Savezništvo između BiH i Hrvatske, te američka vojna potpora Hrvatima uspjeli su zaustaviti rat. SAD se i danas angažuju na Balkanu, a to mora jače činiti i Evropa, smatra Christian Schwarz-Schilling.
Krajem jula ove godine je engleski list Guardian objavio članak pod naslovom “Bill Clinton pushed ‘appeasment’ of Serbs after Srebrenica massacre”. Novinar Julian Borger je u njemu iz javno dostupnih dokumenata Clintontove digitalne biblioteke o američkoj politici prema Bosni i Hercegovini zaključio kako su se tadašnji američki predsjednik i njegov tim bili vrlo odlučni da zaustave rat (1992 – 1995) u toj bivšoj jugoslavenskoj republici.
Prema navodima Borgera, Clinton je od tadašnje bosanske vlade predvođene muslimanskim vodstvom odmah nakon genocida u Srebrenici htio zatražiti da se odrekne dijela teritorija u korist bosanskih Srba. U strateškom dokumentu naslovljenom “Endgame” se spominjala i mogućnost podjele po etničkoj liniji uključujući “razmjenu teritorija” i referendum o otcjepljenju područja koji su kontrolirali Srbi u roku od dvije do tri godine.
No ako se dokument “995-07-20A, NSC Paper re Bosnia Endgame Strategy” pažljivije pročita, može se uočiti jedan puno složeniji kontekst. Clintonovi savjetnici su pokušali prikazati s kojim se sve mjerama može ostvariti mir u BiH. Pritom upada u oči da su njihovi prijedlozi sadržavali i razmatranje opcija koje su postajale još puno ranije. Već 1993. godine je Lord David Owen, glavni evropski pregovarač, predlagao puno radikalniju podjelu BiH. Je li predsjednik Clinton sam analizirao “Endgame” i procijenio da je ovaj strateški dokument dobar? To ne stoji u članku Juliana Borgera i generalno se o tome ne zna ništa. Šta se, dakle, dogodilo, nakon genocida u Srebrenici, a prije pregovora u Daytonu?
Ključni dogovor u Splitu
Velika Britanija se i dalje nije htjela miješati u bh. politiku, nego je željela nastaviti pregovore nakon Srebrenice u istom stilu kao i do tada – unatoč činjenici da su se srpski napadi nastavljali, čime je mogućnost da srpske snage potpuno osvoje zemlju postajala sve izglednija, i unatoč tome što se u Bihaću nazirala nova katastrofa.
Mir nije ostvaren ustupcima koje je u svom članku spominjao Julian Borger, već konferencijom u Splitu.
22. maja 1995. godine su, naime, u tom gradu na jadranskoj obali, sastali predsjednik BiH Alija Izetbegović i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman te u jednoj zajedničkoj deklaraciji najavili vojnu saradnju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tom sastanku sam prisustvovao i ja, autor ove kolumne.
Hrvatska vojna ofanziva “Oluja”, koja je uslijedila nakon toga (4 – 8. augusta 1995.) donijela je vojnu prekretnicu i bila je jedan od najvažnijih momenata rata u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatska vojska je u njoj oslobodila dijelove Hrvatske koje su bili okupirali Srbi, bosanska je oslobodila područja na zapadu Bosne.
“Oluja” je okončala rat između dvije bivše jugoslavenske republike, a ne NATO. “Oluja” je razbila sve sumnje i ograde koje su međunarodna zajednica i NATO imali prema jačem interveniranju u rat – zahvaljujući “Oluji” se ratna situacija potpuno promijenila.
Evropa je ostala pasivna
Za to vrijeme su se NATO, a prije svega Velika Britanija i Francuska snažno zalagali kod Billa Clintona za to da “se zaustave ove protuofanzive, s argumentom da bi one mogle ponukati Veliku Srbiju da napadne s druge strane, što je američki predsjednik odbio” (The Clinton Tapes, 2009, 277).
Ali s bosanskim i hrvatskim vojnim uspjesima su i ova strategija i opcije razmatranje u dokumentu “Endgame” postale suvišne. Bosanski Srbi su došli za pregovarački sto u Dayton. Mogućnost otcjepljenja “Republike Srpske” – dijela Bosne koji je u ratu “etnički očišćen” i u kojem sada žive većinom Srbi – ni u jednom trenutku nije bila opcija koja se razmatrala na pregovorima u tom američkom gradu u kasno ljeto 1995.
Možemo biti zahvalni Clintonu
Koju igru igra Evropa od početka ratova na Balkanu u devedesetima moglo se već vidjeti u maju 1993. Tada je američki predsjednik Clinton poslao svog ministra vanjskih poslova Warrena Chrostophera u Evropu kako bi tamo sa svojim evropskim partnerima razmotrio razrađene planove za intervenciju. No, evropski političari su reagirali odbojno i nezainteresirano.
Tek su savezništvo između Bosne i Hrvatske sklopljeno u Splitu i američka vojna potpora Hrvatima uspjeli zaustaviti rat. Možemo tadašnjem američkom predsjedniku Clintonu samo biti zahvalni da je ova dva naroda shvatio ozbiljno i pomogao im.
Appeasment? Neodrživi prigovor
Clintona sada optuživati za politiku nagodbe i popuštanja (appeasment) Srbima nakon Srebrenice graniči s izvrtanjem prošlosti. Antiamerički intonirani članak u Guardianu danas pomaže u prvom redu vječnim secesionistima kao što je srpski član predsjedništva BiH Milorad Dodik. On je promptno u izjavi koju je dao novinskoj agenciji Srna zatražio da se rehabilitira američka ideja otcjepljenja Republike Srpske.
Činjenica je da je SAD tada, kada Evropa nije htjela djelovati odlučno i dosljedno, pomogao doći do mira. Sjedinjene Države se i dalje angažuju na Zapadnom Balkanu, bez obzira na to što se inicijative poput one aktuelnog posebnog izaslanika SAD-a na Kosovu Richarda Grenella mogu ocijeniti kao kratkoročne i opasne. SAD su bile i ostale jaki saveznik na Zapadnom Balkanu koji pokreće inicijative poput rezolucije američkog Senata donesene povodom 25. obljetnice genocida u Srebrenici – nešto što do sada niti jedna jedina evropska zemlja nije bila u stanju.
A gdje je Evropa? Evropa se i dalje mora jače angažovati na Zapadnom Balkanu kako bi jačala i poticala institucije pravne države, demokratiju i ljudska prava. Članci poput onoga Juliana Borgera povratak su na stari put koji je već za vrijeme ratova na Balkanu vodio u katastrofu.
Guardian bi trebao dovoljno držati do sebe da se ne upušta u ovako traljave pokušaje novog pisanja povijesti.
Christian Schwarz-Schilling je od 1982. do 1992. bio kao član CDU-a njemački savezni ministar za poštu i telekomunikacije. Iz protesta je zbog stava njemačke vlade prema ratu u Bosni i Hercogovini dao ostavku na funkciju. 2006/07 bio je Visoki predstavnik i posebni izaslanik EU-a u Bosni i Hercegovini.
DW / Balkantimes.press
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.