Mukabela: Kur’an kao živi savjetnik (1-10 Džuz)

Ovaj niz osvrta nije tefsir 30 džuzeva, već prvenstveno promišljanje i poziv vjernicima da stalno razmišljaju o ajetima ne da bi…

…otkrili novo (obavezujuće) značenje, za što je potrebno određeno znanje, već da bi, pored tumačenja alima, Kur’an približili sami sebi i učinili ga živim savjetnikom u cilju lične duhovne nadgradnje.

BISMILLAH

Božije ime Milostivi je ime koje se uči svakodnevno izgovorom Bismile u različitim prilikama, s kojom se, uz Euzu, otpočinje učenje Kur’ana. Za razliku od čovjeka, koji se predstavlja drugim ljudima shodno svojim stečenim titulama kojima želi ukazati na svoju sposobnost i porijeklo, Stvoritelj se ljudima, pored svih drugih osobina, predstavlja u prvom redu kao Milostivi Bog. To je Njegova osobina na koju čovjek može računati shodno brojnim ajetima, ali i hadisima. Koliko god se čovjek plašio Gospodara toliko, a i više, svog Gospodara će voljeti zbog ovakvog milostivog odnosa prema njemu. S druge strane, čovjek se treba plašiti čovjeka, koji se ne predstavlja kao milostivi ili škrtari na milosti i već na Ovom svijetu pokazuje nemilosrdnost, a kako će biti tek na Budućem svijetu kada će bježati od svojih najbližih, kamoli poznanika i stranaca, te imati mogućnost da traži svoje pravo od drugog čovjeka? Stoga, čuvajmo se kršenja Allahovih propisa, ali i nepravde prema ljudima koji ne opraštaju već na Ovom svijetu. Upravo su ovi osvrti na džuzeve uveliko usmjereni na međuljudske odnose. Za vjernika, stvorenja Milostivog, nije dovoljno samo da ne ugrozi sebe i drugoga, već da mu i pomogne da bude spašen.

1. DŽUZ

Prvi džuz sadrži suru El-Fatiha i jedan dio sure El-Bekare. Fatiha je sura koju vjernik uči svakodnevno i, nažalost, ponekada samo formalno, ne razmišljajući o njenim ajetima. To je dio Kur’ana koji vjernik u Bosni najviše prouči u toku života i jedina je sura koja se često uči kao dova ili zamjena za dovu u različitim prilikama. Kako je prva sura u Kur’anu Fatiha, ona koja otvara Kur’an, što govori i njeno ime, tako njezin prvi ajet otvara skoro svaku našu dovu i hutbu. Zahvala pripada Gospodaru svjetova je izjava kojom se otvara Božija poruka i koja bi vjerniku trebala biti temelj razumijevanja postojanja na Ovom svijetu: da ne bude nezahvalnik (kafir) dok zajedno sa džinnima na Ovom svijetu postoji samo kako bi Mu se klanjao (Ez-Zarijat, 56). Upravo su te dvije vrste stvorenja: ljudi i džinni spomenuti u zadnjem ajetu Kur’ana (En-Nas, 6), kojim se zatvara Ovozemaljska poruka Gospodara svjetova. Također, da je zahvalnost mudrost života nalazimo u suri En-Nisa te opisu šta je mudrost kod Lukmana, čovjeka koji je sinonim za mudraca: „A Mi smo Lukmanu mudrost darovali: “Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan – pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan.” (Lukman, 12)

„Elif, lam, mim. Ova Knjiga, u kojoj nema sumnje nikakve, Uputa bogobojaznima ona je“ – riječi su Uzvišenog kojima započinje sura El-Bekare. Dragi Bog nam u ovom ajetu kaže da je ova Knjiga uputa bogobojaznima, potvrđuje da bez obzira koliko neko bio bogobojazan, u vjeri čist i jak, uvijek će trebati Kur’an, jer je on bogobojazan uz pomoć ove Knjige. Bogobojaznost osobe se ogleda u utjelovljenju kur’anskih ajeta, ophođenju prema njima, a ne njihovom prepričavanju. Zato Aiša, r.a., opisuje Pejgambera, a.s., riječima: „Njegovo ponašanje je bilo Kur’an.“ Riječ koju Uzvišeni Allah koristi za bogobojaznu osobu je riječ tekij otuda mutekkin (bogobojazni). Ova riječ kod starih Arapa nije značila bogobojaznost, niti je bila vezana za obožavanje njihovih kipova. Označavala je osobu koja ne govori mnogo.

Ibn Omer prenosi da je Allahov Pejgamber, a.s., rekao: “Ne govorite mnogo, osim ako spominjete Allaha, jer mnogo govora, ako nije spominjanje Allaha, okamenjuje srca, a najudaljeniji od Allaha je čovjek kamenog srca.” Ovo se odnosi na isprazni govor koji nema svrhe, a šta je tek sa ogovaranjem, lažnim optuživanjem itd? Naš jezik je najbrži u brisanju dobrih djela i udaljava od Allaha pa se može zaključiti da je malo govora osobina bogobojaznosti. U savremenom značenju na arapskom jeziku jetteki znači izbjeći nešto. U vjerskom smislu, muttekin bi označavalo one koji se izbjegavaju grijehe. Otuda i Besim Korkut ovaj ajet prevodi: „Uputa onima koji se budu grijeha klonili“, a ne kao bogobojazni.

