čega se rodilo i posebno prijateljstvo puno povjerenja. On će mi kasnije dragocijeno pomoći da konačno izbjegnem, iz crnog grada Beograda.

Na putu za Libiju, zaustaviti ću se u Kairu držeći da iz najveće i najznačajnije arapske prijestolnice (a zahvaljujući dugogodišnjim vezana sa liderstvom Egipta čija se pita i sluša u svjetskim metropolama) mogu najviše pomoći svojoj Zemlji izloženoj brutalnoj agresiji Beograda.

Pašić: Crni ljudi, izmigoljeni iz luciferskih tamnih čistilišta Danteovog pakla

Odmah po dolasku u Kairo posjetiti će me Gaddafi Dem,šef obavještajne službe Libije, predat će mi poveliku svesku i nalivpero, veleći: „Ovo ti je poklon i zamolba Lidera, da ovu debelu svesku ispišeš svojom rukom o disoluciju Jugoslavije, sa posebnim osvrtom na Bosnu i ličnost g.Alije Izetbegovića, da li je fundamentalista i da li namjerava uspostaviti islamsku državu u Bosni.“ Poklon sam zahvalan primio i podvukao da mi lider nije mogao vrijedniji poklon podariti.

Sa šefom kabineta Ćosića i policijskom pratnjom stigao sam u centralni dio Saveznog Izvršnog Vijeća, u kabinet šefa države, u kojem sam radio skoro dvadeset godina. Bilo je to vrijeme opijenog brutalnog razaranja Dubrovnika, Zagreba, Vukovara,,,a najžešća klanja, neopisivom nacističkom mržnjom pustošili su Bosnom.

Bio sam ganut i prizorima u i oko kabineta predsjednika, bio je to ratni generalštab, oficiri blatnjavih čizama nosili su ratne karte nove velike krvave Zemlje, Velike samo Srbije.

Satima ćemo čekati u čekaonici da se uspostavi telefonska linija sa Gaddafijem, novopostavljeni ministar vanjskih poslova Vladislav Jovanović i ja. Osoblje kabineta nudilo nam je sokove, kafe i rakiju, kazali su da je novi nacionalni lider predsjednik Ćosić protjerao strana pića …

Pašić: Emir (Nemanja) Kusturica pravoslavni derviš Kačavendi i Dodika

Iz dugog razgovora sa starim poznanikom – novim ministrom potvrdjeno je odlučnost preslaganja Jugoslavije u snažnu državu, u kojoj će Srbi konačno povratiti vekovno uzurpirani integritet.

Novi ministar nije bio ni nalik starom prijatelju. Iz njega su gromoglasno i vojnički odlučno govorili Gazimestani, govorio je kako su ne samo Jugoslavija i armija spremni već i savremeni svet koji više ne strepi od crvene opasnosti, već od nove i opasnije zelene opasnosti, strepi od agresivnog Islama .Islamističko rukovodstvo u tvojoj Bosni, veli, došlo je kao kec na desetku. U dugoj priči saznao sam kako i tko je obradio Kairo, novog tajnika Butrosa, tko i kako Pariz, a tko London,,,ministar mi je nudio i diplomatsku zaštitu kako meni tako i mojoj porodici u Bosni..

„Mi bre štitimo kršćansku Evropu i svekoliko hrišćanstvo od nezaustavljivo nadirućeg,Islama!!!!“ Naš razgovor, kojim sam bio frapiran, često je prekidao pozivima Milošević na koje je ministar snishodljivo odgovarao: „Da gospodine predsjedniče, vaša instrukcija je jasna, taj idiot Karadžić, Krajišnik, Buha…sve ću urediti, oni neće imati ni jedan istup javno u medijima, ma neće prići mikrofonu …bez naših jasnih instrukcija“,,,,,

Pašić: Vučićev posao na Palama, u vrijeme agresije na BiH, bio je razorniji od paklenih snajperista

Bilo je tu, u toj čekaonici puno vojno – političkih detalja koje su Hagu potvrdile aksiom agresije. Komanda u Beogradu – bila je epicentar svih agresija,,,,nigdje ni jedan agresivni metak nije ispaljen, niti je i jedna žrtva zaklana bez strogo vojničkog odobrenja Beograda ,,,

Konačno smo pozvani u kabinet predsjednika Ćosića.

Sjeli smo za radni stol na kojem je crveni telefon, za stolom predsjednik preko puta njega i mene ministar Jovanović i na kraju dama koja pored snimanja vodi stenogram.

