Kurti, u prethodnih nekoliko mjeseci vješto je odolijevao diplomatskim pritiscima Srbije, koja po svaku cijenu želi biti prisutna na Kosovu.
O tome govori i ideja Vučića o povratku Vojske Srbije na Kosovo, što je međunarodna zajednica odbila
Piše: Admir Lisica
– Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica.
Početkom septembra ove godine predsjednik Francuske Emmanuel Macron i njemački kancelar Olaf Scholz u zajedničkom pismu koje su uputili premijeru Kosova Albinu Kurtiju i predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, istakli su da će pomenuti lideri morati biti spremni na donošenje teških odluka i kompromisa, koji će u konačnici rezultirati dugotrajnom stabilizacijom odnosa između dvije države.
Umjesto stabilizacije, posljednjih nekoliko mjeseci 2022. godine protekli su u napetostima na relaciji Srbija – Kosovo, koje su kulminirale postavljanjem velikog broja barikada na graničnim prelazim, što je dodatno usložnilo kompliciranu situaciju. Koliko je u pojedinim trenucima situacija prijetila da eskalira govori i činjenica o velikom broju pripadnika Vojske Srbije, koji su bili stacionirani u pograničnoj zoni.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u jednoj od izjava medijima istakao je da su pripadnici Vojske Srbije raspoloženi da se stave u borbenu gotovost, a “raspoloženje“ vojske za potencijalni sukob uporedio je sa devedesetim godinama prošlog stoljeća. Glavni zahtjev srpske strane jeste formiranje Zajednice srpskih opština – ZSO na Kosovu, dok s druge strane vlasti Republike Kosovo to odbijaju učiniti, pravdajući takvu odluku činjenicom da na kosovskoj teritoriji niti jedna nacionalna zajednica nema ekskluzivitet na određenom području.
U ranijim istupima, premijer Kosova Albin Kurti uporedio je ZSO sa bh. entitetom Republika Srpska, koju ne želi na teritoriji Kosova. Problemi oko općina sa srpskom većinom na Kosovu traju još od proglašenja nezavisnosti Kosova, a isti su trebali biti riješeni Briselskim sporazumom, koji je u određenim dijelovima još 2013. godine predviđao formiranje ZSO.
Kosovske vlasti traže od Srbije reciprocitet u kontekstu rješenja ovog pitanja, ali i priznavanje nezavisnosti Kosova, što Srbija odbija učiniti.
Kurti, u prethodnih nekoliko mjeseci vješto je odolijevao diplomatskim pritiscima Srbije, koja po svaku cijenu želi biti prisutna na Kosovu. O tome govori i ideja Vučića o povratku Vojske Srbije na Kosovo, što je međunarodna zajednica odbila.
Podsjećanja radi, prije 19 godina, isto je tražio i tadašnji premijer Srbije Zoran Đinđić. Odgovor je bio također negativan. S druge strane, Kurti je zatražio od NATO saveza pojačano prisustvo njegovih trupa na Kosovu, zbog narušene sigurnosne situacije u ovoj zemlji. Jasno je da se dogovor dvije strane ne nazire, što predstavlja potencijalnu opasnost ne samo za građanje Kosova i Srbije, već i za ostatak Zapadnog Balkana. Refleksija događaja na Kosovu u najvećoj mjeri se veže za Bosnu i Hercegovinu, tačnije za aktualiziranje separatističkih težnji političkog vodstva bosanskih Srba, koje predvodi Milorad Dodik.
Aspiracije prosrpske politike vezane su i za dobijanje ustupaka u zamjenu za Kosovo, što se može vidjeti i iz pokušaja usporedbe između bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska i Republike Kosovo, što nema nikakvih činjeničnih uporišta.
Određeni krugovi su također smatrali da bi rješenje krize na Kosovu moglo biti postignuto uz zamjenu teritorija između Srbije i Kosova. Naime, južni dio Srbije, područje Bujanovca, Preševa i Medveđe, koja graniče sa Sjevernom Makedonijom i Kosovom, naseljavaju većinom Albanci, te su određeni lobisti smatrali da bi bilo shodno učiniti zamjenu tog područja sa sjeverom Kosova, koje naseljavaju pretežno građani srpske nacionalnosti.
Ove ideje su kategorično odbijene od strane zvaničnih vlasti dvije zemlje, jer poučeni ranijim iskustvima, svjesni su da svako novo prekrajanje granica na Zapadnom Balkanu ne bi moglo proći bez oružanih sukoba. Od lidera Srbije i Kosova, javnost očekuje da iznađu način za postizanje kompromisnih rješenja, koja će garantirati sigurnosnu, ali i ekonomsku stabilnost građana Kosova.
Ovakav scenarij se još uvijek ne nazire, o čemu svjedoče nove nacionalne tenzije, nakon što je građanin albanske nacionalnosti iz vatrenog oružja ranio dva srpska sugrađana.
Ovaj incident koji je je izazvao neodgovorni pojedinac ide u prilog zvaničnom Beogradu, čije su namjere da svim raspoloživim sredstvima izlobiraju kod međunarodnih zvaničnika formiranje Zajednice srpskih opština na Kosovu. S druge strane premijer Kosova, neće tako lahko odustati od svoje čvrste politike prema Srbiji. Znajući koliko razvijenu diplomatsku i lobističku mrežu imaju Albanci, ne treba očekivati da će kosovsko političko vodstvo dozvoliti bilo kakve ustupke na svoju štetu, bez da za uzvrat ne “isposluju“ određene odluke u smjeru daljeg afirmiranja državnosti Kosova, čemu se zvanična Srbija itekako protivi.
Ovakva konstelacija političkih odnosa između Kosova i Srbije zadaje glavobolje međunarodnim akterima. Važno je napomenuti da Rusija, kao otvoreni saveznik Srbije u pogledu odnosa prema Kosovu, priželjkuje otvaranje novog fronta, kako bi njihova agresija bila u manjem fokusu svjetske javnosti. Na ovakav mogući razvoj događaja upozoravaju i svjetski analitičari, što dovoljno govori o tome da trenutni geopolitički odnosi na Zapadnom Balkanu plijene pažnju svjetske javnosti.
U konačnici, otvaranje nekog novog fronta bilo bi izuzetno opasno za Evropu, koja je u velikoj mjeri iscrpljena krizama izazvanim pandemijom, ruskom agresijom i migracijama. Stoga, međunarodni akteri moraju učiniti dosta konkretnije poteze u smjeru suzbijanja eventualnog sukoba na Kosovu, jer je gotovo pa sigurno da se taj potencijalni neželjeni sukob ne bi zaustavio u granicama Kosova.
Zapadni Balkan će u narednom periodu biti pred velikim sigurnosnim izazovima, koji ukoliko budu privedeni kraju bez ozbiljnijih posljedica, mogu značiti okretanje Zapadnog Balkana prema Evropskoj uniji. Srbija će morati prestati sa podgrijavanjem tenzija u regionu ukoliko svoju budućnost vidi u Evropskoj uniji, a međunarodna zajednica s druge strane mora biti odlučnija prema ovoj zemlji, koja je još uvijek u političkom smislu okrenuta prema Moskvi, jer da je slučajno drugačije, tenzije na Zapadnom Balkanu bile bi značajno manje.
A A