ODKUDA I ODKAD SRBI U BOSNI

Ne postoji pominjanje da ima Srba u Bosni ili Hrvatskoj niti u jednom pisanom dokumentu ili izvoru sve do kraja 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća

Tek kada ministar u vladi Srbije Ilija Garašanin u svom dijelu: „Načertanije“ 1844. godine počne zagovarati velikosrpsku ideologiju i Vuk Karadžić u svom članku: „Srbi svi i Srbi svuda“ počinje srbiziranje Bošnjaka / Bosanaca pravoslavaca.

Čak i sam Garašanin u svom dijelu ne spominje da preko Drine žive Srbi većih i on naziva bošnjacima Grko istočne vjere i to na desetine puta.

Također, prvi broj Matice Srpske 1826. godine navodi da u Bosni žive Bošnjaci Grko istočne vjere. Primera radi Teofil Bogoljub Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni.

Kao plaćenik srbijanske vlade Petranović je 60-ih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir.

Fra Grga Martić koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović u svojim zapamtićenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni.

U predgovoru Petranovićevoj knjizi: „Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine“ Novak Kilibarda piše da je Petranović cijenio ukazano povjerenje vlade Srbije, pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu.

Nadalje Kilibarda navodi da je Petranović kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.

Pored ovih administrativnih Srba bilo je i kupljenih.

Vasa Pelagić je savetovao učiteljima da čim stupe u školu nauče da na pitanje đaku ko si ti mali odgovore: „Ja sam Srbin“ a bilo bi dobro veli dalje Pelagić ako bi se našli dobri ljudi koji bi tom prilikom dali djeci pokoji Kreisar, kako bi u njemu probudili želju da tako odgovori.

„Obušenikova frezon“ crni međunarodni kongres slavista 1973/129 očigledan je dokaz da je Srbija sve upotrebila za asimilaciju svih onih koji su se nalazili na njenoj teritoriji pa i  van teritorije.

Bosna, u stvaranju tih ciljeva pomagali su i oni koji su anektirali Bosnu i Hercegovinu.

Vredno je napomenuti i ovo, od 1862. godine u Sarajevu i drugim većim bosanskim gradovima pazanim pijačnim danima izlazili su pred pravoslavne seljake agitatori obučeni od Teofila Petranovića, a svi plaćeni instruirati iz Beograda i seljake ubeđivali da oni više ne treba da sebe nazivaju Vlasima, kako su do tad sami sebe imenovali, nego da treba da govore da su oni Srbi.

Pošto je propagandom pripremljen teren, prešao je Petranović 1868. godine na organizovanje ustaničkih četa. Iz spiska njegovih ustalaca koji je dostavio srpskoj vladi vidi se da je bio organizator širokih razmera.

Organizovao je čete u Osječajima, Vlasincu, Jahorini, Kozatiću, Borku, Zagorju, Lomnici, Konjicu, Lijevnu, Dobrunu, Mileševi, Prijepolju i Pljevljima.

Redovno je spremao izvještaje srpskoj vladi o svom radu i kretanju političkog barometra u Bosni. Kako to sam kaže, Petranović je junačke radnje spremio bio za Srpstvo i Srbiju.

Kako Prvi srpski top pukne na Drini da se čete na najpovoljnijim tačkama nađu.

Jedan od najboljih dokaza tko je živio u Bosni možete naći u Americi na ostrvu Elis, u tamošnjem arhivu. Kada su Bosanci emigrali u Ameriku popunjavali su dokumenta koja su sadržavala rubriku o državi iz koje imigranti dolaze i rubriku što je po narodnosti etnicitetu.

Američki službenik je to rubrike popunjavao na osnovu izjašnjavanja imigranata jer kako bi to on znao? Tako imamo: Stojaković Jovica, Novaković Nikola,Todić Vid, Vojinović Mile, Drljača Marko, Baždar Damjan Kesić Janko, Šerić Obrad državljani Austrije, a po narodnosti, ethnicitetu su Bosanci / Bošnjaci.

Ušli su u Ameriku 1912 godine znači šest godina prije nego što su proglašeni dekretom da su Srbi, država Srba Hrvata i Slovenaca. Dalje, državljani Austrije a po narodnosti Bosanci / Bošnjaci: Banjac Mirko, Stojaković Lazo, Banjac Ostoja, dakle preko Drine do 1918. godine niko se praktično nije smatrao Srbinom ili vrlo, vrlo malo ljudi kod kojih je već tada upalila ta ideologija Srpstva.

Svi znamo da je 1918. godine nastala država Srba Hrvata i Slovenaca što će reći dekretom je naređeno da postoje samo tri narodnosti. Tako je 1918. godine zvanično proglašena formula pravoslavac jednako Srbin, iako se ljudi preko Drine do tada nisu izjašnjavali, niti su imali svijest da su Srbi

I na kraju još i ovo, Čorović Veso zajedno sa grupom Hercegovaca upisali su da su po narodnosti Sloveni, pa prekrižili pa stavili da su Hercegovci, samo se nisu do setili da su Srbi. Evo i Šantić Ćirilov država Austrija izjasnio se kao Dalmatinac.

Sa dolaskom Osmanlija pojavljuju se mahom narod Vlasi ili Karavlasi, koji jesu pravoslavci ali ne i Srbi, to doseljavanje počinje krajem 15. stoljeća. Druga važna stvar je da srpska država nije nikad pokorila Bosnu, pa ni kad je bila najjača sa carom Dušanom u 14. stoljeću.

Jedini put kad je srpska država imala dio Bosne tačnije samo Srebrenicu jeste kad je početkom 15. stoljeća, pošto je tad Bosna bila oslabljena, bila pod privremenom vlašću Ugarske, te je kralj Siđisman darovao rudnik srebrenicu 1413. godine Knezu Lazareviću, a i to je kratko potrajalo.

Dakle sa pojavom srpskih ustanaka početkom 19. stoljeća i konačnog oslobađanja Srbije od Osmanlija i pojavom „Načertanija“. tad se javlja ideja Velike Srbije i da su Bosna i Hrvatska srpske zemlje.

Prije ovoga ne postoje pisani dokumenti da u Bosni postoje Srbi, postoje samo Bošnjaci pravoslavne vjere. Tad se rađa Velikosrpska ideologija gde god da je pravoslavac da je on Srbin, a to je i srpska zemlja. Nažalost, bosansko pravoslavlje to prihvata kao istinu, te dolazi do razvijanja srpske narodne, nacionalne svijesti umjesto bosanske.

Tome je pogodovala aneksija Bosne i propast osmanskog carstva. Te 1908. godine ukida se ime bosanski jezik, a uvodi srpski jezik i ćirilica.

A poznato je da nema naroda ili nacije ako nema svoj jezik, pa idući tom logikom nema ni Bosanaca. Formiraju se srpske stranke, društva i tako dalje. Dolazi Prvi svjetski rat gdje Srbija izlazi kao pobjednik i stvara državu Srba Hrvata i Slovenaca a potom kraljevinu Jugoslaviju, a to je ništa drugo nego ostvarenje ideje velike Srbije.

Posle dolazi Drugi svjetski rat gdje pobjeđuje Titova ideologija i onemogućava velikosrpske ideje. Smrt Tita, raspad komunizma i Jugoslavije, te čuveni memorandum SANU, sa Dobricom Ćosićem, dovodi do revitaliziranja stare 150 godina, da se ostvari Velika Srbija.