Kao što je slučaj s Ademom prvi detalj iz povijesti čovjeka tako je ovo i prva pripovijest po redoslijedu u Kur’anu. U ovom džuzu se po prvi put u Kur’anu spominje slučaj oholosti i protivljenja Iblisa Allahu, dž.š., (od 30. do 39. ajeta), koja se do danas ponavlja u različitim oblicima. Primjer oholosti jeste što se ljudi i danas suprotstavljaju Stvoritelju kao nevjernici, nezahvalnici, ali i nepopravljivi grješnici, jer Iblis se nije suprotstavio Allahu negiranjem Njega kao Gospodara, već griješenjem: odbijanjem naredbe. S druge strane, čak i vjernici mogu biti skloni ovoj osobini Iblisa kroz promatranje sebe vrjednijim od drugih, kao što je Iblis smatrao sebe vrjednijim od Adema, a.s. Oholost Iblisa je i svojevrsna forma ili posljedica nezahvalnosti položajem kojeg je imao kod Gospodara svjetova. Neki vjernici bi mogli izbjeći primisli oholosti i osjećaja superiornosti nad nekim kada bi razmišljali o svom aktuelnom položaju kod Boga, a ne među ljudima, te bili zahvalni na njemu. Nečija oholost ostaje na nivou misli i osjećaja pa se zadovolji u duši i smiri kada shvati da je „bolji“ od drugoga, dok praktična oholost za posljedicu ima ponižavanje i činjenje nepravde prema drugome.

Slučaj Musaovog, a.s., naroda (od 57. do 61. ajeta), kada je, umjesto izgovora riječi bliskih značenju prvog ajeta Fatihe, tražio i dodatnu hranu pored one koju je imao, trebao bi čovjeku biti na umu kada nije zadovoljan svakodnevnom sofrom od Boga i hranom koju čak i kudi. To pretjerivanje u zahtjevima, uporedo s griješenjem, dovelo je narod Musaov do srama i poniženja te uskraćivanja Božijih blagodati, a jedna od njih je i glad.

U ovom džuzu objašnjava se i drugi slučaj pretjerivanja (od 67. do 71. ajeta). To je slučaj kada je Musa, a.s., prema naredbi Allaha, dž.š., kazao svom narodu da zakolje kravu. Trebali su zaklati jednu običnu kravu, ali zbog svoje oholosti i pretjerivanja s pitanjima morali su zaklati posebnu kravu, odnosno otežali su sami sebi. Naime, postavljanjem mnoštva pitanja, tzv. cjepidlačenjem, odugovlačili su svoju obavezu te svaki put otežavali sebi zadatak. I danas ljudi, umjesto slijeđenja imama i alima, sebi otežavaju vjeru mnoštvom pitanja iz domena fikha, akaida, nerijetko unoseći nemir i među druge muslimane.

Ova sura nam općenito poručuje da je čovjek Božiji namjesnik na zemlji, da mu je osnovna zadaća djelovati u skladu s Božijim propisima i u skladu s odgovornošću koju je preuzeo. U ovom smislu, u prvom džuzu sure El-Bekare spominju se tri primjera namjesništva na zemlji. Prvi primjer je priča o prvom čovjeku Ademu, a.s. (30-39 ajet). Ovo je priča o čovjeku koji je zgriješio, pokajao se, pa nastavio činiti dobro. Drugi primjer su Sinovi Israilovi koje je Bog odlikovao iznad drugih ljudi, a oni su iznevjerili blagodati i nezahvalni ostali (40-103 ajet). Treći primjer je primjer Ibrahima, a.s., kojeg je Allah prvo na kušnju stavio, pa kada je kako treba ispunio sve zadatke (kelimat), Allah ga je predvodnikom (imamom) ljudi učinio (124-134 ajet).

2. DŽUZ

U drugom džuzu uči se sredina sure El-Bekare. Budući da je ovo prva objavljena sura u Medini, njezino objavljivanje koincidira sa formiranjem prve zajednice muslimana u Medini. U ovom periodu počinju ajeti i sure koje uređuju život, ponašanje, vjerske obaveze vjernika i slično. U ovom džuzu nalaze se ajeti o ramazanu i postu (183-187). U ovim ajetima se ističu tri stvari vezane za ramazan. Prva je sami post, ali kako se kaže u Kur’anu “da biste se grijeha klonili“, odnosno bili bogobojazni. Ovo je propisani post, a post onoga koji se susteže od jela i pića, ali svađa se ili čini bilo koji grijeh, izmijenjena je vrsta posta koji je sam sebi propisao, a ne Allah.

