Nema odrastanja bez kriza i tugovanja

Pokušaji samoubistva su, nažalost, češći među mladima nego djecom i odraslima, a pogotovo posljednjih decenija. Vrlo su česti kod adolescenata, imaju sklonost da ih ponavljaju, dok ne uspiju… To je kazala psihološkinja Dušica Dubljević

Objašnjava da je problem u tome što roditelji i okolina nedovoljno ozbiljno shvataju ove pokušaje, smatrajući ih ucjenom ili manipulacijom. A i mladi, ističe ona, često kažu: ,,Ne znam šta mi je bilo, ne bih to nikada više“.

– Međutim, svaki pokušaj samoubistva, bez obzira kako izvršen, makar i sa nekoliko tableta, morao bi da se shvati najozbiljnije, jer ukazuje na to da ta mlada osoba pati i da više ne može to da podnese – upozorava psihološkinja.

Ljudski se mozak smanjuje, a opadaju i kognitivne sposobnosti

Opasno ponašanje

Osnovni razlog i uzrok samoubistava, prema njenim riječima, je depresivnost. Kaže da je teškoća u tome što se depresivnost kod mladih manifestuje drugačije nego kod odraslih, pa ju je teže prepoznati. Povlačenje u sebe, gubitak interesovanja, odustajanje od aktivnosti koje su im do tada donosile zadovoljstvo, svadljivost, nezadovoljstvo, beskrajno igranje igrica i krstarenje netom mogu, navodi Dubljević, da budu upozoravajući znaci.

– Ipak, većina njih ne može da podnese pasivnost koju nosi depresivnost, pa je najčešće okreću u suprotnost, kroz neka ponašanja, često problematična i destruktivna, prema drugima ili sebi. Postaju agresivni ili, suprotno, sabotiraju sebe i svoje planove, samopovređuju se. Neki drugi pokušavaju da depresivnu patnju ,,olakšaju“ korišćenjem raznih psihoaktivnih supstanci, počev od alkohola – ističe psihološkinja.

Dodaje da se tako depresivnost maskira problematičnim ponašanjem i zato nije lako predvidjeti da li će neki adolescent koji se jednog dana napije, drugog porazbija sve po kući, trećeg pokušati da se ubije.

– U svakom slučaju, svaka značajnija i trajnija promjena raspoloženja i ponašanja trebalo bi da bude znak upozorenja za okolinu i podsticaj da se obrate za stručnu pomoć. Karakteristično je za mlade da se pokušaj samoubistva ili samoubistvo rijetko planiraju i pripremaju. Najčešće je to impulsivan akt kojim se prekida nepodnošljivo trpljenje, ponekad i pod dejstvom ekstremnog stresa, ili alkohola i psihoaktivnih supstanci – rekla je ona.

Albert Gajšak: Nisam protivnik formalnog obrazovanja, ali djeci treba dati da rade nešto rukama

Protiv trpljenja…

Kaže da bi se zato moglo reći da je samoubilački akt prije svega akt protiv trpljenja, a ne obavezno protiv života, iako može da se završi njegovim gubitkom.

– Povod, ,,kap preko pune čaše“, može da bude bilo šta, a najčešće neuspjesi, konflikti, osramoćenost, ostavljanja ili gubici značajnih osoba. Takođe, mladi, pogotovu oni od 15–16 godina, nemaju baš stabilno i sigurno poimanje smrti kao konačnog stanja, pa gotovo uvijek postoji neka nada da se neće fatalno završiti. I to doprinosi tako velikom broju pokušaja i ostvarenih samoubistava među mladima – navodi Dubljević.

Roditelji su, kaže psihološkinja, skloni da negiraju ili umanjuju probleme njihovih adolescenata pod izgovorom – mladost ludost – proći će, ili to je samo bezobrazluk. Dubljević objašnjava da mladi, opet, odlazak za stručnu pomoć mogu da dožive kao osudu i etiketiranje kao jedinog ili najvećeg problema u porodici. Zato stručnjaci stalno ukazuju na teškoće i psihološke probleme ovog razvojnog perioda i ohrabruju mlade i njihove porodice da potraže pomoć.

– Nema odrastanja bez kriza i tugovanja, a takođe nema nikakve razlike da li nekoga boli koljeno, zub ili duša.

Kada je riječ o mentalnim problemima, važno je ne gurati stvari ,,pod tepih“, razgovarati i ni u kom slučaju osuđivati i umanjivati rečeno poput onoga ,,proći će“ i ,,trgni se“. Najvažnije i ključno jeste potražiti pomoć stručnjaka – zaključuje Dubljević.

Dr Hijazi: Svakih jedanaest minuta jedna mlada osoba izvrši samoubistvo

Porodica – jedan od najvažnijih izvora podrške

U adolescentnom periodu, i pored prirodne potrebe se da osvaja samostalnost, da se oslobađa uticaja autoriteta, porodica ne prestaje da bude jedan od najvažnijih izvora podrške za dalji razvoj mlade osobe, kaže psihološkinja Dubljević.

Ističe da porodica treba da prepozna ove normalne razvojne potrebe i da omogući tinejdžeru da donosi neke odluke o sebi i da bude odgovoran, ali to jednako znači da porodica i dalje daje podršku, i zadržava jedan dio kontrole nad mladom osobom, kao i nad porodicom u cjelini.

– Granice i pravila nerijetko frustriraju tinejdžere, i u porodici i u školi, ali ukidanje tih granica bez kontrole najviše šteti samom tinejdžeru – navodi ona.

Psiholog: Kako na nas utiču traume iz djetinjstva i kako ih se riješiti

Pažljivo saslušati kako se osjećaju

Dubljević kaže da svi griješimo, pa i tinejdžeri. Najviše im šteti naša kritika, osuđivanje, nipodaštavanje ili odbacivanje…

– Mnogo više pomoći ćemo im kada pažljivo slušamo kako se osjećaju, što žele ili ne žele, i ako im – kao roditelji – iskreno govorimo i o vlastitim osjećanjima i stavovima, pokazujući im koliko su nam važni, u čemu sve mogu da računaju na nas, i što je još moguće uraditi.

U takvom porodičnom ambijentu, tinejdžer će biti spremniji da izrazi sva svoja osjećanja, uključujući i ona negativna – koja znaju da nas, roditelje, iznenade i povrijede – ali će se sigurno osjećati prihvaćenim i zaštićenim, što će mu za par godina zaista pomoći da postane zreliji i samostalniji, zadovoljniji sobom i drugima – ističe ona.