Radošu Ljušiću je, po svemu sudeći, potrebna pomoć. List Danas, međutim, umesto da se nađe čoveku u nevolji, objavljuje njegove tekstove, iz kojih se vidi da mu nije dobro.
Duhoviti urednik čak tekst u kome Ljušić, preporučujući se današnjoj opoziciji, tvrdi da je junački napustio SNS još 2017, oprema fotografijom na kojoj njegova četvrtasta glava izranja iza Tome Nikolića dok ovaj, u izbornom štabu naprednjaka, proglašava pobedu. Iznad Ljušićevog radosnog lika, kao u stripu, piše da je ovo uslikano 2021. U stvari, to je verovatno štamparska greška, jer reč je o 2012. godini. Ljudi, ako mu već ne pomažete, bar nemojte odmagati…
Nije lako razumeti Ljušićevo nemušto mumlanje, krike i leleke. Ima, međutim, mnogo kvalifikovanih ljudi koji bi zasigurno mogli da mu pomognu. On otprilike veli da ga, kako kaže, „Neko“ stalno prati, da mu iz stana redovno krade knjige i rukopise, da je ispred svojih vrata postavio i kamere, ali da im „Neko“ izmiče, da su ljudi počeli da ga izbegavaju, da neke, kako kaže, „prijateljice“ više neće da se druže sa njim, da mu se više ni na ulici ne javljaju, jer „Neko“ i njih „primetno prati“…
Meni se čini da je ipak najpotresnije to što mu je „Neko“, kako se jada, iz stana ukrao „fasciklu s natpisom ‘Miloš Ković'“. Neko je zaista surov i to preko svake ljudske mere. Ko zna koliko dugo je ovaj marljivi istraživač sakupljao svu tu dragocenu građu…
U najnovijem nastavku ove sage Ljušić, ako sam dobro razumeo, tvrdi da sam taj „Neko“ u stvari – ja. S obzirom na stanje u kome se nalazi, bolje je da miruje, nego da se zamara iznošenjem bar jednog dokaza za tvrdnje da radim za državnu bezbednost, da sam „doušnički vojvoda“, itd, itd. Ljušić je, opet ako sam dobro razumeo, zaključio da sam njegovu današnju agoniju najavio baš ja, i to člankom u kome sam ga još 2018, odgovarajući na njegove tadašnje napade, nazvao „Gospodarem muva“.
Moram da priznam da sam i sâm iznenađen stepenom u kome se potvrđuje ono što sam tada pisao o Radošu Ljušiću. U najkraćem, u „Gospodaru muva“ (ovde) reč je o tome da je Ljušićeva nesrećna sudbina poučan primer za mlade ljude, koji tek ulaze u javni život.
Istoričari će iz nje videti šta bi moglo da im se desi, ukoliko budu pisali dosadne knjige. Ljušić će zato, na primer, biti upamćen samo po odvratnim paškvilama o svojim kolegama (u žestokoj konkurenciji, najodvratniji je njegov članak o pokojnom profesoru Ivanu Božiću) i po pornografskoj literaturi (knjiga „Ljubavi srpskih vladara i političara“). Pisao sam tada o razlici između patriota, koji za otadžbinu daju sve što mogu, i šovinista, koji u ime rodoljublja zgrću i otimaju.
Upozoravao sam one koji dolaze na to da nije dobro baviti se političkom prostitucijom, koja podrazumeva menjanje stranaka prema trenutnim, uglavnom materijalnim potrebama.
Citirao sam i Ljušićevu životnu maksimu, koju je u to doba ovako pregnantno izrazio: „Srbi moraju jednom da shvate da nije sramota kleknuti pred jačim, inače ćemo svi otići u Carstvo nebesko!“ Konačno, pisao sam o tome da njegove opsesije „tajnim službama“ koje ga tobože progone, po mom nestručnom mišljenju podsećaju na maniju gonjenja, da ga pristojni ljudi već uveliko izbegavaju i da se okružio beskrupuloznim poltronima. Zbog njih sam ga nazvao „Gospodarem muva“.
U međuvremenu, Ljušić me je zajedno sa Nikolom Samardžićem, Dubravkom Stojanović i Vladom Stankovićem, tužio sudu zato što sam im, braneći svoje kolege od proterivanja sa posla i izbacivanja na ulicu (Nebojšu Šuletića, Maju Nikolić, Aleksandra Fotića, Miru Radojević i ostale), tobože „povredio čast i ugled“.
Ovaj klasični sudski progon je propao, jer su zgranute sudije odbile svih osam tužbi. Od kada sam se, pre 25 godina, zaposlio na Odeljenju za istoriju, morao sam da gledam kako Ljušić vređa starije profesore i sa posla izbacuje mlađe kolege. Ljušića, Stojanovićku, Samardžića i Stankovića pobeđivao sam i kada su, dva puta, pokušavali da i mene izbace sa Odeljenja i Univerziteta (2017. i 2022. godine). Vidim da LJušiću zbog svega toga nije baš lako. Eto zašto ovaj kočoperni penzioner i danas preko uvek spremnog Danasa, širi gluposti i laži o meni.
Tada, ipak, nisam slutio da će Ljušić, čim ode u penziju i izgubi moć i uticaj, svoju nesrećnu karijeru okončati na ovako žalostan način.
Priznajem da nisam očekivao da će muve tako brzo da ga napuste i odlete svojim putem. Sve što osećam prema ovom jadnom čoveku, jeste sažaljenje. Dođe mi da mu se pridružim u zapomaganju i lelekanju. Opozicijo, hoće li biti, kada dođete na vlast, bar nekog upražnjenog direktorskog mesta? Ne obraćajte pažnju na sve one direktorske afere – to su sitna podmetanja.
Pročitajte kako je Ljušić u „Srpskoj enciklopediji“ (2013) opevao Aleksandra Vučića. I vi biste sutra mogli da dobijete tako lepe portrete, prava remek-dela poltronske literature. Ali, javite mu se, setite ga se na Dan republike, bar ponekad…
Ima li iđe ikoga, da bar požali Radoša Ljušića? Gde ste, prijateljice? Zašto mu neko ne pomogne? Ko će da zaustavi ovo cviljenje i zapomaganje? Muve, gde ste se sakrile? Zar se tako pokazuje zahvalnost? Vratite se, muve…
Autor je istoričar, profesor univerziteta
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.