Druga odlika ramazana jeste Kur’an. Kaže se da Kur’an pomaže čovjeku da razlikuje dobro od zla, a jedno od imena Kur’ana jeste upravo Furkan – rastavljač istine od neistine, svjetla od tame, dobra od zla. Povezano s ranije spomenutim ajetom o postu i principu nečinjenja grijeha, kako čovjek može izbjegavati grijeh ako ne vidi razliku između dobra i zla? Kur’an je tu da mu olakša razlikovanje i ustrajavanje na ovom principu. Stoga nije ni čudno da određeni muslimani čine grijeh ne smatrajući, odnosno ne uviđajući da je to grijeh. Treća odlika ramazana jeste dova, koja se spominje u ovim ajetima, posljednjem ajetu poznatog ramazanskog ašereta. Zar nije mudrost da nakon ajeta o postu i Kur’anu odmah dolazi ajet o dovi? Inače, ono što privlači pažnju jesu dva odstupanja u ovim ajetima koji donose propise, a to su ajet 186. i dio ajeta 185. Citirani ajeti nisu izravni propisi, ali upućuju na djela koja je potrebno činiti u ramazanu, a to su učiti Kur’an i činiti dovu. Način obraćanja i navođenje vjernika na činjenje ovih djela oni ukazuju na blagost Božiju kojom On prilazi svom robu. On zna da je post težak, da su ljudi zaokupljeni svojim dnevnim obavezama, namazom, teravijom, iftarima i redovnim obavezama, pa pokušava na vrlo blag i suptilan način spomenuti da bi trebalo učiti i Kur’an i dovu činiti. Na jednom mjestu u Kur’anu Uzvišeni u formi naredbe kaže „Pozovite me i zamolite, Ja ću vam se odazvati“ (Gafir, 60.), ali kada govori o ramazanu i postu On blago, da ne bi još više otežao vjernicima koji poste, kaže: „Odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli“.

Na kraju ovog džuza (249-252) spominje se slučaj muslimanskog vojskovođe Taluta kada je rekao svojoj vojsci da ne pije iz rijeke preko koje bude prelazila, osim onoliko koliko dohvate rukom. To je bio test za vjernike. Upravo ovaj džuz počinje stranicom koja govori o još jednom testu za vjernike kada je došlo do promjene kible prema Kabi, nakon što je ranije kibla bila Mesdžidu-l-Aksa (142-150 ajet). Ovo je dovelo u sumnju određene vjernike, a promjena nije bilo samo puko okretanje prema Istoku ili Zapadu, već ima veze s iskrenim vjerovanjem u Boga i slušanjem nadređenih: u prvom slučaju Taluta kao običnog čovjeka, a u drugom Muhammeda, a.s. Interesantno je da je slušanje i slijeđenje obojice bilo najveći problem gradskim uglednicima koji su spočitavali vladajuću titulu Talutu jer nije od gradskih uglednika, a Muhammedu, a.s. da ga slijede siromašni i oni koji nisu bili ugledni u tadašnjem društvu.

3. DŽUZ

Treći džuz obuhvata kraj sure El-Bekare i početak sure Ali Imran. Na prvoj stranici trećeg duža nalazi se najveličanstveniji ajet u Kur’anu, Ajetu-l-Kursijja, koji opisuje Allaha, dž.š. kao nijedan drugi ajet. Spomenimo samo cjelinu u kojoj se kaže da Ga ne obuzima drijemež ni san. U ajetu se mogao spomenuti samo san, ali se navodi i drijemež. Čovjek uslijed bolesti, dugotrajne nesanice, može biti budan duže vrijeme, ali svaki čovjek mora drijemati što dalje ukazuje na umor. Uzvišenog Gospodara ne obuzima ni drijemež, On se ne umara, niti san i uvijek je budan. Ovdje obratimo na jednu dimenziju ovog Božijeg stanja. Kada bismo ga ispravno shvatili naše ponašanje bi se uveliko promijenilo: ne bismo ni pokušali uraditi ili reći nešto loše, jer On ne samo da sve vidi, već uvijek u svakom času sve vidi, jer ne spava, nije umoran i budno nas prati. Hazreti Osman se zbog svjesnosti o Bogu kratko zadržavao u kupatilu, bilo ga je stid Gospodara, kao i vrli ashab Ebu Musa el-Ešari koji je kazao: “Ja se kupam u zamračenoj prostoriji, ali i pored toga sagnem svoja leđa iz stida prema svom Gospodaru.”

Nakon ovog ajeta dolazi ajet kojeg muslimani često citiraju kako bi ukazali na plemenitost islama: “La ikrahe fi-d-din“ – Nema prisile u vjeru… Međutim, sami ga krše u međusobnoj komunikaciji. Naime, dok drugima, nemuslimanima govore kako je islam plemenit i kažu da nema prisile u vjeri, u mijenjanju stavova, oni nastoje prisiliti jedni druge u svoj mezheb, akaidsku školu, svoje mišljenje. Prisiljavaju jedni druge na mijenjanje stavova. Na istoj stranici se nalazi i 254. ajet koji poziva da vjernik udjeljuje drugima i do kraja sure govori se na različite načine o udjeljivanju. Ovdje obratimo pažnju na jedan interesantnu dimenziju ove tematske cjeline: nakon ajeta o udjeljivanju dolazi ajet (282) o dugovanju, odnosno pravilima prilikom posudbe novčanih ili drugih vrijednosti. Kao što je sadaka dobro djelo, tako je i posudba jedna vrsta udjeljivanja odnosno dobro djelo. Interesantno je kako su muslimani u BiH spremni udjeljivati sadaku, naročito tokom ramazana, ali nisu spremni olahko posuditi novac nekome pa čak ni u ramazanu.

