‘‘Najmanji‘‘ NUKLEARNI rat rezultirao bi s 27 milijuna izravnih pogibija i 225 milijuna umrlih od gladi

Što bi nam donijela ‘nuklearna zima‘? Ostvarenje jezivih prijetnji dovelo bi do nezamislivih posljedica, evo i kakvih

Ruske prijetnje nuklearnim oružjem u ukrajinskom ratu vratile su tu opasnost u globalnu javnost, učinivši je realnijom nego ikada prije.

Osim povremenih nuklearnih eksperimenata globalnih sila i sjevernokorejskog diktatora, do tada je nuklearna opasnost bila vezana za bačene atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki 1945. godine.

Mnogi su iz škole zapamtili slavnu izjavu Alberta Einsteina: “Ne znam s kojim oružjem će se voditi Treći svjetski rat, ali četvrti će se voditi palicama i kamenjem”. Dobro je da se to pamti, ali, kako vidimo, to čovječanstvo ne spašava od mogućnosti novoga nukleranog rata.

Osim toga, stručnjaci upozoravaju da taj stari, povijesni nuklearni rat ne odgovara njegovom sadašnjem značenju. A njegovo glavno obilježje je “nuklearna zima”. Naime, klimatski modeli predviđaju da bi prašina nastala u nuklearnim eksplozijama blokirala velik dio sunčeve svjetlosti, i to u trajanju do deset godina. To bi dovelo do globalnoga pada temperature, propadanja usjeva i do masovne gladi.

Infografika nuklearne zime objavljena je u recenziranoj znanstvenoj studiji iz 2022. godine. Na dnu ljestvice bio je takozvani najmanji nuklearni rat, koji uključuje 100 nuklearnih bombi od po 15 kilotona, dakle otprilike iste snage kao ona korištena u Hirošimi, piše Slobodna Dalmacija.

Tih sto bombi je samo 0,1 posto ukupnog kombiniranog nuklearnog arsenala Rusije i SAD-a. Taj bi ‘‘najmanji‘‘ rat rezultirao s 27 milijuna izravnih pogibija i 225 milijuna dodatnih umrlih od gladi. Na vrhu te ljestvice je sveobuhvatni nuklearni rat, s 400 milijuna izravnih smrti i više od 5 milijardi ljudi koji bi umrli od gladi, piše Science Alert.

Međutim, znanstvenici smatraju da današnje stanovništvo nije dovoljno upoznato s “nuklearnom zimom”. Paul Ingram stručnjak za diplomaciju u Centru za proučavanje egzistencijalnog rizika (CSER), koji djeluje u okviru Sveučilišta Cambridge, proveo je istraživanje koliko ljudi znaju o fenomenu “nuklearne zime” i kako su došli do informacija. Istraživanje je provedeno preko interneta na uzorku od 1500 ispitanika iz Velike Britanije i i isto toliko iz Sjedinjenih Američkih Država.

Istraživanje je pokazalo da je o posljedicama nuklearnog rata iz medija ili kulture čulo 3,2 posto ispitanika u Britaniji i 7,5 posto u SAD-u, iz akademskih studija 1,6 posto u Britaniji i 5,2 posto u SAD-u, dok je 5,4 posto Britanaca i devet posto građana SAD-a izjavilo da je ono još zasnovano na spoznajama i stavovima iz 80-ih godina.

Istraživači s Cambridgea ispitali su i koliko građana podržava odmazdu za nuklearni napad Rusije na Ukrajinu. Nuklearnu odmazdu podržalo je manje od 20 posto ispitanika, s time da su muškarci za nju bili znatno više od žena (20,7 posto muškaraca prema 14,1 posto žena u SAD-u, odnosno 24,4 muškaraca prema 16,1 posto žena u Britaniji). Zanimljivo da je polovici ispitanika i ispitanica prije ispitivanja pokazana infografika “nuklearne zime” i tada je potpora nuklearnoj odmazdi bila niža za 16 posto u SAD-u i 13 posto u Velikoj Britaniji, piše CSER.

Istraživanje Paula Ingrama pokazalo je da današnje čovječanstvo nije dobro informirano o posljedicama nukleranog rata, naročito o “nuklearnoj zimi”. Ljudi su skloni impulzivno posezati za nuklearnom odmazdom ne vodeći računa o radijaciji, ali i o blokiranju sunčeve svjetlosti, višegodišnjoj gladi i smrti stotina milijuna, pa i milijardi ljudi. Svega toga nije bilo u slučaju Hirošime i Nagasakija.

Dakle hipotetske nuklearne glave upućene prema Rusiji kao odmazda za ruske ispaljene na Ukrajinu osjetile bi se puno šire i dugoročnije. O tome bi trebalo razmišljati i kada Rusija zvecka nuklearnim oružjem i kada se razmatra odgovarajući odgovor na to.

Reakcije na te sulude poteze trebale bi dolaziti ne samo od stručnjaka, humanitaraca i intelektualaca, nego još više od stanovištva domicilnih zemalja. I za “nuklearnu zimu”, kao i za puno toga drugoga u svijetu, rješenje leži u edukaciji i aktivnom sudjelovanju u odlučivanju i upravljanju. Ako mi nećemo upravljati svojim životima i svijetom, tko drugi ima to pravo raditi?