Čak i prije nego što se s ozljedama na ovogodišnjem svjetskom prvenstvu mučio donedavni kapetan Domagoj Duvnjak, mnogi rukometni obožavatelji i znalci isticali su da će na ovom turniru vođa hrvatske reprezentacije biti 27-godišnji desni vanjski i novi kapetan naših rukometaša, Ivan Martinović. Kad pogledamo njegov učinak i izvedbe, takvo što nije ni čudno. Riječ je o četvrtom najboljem strijelcu ponajbolje svjetske rukometne lige, njemačke Bundeslige, u dresu svojeg Rhein-Neckar Löwena.
Juniorski i kadetski uspjesi
Osim toga, Martinovića se u napadačkom smislu rangira među najboljim ljevacima u svijetu uz danskog Mathiasa Gidsela i francuskog Diku Mema, a Ivan uz novu mišićnu masu vrlo dobro napreduje i u obrambenom segmentu. Bez sumnje je riječ o jednom od najboljih igrača svijeta na svojoj poziciji i ponajboljem igraču Hrvatske, ako ne i najboljem.
Vjerojatno najzanimljivija činjenica vezana uz Martinovića jest ona da Ivan igra za hrvatsku reprezentaciju, a da su se njegov brat Marin i sestra Kristina okrenuli predstavljanju austrijske reprezentacije.
– Brat Marin i sestra Kristina odlučili su igrati rukomet za Austriju, a ja sam izabrao Hrvatsku. Meni je u početku bio cilj igrati s bratom. Međutim, brat je stariji pa mene tada nisu pozvali u austrijsku reprezentaciju. Bio sam im premlad i nedovoljno dobar. Otišao sam u zadarski rukometni kamp, gdje su me treneri primijetili i pozvali prvi put na pripreme – rekao je Ivan Martinović u jednom ranijem intervjuu za Večernji list, a budući da je otac Zoran bio ogroman ljubitelj hrvatske rukometne reprezentacije, posebice generacije s Ivanom Balićem, Ivanu je to bio dodatan motiv da odabere Hrvatsku.
Ivan Martinović rođen je 6. siječnja 1998. godine u Beču, a njegova obitelj je iz Jajca u Bosni i Hercegovini, no Ivan je odrastao u Austriji. U počecima su, zanimljivo, Ivan i brat Marin trenirali nogomet.
– Brat i ja počeli smo s nogometom. Na prvom treningu brat je dobio loptom direktno u facu i nije nam tada to bilo baš smiješno. Budući da je tata obožavao gledati generaciju s Ivanom Balićem, pitao nas je želimo li trenirati rukomet i odgovorili smo: “Da, zašto ne.” Mislim da smo ambiciju za rukomet dobili od oca – prepričao je Martinović, ali isto tako istaknuo da bi ipak radije bio košarkaš nego nogometaš, u hipotetskom slučaju da se rukometna karijera nije dogodila.
Da se vratimo na odluku o igranju za Hrvatsku, Austrijancima ona baš i nije najbolje sjela – do te mjere da u školi u koju je išao više nije bio dobrodošao kao ostali austrijski sportaši te je čak moralo intervenirati hrvatsko veleposlanstvo i smiriti tu situaciju. Kad je Ivan odlučio igrati za Hrvatsku, morao se nositi s konstantnim zahtjevima da putuje iz Beča u Hrvatsku. Nije to u počecima bio najlakši period, ali Ivan je na to bio spreman.
– Nije mi bilo lako, morao sam puno putovati, ali sam znao da će se sve isplatiti – istaknuo je Martinović u jednom intervjuu.
Već u mlađim kategorijama igranja za hrvatsku reprezentaciju bilo je jasno da se radi o rukometašu s najvišim mogućim dometima, rukometašu s ogromnim potencijalom. Kao član čuvene generacije 1998. na kadetskom europskom rukometnom prvenstvu 2016. bio je ponajbolji pojedinac Hrvatske te proglašen u All-Star momčad turnira na kojem je Hrvatska osvojila srebro, dok je godinu dana poslije na kadetskom svjetskom prvenstvu također izabran u najbolju momčad turnira na kojem je Hrvatska završila nadomak medalje, četvrta. Vrhunac njegovih igara za mlade kategorije hrvatske reprezentacije bio je u ljeto 2019. godine na juniorskom svjetskom rukometnom prvenstvu u Španjolskoj, kad je Hrvatska uzela srebrnu medalju, a Martinović bio proglašen najboljim igračem cijelog turnira. Tada su oči rukometnog svijeta bile uperene u Martinovića kao “next big thing”, kao nadolazeću svjetsku rukometnu zvijezdu. Po mnogima je tada smatran najboljim mladim rukometašem svijeta.