Kada sam podigao slušalicu, nakon selama, Gaddafi me pitao kako sam, otegnuto sam kazao da sam dobro..Kazao je da je naredio ambasadoru da mi dlaka sa glave ne smije faliti i da sam sa porodicom kao stari dokazani prijatelj dobrodošao u Libiju,,da me čeka diplomatsko postavljenje kod njega…Tu ću ponudu kasnije zgodno iskoristiti.

Gaddafi je grmio srdžbom, kazao je: „Kakva je to poremećenost u Titovoj Jugoslaviji, kako je moguće da Titovim oružjem zločinački ubijate Titove mirne gradjane, molim vas predsjedniče da hitno skupite republičke predsjednike, šaljem avion da dodjete u Tripoli i neću vam dozvoliti da odete prije konačnog dogovora, reci mu Edheme da iz tvoje Bosne uzme Aliju i onog sivokoso razbarušenog doktora, kako se zove taj zalutali čudak ,,,kazao sam: „Karadžić,,,,““

Razgovor je dugo trajao, na svako pitanje Ćosić je odgovorio ono što mu ministar izdiktira, vadio se da nije političar, da je književnik,,Gaddafi ga je fascinirao kada mu je redao nacionalističke romane koje je napisao ,,,

Gaddafi je podvukao da mu je Tito bio duhovnopolitički otac ,da voli sve jugoslovenske republike, ali da mu je Bosna koju sada razaraju, posebno na srcu,,,,Zamolio me da u svjedočim njegovo veliko, bez presedana, prijateljstvo Jugoslaviji,,,,

Kada se razgovor završio Ćosić je zamolio ministra i damu da idu a mene da ostanem.

Ostao sam Iznenadjen dva i pol sata, u fascinantnom razgovoru koji i sada pamtim, kao da se jučer dogodio. Ćosića sam, tada, prvi i zadnji put vidio u životu. Bio je  čudan i kitnjast, dubokog i dalekog pogleda, koji  prožima kroz vas i odlazi ka nekom dalekom cilju …Kazao mi je da je nekoliko puta pozorno pročitao moj dosije, da se raspitivao o neni, a da mu je najvažnije šta mu je sve rekao generalni sekretar Predsjedništva doktor profesor Mitić. Generalni je bio zaista plemenit Šumadinac, pun topline i ljudskosti svoga kraja, nekada sam mu učinio malu uslugu na kojoj se uvijek pretjerano i iskreno zahvaljivao…

Posebno me oduševljava, kaže Ćosić: „Što ste sin velikog Hafiza, deca iz takvih porodica su plemenita i lepo vaspitana,,,Iz svega ovoga, ja vas molim da budete moj poseban savetnik za odnose sa muslimanima, lokalno, regionalno i medjunarodno…molim vas pomozite mi da zajedno spasimo naše muslimane i razvijemo što bolju saradnju i odnose sa velikim islamskim svijetom, pomozite mi da zaustavimo stradanje naših dobrih muslimana Slavena, oni su toliko puni dobrote i plemenitosti da me u Sandžaku ugoste ne jagnjetom već volom na ražnju …“

Pitao me mnogo toga iz medjunarodnih odnosa, da se u medjunarodnom protokolu osjeća nelagodno, stiješnjeno,, hodali smo po prostranom, nekada Titovom kabinetu,,,odjednom bi kleknuo na koljena i recitovao veličanstvenu poemu Skendera Kulenovića: „Stojanka majka Knežopoljka“,,,,govorio mi je da ćemo zajedno ući u istoriju,da ćemo spasiti mir, da će mi dati novaca koliko god mi treba, da mu knjige idu ko alva,da….

Rijetko me je neko u životu tako šarmirao kao predsjednik Dobrica. Razgovor je bio toliko opušten da sam mu kazao da sam zbog njega, kada sam bio šesti razred, dobio edukativne batine, tada sam se toliko začitao da su krave mojih roditelja masakrirale susjedove mladoizrasle kukuruze..Na pitanje šta sam čitao, kazao sam vaš veliki roman: „Daleko je sunce.“ Ozaren je prošao rukom kroz neposlušnu kosu i pitao me učiteljski šta sam ja naučio iz tog romana, kazao sam sa diplomatskom skrivenom notom da je to vrhunska epopeja Slobodi svetoj, da sam tada mladim bosanskim srcem uzdizao divljenje prema piscu, koji ovim romanom humano osmišljava svoj život, da sam danas uzbudjen da sa takvim velikanom razgovaram,…da vam je Božije  providjenje podarilo da danas zaokružite humani smisao vašeg bogatog života, na ovo se trznuo, unio mi se u lice i kazao: „Šta mi je to Providjenje danas podarilo, već bolesnom starcu, pijem lekove i malo gemišta“,,,na te reči kleknuo sam pred njega i odlučno kazao: „Vaša plemenita majka sretno vam je ime dala: Dobrica, molim vas spasite jedno, samo jedno dijete u mojoj Bosni…bit će te humanista sveta…“