Također, prije ovog ajeta se govori o kamati, da muslimani ne budu zelenaši, kamatari, ali kao da nam se govori još: umjesto posezanja za kreditima koje prate kamate, posuđujte jedni drugima! Zaista, kada bismo posuđivali jedni drugima možda mnogi ne bi izgubili svoje živote, zdravlje i imetke uslijed kredita koje su bili prinuđeni da uzimaju. Brojni su primjeri propasti, čak u našim gradovima, onih ljudi koji su davali ljudima novac uz kamate, a poznajemo li ijedan slučaj čovjeka koji je propao zbog davanja drugima odnosno posuđivanja? Naravno, prilikom posuđivanja treba imati mjeru i držati se principa o čemu se govori u nastavku, u 282. najdužem ajetu u Kur’anu.

U ovom džuzu se nalazi i priča Imranove žene koja je zavjetovala svoje nerođeno dijete da služi Bogu, pa je dragog Boga zamolila da njen zavjet primi. Kada je vidjela da je rodila žensko dijete od iskrene želje koju je imala nije odustala. Ona napominje u svom razgovoru da ona zna da muško nije kao žensko kada je u pitanju služba u Hramu, ali pored toga ona ustrajava u svom iskrenom zavjetu, pa kaže da joj je dala ime Merjem“ – što u prijevodu znači ona koja služi/robuje Bogu. Na ovom mjestu Gospodar dekonstruira mišljenje o prednosti muškarca nad ženom u bogobojaznosti. Sama ova sura nosi ime po muškarcu, ali centralni lik je žena, supruga Imranova.

Tradicionalni tefsiri kazuju da kada bi Zekerijja obilazio Merjem nalazio bi kod nje ljeti plodove koji rađaju zimi, a zimi plodove koji rađaju ljeti. Ubijedi ga u ono što posvjedoči svojim očima da Bog može dati plodove i kada im nije vrijeme pa zamoli Gospodara da njemu starom i njegovoj supruzi nerotkinji podari potomka (38-39). Kada smo u prilici da prisustvujemo nekoj blagodati, budimo svjesni da je to Allahov dar i odmah Ga prizivajmo, ali bez želje da drugima nestane ta blagodat već da i nas Allah počasti. Ne zaboravimo i šta je Zekerijja činio nakon dove. Klanjao je i zikrio, jer kada su mu došli meleki saopćiti vijest on je bio u stanju obraćanja Allahu, dž.š. Stoga, učenje dove trebaju pratiti dobra djela, ali i šutnja (41) koja je odlika, kako je ranije kazano, bogobojaznih i onih koji mnogo spominju Allaha.

4. DŽUZ

Četvrti džuz se sastoji od sura Ali Imran i En-Nisa. U drugom dijelu sure Ali Imran centralni događaji koji se opisuju jesu bitke na Bedru i Uhudu. Jedna od pouka Bedra jeste važnost kvaliteta spram kvantiteta odnosno brojnosti. Muslimani su bili malobrojni, ali taj broj od oko 300 boraca bio je najkvalitetnije što je Muhammed, a.s., imao. Bili su čistog srca, uvjereni u Allahovu pomoć i bili su okupljeni radi dobra, stoga uspjeh je bio zagarantovan. Koliko puta smo bili svjedoci da se u Bosni skupi mala grupa ljudi, mali džemat i bez posebnih donacija napravi iz temelja džamiju, česmu, asfaltiraju ulicu… dok s druge strane cijeli grad, naselje ili selo, odnosno ljudi koji ne učestvuju s njima u džematu ne mogu u toku života ni sanirati svoju ulicu? Stoga, kvantitet, brojnost može biti važna, ali nije presudna. Interesantno je da je ajetima o bici na Bedru, bici koju su muslimani dobili protiv mekkanskih mnogobožaca iako su bili daleko malobrojniji od svojih neprijatelja prethodili ajeti u suri el-Bekare koji govore o bitci Taluta koji je sa svojom malobrojnijom vojskom porazio Džalutovu mnogobrojniju vojsku (El-Bekare, 246-252. ajeta). Stoga, troje trebamo imati kada krećemo u svakodnevne projekte ili želimo realizirati određene ideje: kvalitetne ljude, čistu namjeru i uvjerenje da će pomoć doći od Gospodara. U bici na Uhudu gdje su muslimani poraženi došla su u pitanje sva tri ova principa. Broj muslimanskih boraca se povećao, ali je bio upitan kvalitet, jer jedna grupa ljudi je napustila Muhammeda, a.s., iz straha od smrti u samom jeku borbe. Zamislimo situaciju koju i Kur’an opisuje: Pejgamber, a.s., doziva vjernike, a oni bježe s bojnog polja. Okreću mu leđa kao što danas ljudi okreću leđa imamu i džematu u sredini važnih projekata. Dalje, namjera je na Uhudu bila upitna, jer je jedna grupa krenula po plijen i nisu slušali naredbu Pejgamberovu, a.s. I na kraju, njihovo uvjerenje, čvrsto uvjerenje u Allahovu pomoć, bilo je iskušano strahom što je rezultiralo njihovim bijegom s bojnog polja.