Debi iz snova
Nešto kasnije, u listopadu 2019. godine Martinović je doživio trenutak iz snova. Ne samo da je debitirao za seniorsku hrvatsku rukometnu reprezentaciju već se to dogodilo u dvorani njegova tadašnjega kluba Hannovera te u prijateljskom ogledu protiv reprezentacije Bosne i Hercegovine, zemlje iz koje su njegovi roditelji otišli u Beč. Tako je Martinovićev početak priče u seniorskoj vrsti Hrvatske zapravo bio čaroban i poetičan, bila je to priča koja pokazuje poseban rukometni krug života. Još jedna priča koja je u toj utakmici bila poetična za Martinovića jest ta da je za njegov prvi gol u dresu Hrvatske asistent bio upravo Duvnjak.
– Nikad neću zaboraviti tu utakmicu, činjenicu da smo igrali protiv Bosne i Hercegovine, i još činjenicu da mi je Dule asistirao za prvi gol. Bio sam presretan – prisjetio se Ivan.
U Martinovićevoj je priči općepoznata činjenica da je Duvnjak njegov apsolutni idol, a već sada kultni status ima priča o fotografiji koju je Martinović uspio “ugrabiti” s Duvnjakom 2010. godine.
– Kad sam pozvan u A-reprezentaciju, u kvalifikacijama za EP 2020. u Osijeku, Dule i ja bili smo cimeri. Sa sobom uvijek imam fotografiju s EP-a u Beču 2010. kada sam se fotografirao s njim. Pokazao sam mu je, a on nije mogao vjerovati. On je jednostavno čovjek koji nikad ne odustaje. Motivira svakog suigrača i u obrani i u napadu. Kad sam prvi put gledao njegov stil rukometa, bilo je baš užitak gledati kako igra. Fantastičan je i kao osoba, jako je ljubazan, nikad nije gledao svisoka i uvijek je bio spreman davati savjete. Još o njemu mogu reći da obožava spavati – rekao je Martinović kroz smijeh jednom prilikom za stranice IHF-a.
Martinović se vrlo brzo počeo prometati u stožernog, a potom i u ključnog igrača hrvatske reprezentacije. Iza sebe ima puno istaknutih partija, a vjerojatno nam je svima najviše u sjećanju ona dominantna 39:29 pobjeda protiv Španjolske na prošlogodišnjem Euru, u koju je Ivan ugradio osam “komada”. Ozljede su ga spriječile od nastupanja na većini tog lanjskog Eura, ali i onog 2020. godine, zbog čega nije osvojio ni to srebro. Tako je Martinović u iznimno uspješnoj reprezentativnoj karijeri, ipak prožetoj pehovima, još uvijek u lovu na svoje prvo odličje u seniorskoj konkurenciji.
U klupskoj karijeri većinu je vremena proveo u Bundesligi. Počeo je u Austriji s Fiversom iz Beča, s kojim je osvojio naslov u njihovoj prvoj ligi još kao tinejdžer, a u Njemačku je otišao već s 19 godina. Već u Gummersbachu, u njegovoj prvoj sezoni, bilo je jasno da je riječ o sjajnom igraču kad je uspio nadmašiti brojku od 100 pogodaka. Brzo je uslijedio prelazak u Hannover, u kojem je proveo tri godine, pa potom u znatno jači Melsungen, u kojem je bio dvije godine, da bi ovog ljeta prešao u Rhein-Neckar Löwen. Njegovu sezonu najbolje će oslikati podatak da je u susretu protiv Göppingena postigao 16 pogodaka, a takav učinak u jednoj utakmici nije ove sezone ostvario nijedan igrač. Službeni podaci Bundeslige govore nam da je u vrhu ljestvice strijelaca u ligi, a njemački mediji koji se bave rukometom ističu da je riječ o top 5 igraču tako prestižne lige.
Proteklog ljeta Martinović se u potpunosti posložio i na privatnom planu, vjenčavši se s Austrijankom Miriam.
– Nismo imali puno vremena, ali oženio sam se civilno tjedan dana poslije kraja prošle sezone Bundeslige, bilo je prelijepo i sada je fokus samo na rukometu – istaknuo je fokusirani Martinović.
Posložen je privatno, u Löwenu posložen rukometno s fantastičnom formom, a u kombinacijama izbornika Dagura Sigurdssona posložen i u reprezentaciji kao njezina glavna karika. Ivanu Martinoviću svi preduvjeti su tu da napravi još veću karijeru i ostvari još veće stvari. Sada, s 27 godina, u najboljim je godinama, a svojim fokusom i radnom etikom ne sumnjamo da će se vinuti u stratosferu. Naravno, najviše mu želimo zdravlje, a prvu medalju s Hrvatskom nedavno je osvojio.
