Na današni dan: MADELEINE ALBRIGHT je položila zakletvu kao prva državna sekretarka SAD

Na današnji dan prije 25 godina, MADELEINE ALBRIGHT je položila zakletvu kao prva državna sekretarka Sjedinjenih američkih država. Naslijedila je Warren Christopher-a, koji je bio 63 državni sekretar

Madeleine Korbel Olbrajt (1937) na ovu poziciju je nominirao predsjednik Clinton 5. decembra 1996. godine, što je potvrdio Senat SAD 22. januara 1997. Zakletvu je položila na današnji dan. Na toj funkciji radila je 4 godine, a službu je završila 20. januara 2001. godine.

Ambasadorica Albright je na ovu dužnost stupila nakon što je obavljala funkciju stalnog predstvnika SAD-a u Ujedinjenim nacijama u New Yorku, gdje sam kao akreditirana novinarka bila u prilici pratiti pres konferencije ili istupe nakon važnih sastanaka.

Imala sam šansu češće nego drugi novinar za kratke intervjue, izjave a bez posebnih dogovora, uglavnom zahvaljujući njenom gorljivom glasnogovorniku gospodinu Rubinu.

James Rubin će kasnije biti i glasnogovornik State Departmenta gdje sam bila stalno akreditirani novinar i pratila brifinge skoro svaki dan u period od ’95do kraja ’99.

Gospodja Albright se i u Washingtonu pojavljivala s vremena na vrijeme u sobi za brifinge, dok je Rubin, kao nasljednik izvrsnog Nicholas Burns-a, svaki dana davao informacije na formalnim presicama.

Bila je to prilika, čak ako glasnogovornik State Departmenta nema spremljenu izjavu o Bosni, da se izvuče neka informacija i ponuka i druge novinare da pitaju. To je bio način da se BiH vrati u fokus jer su nerijetko nastupala zatišja i zamor.

Bosna je ne samo meni, nego i drugima bila mnogo više od posla. Povezivala mnoga srca. James Rubin, glasnogovornik State Departmenta i novinarka Christiane Amanpour se možda i ne bi sreli da nije bilo Bosne i Olbrajtove. Doduše, odnedavno su razvedeni.

Prethodnik Madeleine Albrigh bio je WARREN CHRISTOPER. U timu predsjednika Klintona vodio je vanjske poslove SAD od ’93 do ’97. Ostaće zapamćen i po tihom ali snažnom posredovanju i pritiscima na bosansku delegaciju tokom pregovora u Dayton-u.

Christopher je u drugoj godini agresije na BiH naslijedio Lorensa Iglbergera – po mnogima jednog od važnih krivaca za krvavi raspad Jugoslavije.

Fotografija sa Kristoferom načinjena je u State Departmentu na njegovom oproštajnom prijemu, sa Rubinom na nekom ‘eventu’ u D.C.-u, dok je ova fotografija sa Olbrajtovom načinjena u Ženevi, na velikoj Medjunarodnoj konferenciji o Bosni i Hercegovini, oktobar 2005.

Bila sam glasnogovornica Konferencije, a na poziv Wolfganga Petriča, Christophe Solioza i dobrog Jakova Fincija.

Moja šefica, ambasadorica Tagliavini, se nije protivila ali je trebalo dosta vremena da se dobije saglasnost generalnog sekretara UN-a za angažman izvan Misije gdje sam radila kao glasnogovornica. Takva je bila procedura ‘posudjivanja’ pa sam skoro u zadnji čas putovala iz Gruzije za Ženevu gdje me je dočekao ljubazni gospodin Solioz.

*Eh, koja je to trka bila da nadjemo frizera jer sam dolazila iz postratnog Tbilisija, koji je nalikovao na ratno Sarajevo za mirnih ratnih dana. Nema vode, nema struje, nema plina – ili ako ima jedno, nema drugo, nikad dva dobra sastavit’ — ali to je za neku drugu priču ?.

Sama konferencija ocijenjena je uspješnom i vjerovatno je bila medju poslednjim velikim konferencijama o našoj zemlji na kojoj se pojavilo sve što je išta značilo na svjetskoj političkoj sceni vezano za Balkan. To je bila lista velikih zvijezda i većina je srčano navijala za očuvanje države i napredak Bosne i Hercegovine.

Mnogi prijatelji Bosne više nisu medju živima, a mnogi živi su se umorili ili su jednostavno zaboravljeni. Ne njihovom krivicom.

Bila su to vremena velikih a propuštenih šansi.