S bitke na Uhudu uzimamo još jednu pouku, a to jeste pogubnost vezanja određene ideje za jednu osobu. Kršćani su vezali svoju vjeru za jednu osobu i kada je Isa, a.s., uzdignut to je bio šok za vjernike koji su počeli onda lutati i smišljati različite legende. Jevreji bez Musaa, a.s., ponovo su se izgubili i očekivali novog spasitelja. I određena grupa muslimana na Uhudu kada je čula glasinu da je Muhammed, a.s., poginuo počela je napuštati bitku, napuštati svoj projekat i ideju. Sličan strah i izgubljenost se pojavila nakon smrti Muhammeda, a.s. Stoga, kod muslimana ideja ne smije umrijeti s osobom, ali nažalost to se često i danas događa. Mnogi džemati, stranke, udruženja ne znaju funkcionirati bez osobe koju izgube. Razlog je oslanjanje na ljude, a ne na sistem, kodekse ponašanja i poslovanja. Muhammed, a.s. je iza sebe ostavio islam kao sistem, stoga vjernici danas trebaju graditi institucije sa sistemom. Primjera radi Islamska zajednica, koja nikada nije ovisila samo o jednoj osobi, utemeljana je na sistemu kojeg poboljšava stoljećima i kao takva je nadživjela mnoge države kao i druge projekte i vjerske organizacije iza kojih je stajala cijela država i halife.

Također, ova sura govori o slozi i jedinstvu; muslimanima se preporučuje da nastupaju jedinstveno, da slušaju nadređene, stoga je interesantno, kako smo naveli, da nosi naziv Imranova porodica, a porodica je upravo simbol sloge i jedinstva. Muslimani moraju biti kao jedna porodica. Naravno, u ovoj suri je posebno zanimljivo da se govori o jednoj porodici, koja nosi ime po muškarcu, a temeljna ličnost je zapravo žena, Imranova supruga. Pored nje važna ličnost u suri je i hazreti Merjem, odnosno ženski lik što nam dalje govori da bez žene, majke, supruge porodica ne može postojati te da u islamskoj tradiciji žena nije sporedna uloga, već jedan od temelja porodice. Nakon ove sure dolazi En-Nisa, sura koja upravo nosi naziv Žene, i to s određenim članom „el“. U arapskom jeziku to su određene žene.

BISMILLAH

Božije ime Milostivi je ime koje se uči svakodnevno izgovorom Bismile u različitim prilikama, s kojom se, uz Euzu, otpočinje učenje Kur’ana. Za razliku od čovjeka, koji se predstavlja drugim ljudima shodno svojim stečenim titulama kojima želi ukazati na svoju sposobnost i porijeklo, Stvoritelj se ljudima, pored svih drugih osobina, predstavlja u prvom redu kao Milostivi Bog. To je Njegova osobina na koju čovjek može računati shodno brojnim ajetima, ali i hadisima. Koliko god se čovjek plašio Gospodara toliko, a i više, svog Gospodara će voljeti zbog ovakvog milostivog odnosa prema njemu. S druge strane, čovjek se treba plašiti čovjeka, koji se ne predstavlja kao milostivi ili škrtari na milosti i već na Ovom svijetu pokazuje nemilosrdnost, a kako će biti tek na Budućem svijetu kada će bježati od svojih najbližih, kamoli poznanika i stranaca, te imati mogućnost da traži svoje pravo od drugog čovjeka? Stoga, čuvajmo se kršenja Allahovih propisa, ali i nepravde prema ljudima koji ne opraštaju već na Ovom svijetu. Upravo su ovi osvrti na džuzeve uveliko usmjereni na međuljudske odnose. Za vjernika, stvorenja Milostivog, nije dovoljno samo da ne ugrozi sebe i drugoga, već da mu i pomogne da bude spašen.

1. DŽUZ

Prvi džuz sadrži suru El-Fatiha i jedan dio sure El-Bekare. Fatiha je sura koju vjernik uči svakodnevno i, nažalost, ponekada samo formalno, ne razmišljajući o njenim ajetima. To je dio Kur’ana koji vjernik u Bosni najviše prouči u toku života i jedina je sura koja se često uči kao dova ili zamjena za dovu u različitim prilikama. Kako je prva sura u Kur’anu Fatiha, ona koja otvara Kur’an, što govori i njeno ime, tako njezin prvi ajet otvara skoro svaku našu dovu i hutbu. Zahvala pripada Gospodaru svjetova je izjava kojom se otvara Božija poruka i koja bi vjerniku trebala biti temelj razumijevanja postojanja na Ovom svijetu: da ne bude nezahvalnik (kafir) dok zajedno sa džinnima na Ovom svijetu postoji samo kako bi Mu se klanjao (Ez-Zarijat, 56). Upravo su te dvije vrste stvorenja: ljudi i džinni spomenuti u zadnjem ajetu Kur’ana (En-Nas, 6), kojim se zatvara Ovozemaljska poruka Gospodara svjetova. Također, da je zahvalnost mudrost života nalazimo u suri En-Nisa te opisu šta je mudrost kod Lukmana, čovjeka koji je sinonim za mudraca: „A Mi smo Lukmanu mudrost darovali: “Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan – pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan.” (Lukman, 12)