Zagrlio me, poljubio u čelo: „Zato vas hoću za prvog bre savetnika, ja već formiram svoj tim mojih ljudi, vi ćete biti prvi,,spasiti ćemo svu našu decu, on je kriv, on ubija decu, pokazao je rukama prema Dedinju, on Milošević, vidjeli ste malo pre da meni, Šefu države, diktira Šta ću kazati, njegov ministar,,,,“

Na kraju ispratio me do izlaza, uz zastajkivanja, kazao je da vidi duboku tugu u mojim plavim bosanskim očima,,da me moli da ne tugujem,da shvatim da su ovo neminovni istorijski procesi, da će narediti da se preko puta SIV-a izgradi pravoslavna crkva, da se ima spoj sa duhovnošću, iako je on agnostik ,,,

Na samom kraju ponovo me zamolio da prihvatim ponudu prvog savetnika (ponudu će kasnije prihvatiti konvertitski, bivši prijatelj prof Darko Tanasković, kada sam ga sreo kazao je da on u srpskoj krvi ima i hebrejske i da se takve ponude ne odbijaju) i kazao da ima jedan čovjek, njegov prijatelj, koji bi bio sretan da Dobrica Ćosić ima savetnika vašeg formata, na moj upit, odgovorio je da je to Alija Izetbegović, ponovo smo sjeli, pričao je dugo o zajedničkom prijateljstvu slobode i demokratije, o porodici, djeci, o rahmetli Alijinim demokratskim prijateljima, talentiranom pjesniku Latiću, Spahiću, zaljubljeniku u Hegela,,,,govorio je toplo o tom prijateljstvu kazavši da je predsjednik Alija, prvi put prije ulaska u njegovu kuću izuo cipele, da mu je uzviknuo: „Udji bre Alija u cipelama, ovo je srpska kuća, u njoj se ne klanja…“

Kasnije ću rahmetli predsjedniku spomenuti ovaj detalj sa izuvanjem cipela, nasmijao se i rekao da  je tako bilo,,,,

O ovom demokratskom prijateljstvu dvojice predsjednika ja ne sudim već iznosim, dužno, činjenice pod navodnim znacima.

U Hagu, to je moj utisak, Sud je ovo demokratsko prijateljstvo ocijenio, da je od strane Beograda sve zloupotrijebljeno….

Na kraju sam raštiman šarmom i ponudom predsjednika Jugoslavije otišao u uličnu telefonsku govornicu i nazvao dragog prijatelja, čuvenog profesora međunarodnog prava, Voju Dimitrijevića, koji je volio Bosnu, njegova supruga Branka je mostarka…Nazvao sam ga da me iskreno posavjetuje, jer mi je pričao često o prijateljstvu sa Ćosićem, koje je imalo uspone, padove, prekidanja…

Kada sam mu decidno izložio šta mi nudi, da me je šarmirao, da bih se prihvatio posla ako je čovjek iskren ,,,

Rahmetli dragi prijatelj Vojo je odlučno kazao: „Pašiću bre, moj i Brankin dragi prijatelju, beži i zaboravi tog čoveka, to je najveća varalica (Vojo je upotrijebio drugo ružno ime) koju je ikada Srpkinja rodila, hiljadu puta me tako šarmirao i uvijek brutalno prevario,,,zaboravi to dju….“

Vojine su me riječi kao grom osvijestile, njemu sam vjerovao i bio je ljudina,,,,

Ubrzo poslije ovog burnog performansa, posljednji put u Kabinetu u kojem sam radio skoro dvadeset godina, gledam uplašen i beskrajno tužan TV dnevnik u pola osam, iz falkona (u kojem sam više puta obišao svijet ) izlazi predsjednik razbarušene kose i u brojne mikrofone odlučno kaže: „„Danas smo u Ženevi razgovarali sa predstavnicima medjunarodne zajednice i sa Alijom Izetbegovićem …svima smo odllučno kazali: „Bosna je rakrana na zdravom srpskom telu, odstraniti ćemo je i hirurški, ako treba!!““

Kada smo u haškoj sudnici priveli kraju ovu sesiju, pospani Milošević me ledeno pogledao i kazao: „Kako bre gospodine Pašiću možeš da toliko minimiziras jednog srpskog velikana svjetskog glasa????“

Odgovorio sam, na odobravanje Sudnice; „I ja se pitam!!!!“