„Elif, lam, mim. Ova Knjiga, u kojoj nema sumnje nikakve, Uputa bogobojaznima ona je“ – riječi su Uzvišenog kojima započinje sura El-Bekare. Dragi Bog nam u ovom ajetu kaže da je ova Knjiga uputa bogobojaznima, potvrđuje da bez obzira koliko neko bio bogobojazan, u vjeri čist i jak, uvijek će trebati Kur’an, jer je on bogobojazan uz pomoć ove Knjige. Bogobojaznost osobe se ogleda u utjelovljenju kur’anskih ajeta, ophođenju prema njima, a ne njihovom prepričavanju. Zato Aiša, r.a., opisuje Pejgambera, a.s., riječima: „Njegovo ponašanje je bilo Kur’an.“ Riječ koju Uzvišeni Allah koristi za bogobojaznu osobu je riječ tekij otuda mutekkin (bogobojazni). Ova riječ kod starih Arapa nije značila bogobojaznost, niti je bila vezana za obožavanje njihovih kipova. Označavala je osobu koja ne govori mnogo.

Ibn Omer prenosi da je Allahov Pejgamber, a.s., rekao: “Ne govorite mnogo, osim ako spominjete Allaha, jer mnogo govora, ako nije spominjanje Allaha, okamenjuje srca, a najudaljeniji od Allaha je čovjek kamenog srca.” Ovo se odnosi na isprazni govor koji nema svrhe, a šta je tek sa ogovaranjem, lažnim optuživanjem itd? Naš jezik je najbrži u brisanju dobrih djela i udaljava od Allaha pa se može zaključiti da je malo govora osobina bogobojaznosti. U savremenom značenju na arapskom jeziku jetteki znači izbjeći nešto. U vjerskom smislu, muttekin bi označavalo one koji se izbjegavaju grijehe. Otuda i Besim Korkut ovaj ajet prevodi: „Uputa onima koji se budu grijeha klonili“, a ne kao bogobojazni.

Kao što je slučaj s Ademom prvi detalj iz povijesti čovjeka tako je ovo i prva pripovijest po redoslijedu u Kur’anu. U ovom džuzu se po prvi put u Kur’anu spominje slučaj oholosti i protivljenja Iblisa Allahu, dž.š., (od 30. do 39. ajeta), koja se do danas ponavlja u različitim oblicima. Primjer oholosti jeste što se ljudi i danas suprotstavljaju Stvoritelju kao nevjernici, nezahvalnici, ali i nepopravljivi grješnici, jer Iblis se nije suprotstavio Allahu negiranjem Njega kao Gospodara, već griješenjem: odbijanjem naredbe. S druge strane, čak i vjernici mogu biti skloni ovoj osobini Iblisa kroz promatranje sebe vrjednijim od drugih, kao što je Iblis smatrao sebe vrjednijim od Adema, a.s. Oholost Iblisa je i svojevrsna forma ili posljedica nezahvalnosti položajem kojeg je imao kod Gospodara svjetova. Neki vjernici bi mogli izbjeći primisli oholosti i osjećaja superiornosti nad nekim kada bi razmišljali o svom aktuelnom položaju kod Boga, a ne među ljudima, te bili zahvalni na njemu. Nečija oholost ostaje na nivou misli i osjećaja pa se zadovolji u duši i smiri kada shvati da je „bolji“ od drugoga, dok praktična oholost za posljedicu ima ponižavanje i činjenje nepravde prema drugome.

Slučaj Musaovog, a.s., naroda (od 57. do 61. ajeta), kada je, umjesto izgovora riječi bliskih značenju prvog ajeta Fatihe, tražio i dodatnu hranu pored one koju je imao, trebao bi čovjeku biti na umu kada nije zadovoljan svakodnevnom sofrom od Boga i hranom koju čak i kudi. To pretjerivanje u zahtjevima, uporedo s griješenjem, dovelo je narod Musaov do srama i poniženja te uskraćivanja Božijih blagodati, a jedna od njih je i glad.

U ovom džuzu objašnjava se i drugi slučaj pretjerivanja (od 67. do 71. ajeta). To je slučaj kada je Musa, a.s., prema naredbi Allaha, dž.š., kazao svom narodu da zakolje kravu. Trebali su zaklati jednu običnu kravu, ali zbog svoje oholosti i pretjerivanja s pitanjima morali su zaklati posebnu kravu, odnosno otežali su sami sebi. Naime, postavljanjem mnoštva pitanja, tzv. cjepidlačenjem, odugovlačili su svoju obavezu te svaki put otežavali sebi zadatak. I danas ljudi, umjesto slijeđenja imama i alima, sebi otežavaju vjeru mnoštvom pitanja iz domena fikha, akaida, nerijetko unoseći nemir i među druge muslimane.

Ova sura nam općenito poručuje da je čovjek Božiji namjesnik na zemlji, da mu je osnovna zadaća djelovati u skladu s Božijim propisima i u skladu s odgovornošću koju je preuzeo. U ovom smislu, u prvom džuzu sure El-Bekare spominju se tri primjera namjesništva na zemlji. Prvi primjer je priča o prvom čovjeku Ademu, a.s. (30-39 ajet). Ovo je priča o čovjeku koji je zgriješio, pokajao se, pa nastavio činiti dobro. Drugi primjer su Sinovi Israilovi koje je Bog odlikovao iznad drugih ljudi, a oni su iznevjerili blagodati i nezahvalni ostali (40-103 ajet). Treći primjer je primjer Ibrahima, a.s., kojeg je Allah prvo na kušnju stavio, pa kada je kako treba ispunio sve zadatke (kelimat), Allah ga je predvodnikom (imamom) ljudi učinio (124-134 ajet).

2. DŽUZ

U drugom džuzu uči se sredina sure El-Bekare. Budući da je ovo prva objavljena sura u Medini, njezino objavljivanje koincidira sa formiranjem prve zajednice muslimana u Medini. U ovom periodu počinju ajeti i sure koje uređuju život, ponašanje, vjerske obaveze vjernika i slično. U ovom džuzu nalaze se ajeti o ramazanu i postu (183-187). U ovim ajetima se ističu tri stvari vezane za ramazan. Prva je sami post, ali kako se kaže u Kur’anu “da biste se grijeha klonili“, odnosno bili bogobojazni. Ovo je propisani post, a post onoga koji se susteže od jela i pića, ali svađa se ili čini bilo koji grijeh, izmijenjena je vrsta posta koji je sam sebi propisao, a ne Allah.

Druga odlika ramazana jeste Kur’an. Kaže se da Kur’an pomaže čovjeku da razlikuje dobro od zla, a jedno od imena Kur’ana jeste upravo Furkan – rastavljač istine od neistine, svjetla od tame, dobra od zla. Povezano s ranije spomenutim ajetom o postu i principu nečinjenja grijeha, kako čovjek može izbjegavati grijeh ako ne vidi razliku između dobra i zla? Kur’an je tu da mu olakša razlikovanje i ustrajavanje na ovom principu. Stoga nije ni čudno da određeni muslimani čine grijeh ne smatrajući, odnosno ne uviđajući da je to grijeh. Treća odlika ramazana jeste dova, koja se spominje u ovim ajetima, posljednjem ajetu poznatog ramazanskog ašereta. Zar nije mudrost da nakon ajeta o postu i Kur’anu odmah dolazi ajet o dovi? Inače, ono što privlači pažnju jesu dva odstupanja u ovim ajetima koji donose propise, a to su ajet 186. i dio ajeta 185. Citirani ajeti nisu izravni propisi, ali upućuju na djela koja je potrebno činiti u ramazanu, a to su učiti Kur’an i činiti dovu. Način obraćanja i navođenje vjernika na činjenje ovih djela oni ukazuju na blagost Božiju kojom On prilazi svom robu. On zna da je post težak, da su ljudi zaokupljeni svojim dnevnim obavezama, namazom, teravijom, iftarima i redovnim obavezama, pa pokušava na vrlo blag i suptilan način spomenuti da bi trebalo učiti i Kur’an i dovu činiti. Na jednom mjestu u Kur’anu Uzvišeni u formi naredbe kaže „Pozovite me i zamolite, Ja ću vam se odazvati“ (Gafir, 60.), ali kada govori o ramazanu i postu On blago, da ne bi još više otežao vjernicima koji poste, kaže: „Odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli“.

Na kraju ovog džuza (249-252) spominje se slučaj muslimanskog vojskovođe Taluta kada je rekao svojoj vojsci da ne pije iz rijeke preko koje bude prelazila, osim onoliko koliko dohvate rukom. To je bio test za vjernike. Upravo ovaj džuz počinje stranicom koja govori o još jednom testu za vjernike kada je došlo do promjene kible prema Kabi, nakon što je ranije kibla bila Mesdžidu-l-Aksa (142-150 ajet). Ovo je dovelo u sumnju određene vjernike, a promjena nije bilo samo puko okretanje prema Istoku ili Zapadu, već ima veze s iskrenim vjerovanjem u Boga i slušanjem nadređenih: u prvom slučaju Taluta kao običnog čovjeka, a u drugom Muhammeda, a.s. Interesantno je da je slušanje i slijeđenje obojice bilo najveći problem gradskim uglednicima koji su spočitavali vladajuću titulu Talutu jer nije od gradskih uglednika, a Muhammedu, a.s. da ga slijede siromašni i oni koji nisu bili ugledni u tadašnjem društvu.

3. DŽUZ

Treći džuz obuhvata kraj sure El-Bekare i početak sure Ali Imran. Na prvoj stranici trećeg duža nalazi se najveličanstveniji ajet u Kur’anu, Ajetu-l-Kursijja, koji opisuje Allaha, dž.š. kao nijedan drugi ajet. Spomenimo samo cjelinu u kojoj se kaže da Ga ne obuzima drijemež ni san. U ajetu se mogao spomenuti samo san, ali se navodi i drijemež. Čovjek uslijed bolesti, dugotrajne nesanice, može biti budan duže vrijeme, ali svaki čovjek mora drijemati što dalje ukazuje na umor. Uzvišenog Gospodara ne obuzima ni drijemež, On se ne umara, niti san i uvijek je budan. Ovdje obratimo na jednu dimenziju ovog Božijeg stanja. Kada bismo ga ispravno shvatili naše ponašanje bi se uveliko promijenilo: ne bismo ni pokušali uraditi ili reći nešto loše, jer On ne samo da sve vidi, već uvijek u svakom času sve vidi, jer ne spava, nije umoran i budno nas prati. Hazreti Osman se zbog svjesnosti o Bogu kratko zadržavao u kupatilu, bilo ga je stid Gospodara, kao i vrli ashab Ebu Musa el-Ešari koji je kazao: “Ja se kupam u zamračenoj prostoriji, ali i pored toga sagnem svoja leđa iz stida prema svom Gospodaru.”

Nakon ovog ajeta dolazi ajet kojeg muslimani često citiraju kako bi ukazali na plemenitost islama: “La ikrahe fi-d-din“ – Nema prisile u vjeru… Međutim, sami ga krše u međusobnoj komunikaciji. Naime, dok drugima, nemuslimanima govore kako je islam plemenit i kažu da nema prisile u vjeri, u mijenjanju stavova, oni nastoje prisiliti jedni druge u svoj mezheb, akaidsku školu, svoje mišljenje. Prisiljavaju jedni druge na mijenjanje stavova. Na istoj stranici se nalazi i 254. ajet koji poziva da vjernik udjeljuje drugima i do kraja sure govori se na različite načine o udjeljivanju. Ovdje obratimo pažnju na jedan interesantnu dimenziju ove tematske cjeline: nakon ajeta o udjeljivanju dolazi ajet (282) o dugovanju, odnosno pravilima prilikom posudbe novčanih ili drugih vrijednosti. Kao što je sadaka dobro djelo, tako je i posudba jedna vrsta udjeljivanja odnosno dobro djelo. Interesantno je kako su muslimani u BiH spremni udjeljivati sadaku, naročito tokom ramazana, ali nisu spremni olahko posuditi novac nekome pa čak ni u ramazanu.

Također, prije ovog ajeta se govori o kamati, da muslimani ne budu zelenaši, kamatari, ali kao da nam se govori još: umjesto posezanja za kreditima koje prate kamate, posuđujte jedni drugima! Zaista, kada bismo posuđivali jedni drugima možda mnogi ne bi izgubili svoje živote, zdravlje i imetke uslijed kredita koje su bili prinuđeni da uzimaju. Brojni su primjeri propasti, čak u našim gradovima, onih ljudi koji su davali ljudima novac uz kamate, a poznajemo li ijedan slučaj čovjeka koji je propao zbog davanja drugima odnosno posuđivanja? Naravno, prilikom posuđivanja treba imati mjeru i držati se principa o čemu se govori u nastavku, u 282. najdužem ajetu u Kur’anu.

U ovom džuzu se nalazi i priča Imranove žene koja je zavjetovala svoje nerođeno dijete da služi Bogu, pa je dragog Boga zamolila da njen zavjet primi. Kada je vidjela da je rodila žensko dijete od iskrene želje koju je imala nije odustala. Ona napominje u svom razgovoru da ona zna da muško nije kao žensko kada je u pitanju služba u Hramu, ali pored toga ona ustrajava u svom iskrenom zavjetu, pa kaže da joj je dala ime Merjem“ – što u prijevodu znači ona koja služi/robuje Bogu. Na ovom mjestu Gospodar dekonstruira mišljenje o prednosti muškarca nad ženom u bogobojaznosti. Sama ova sura nosi ime po muškarcu, ali centralni lik je žena, supruga Imranova.

Tradicionalni tefsiri kazuju da kada bi Zekerijja obilazio Merjem nalazio bi kod nje ljeti plodove koji rađaju zimi, a zimi plodove koji rađaju ljeti. Ubijedi ga u ono što posvjedoči svojim očima da Bog može dati plodove i kada im nije vrijeme pa zamoli Gospodara da njemu starom i njegovoj supruzi nerotkinji podari potomka (38-39). Kada smo u prilici da prisustvujemo nekoj blagodati, budimo svjesni da je to Allahov dar i odmah Ga prizivajmo, ali bez želje da drugima nestane ta blagodat već da i nas Allah počasti. Ne zaboravimo i šta je Zekerijja činio nakon dove. Klanjao je i zikrio, jer kada su mu došli meleki saopćiti vijest on je bio u stanju obraćanja Allahu, dž.š. Stoga, učenje dove trebaju pratiti dobra djela, ali i šutnja (41) koja je odlika, kako je ranije kazano, bogobojaznih i onih koji mnogo spominju Allaha.

4. DŽUZ

Četvrti džuz se sastoji od sura Ali Imran i En-Nisa. U drugom dijelu sure Ali Imran centralni događaji koji se opisuju jesu bitke na Bedru i Uhudu. Jedna od pouka Bedra jeste važnost kvaliteta spram kvantiteta odnosno brojnosti. Muslimani su bili malobrojni, ali taj broj od oko 300 boraca bio je najkvalitetnije što je Muhammed, a.s., imao. Bili su čistog srca, uvjereni u Allahovu pomoć i bili su okupljeni radi dobra, stoga uspjeh je bio zagarantovan. Koliko puta smo bili svjedoci da se u Bosni skupi mala grupa ljudi, mali džemat i bez posebnih donacija napravi iz temelja džamiju, česmu, asfaltiraju ulicu… dok s druge strane cijeli grad, naselje ili selo, odnosno ljudi koji ne učestvuju s njima u džematu ne mogu u toku života ni sanirati svoju ulicu? Stoga, kvantitet, brojnost može biti važna, ali nije presudna. Interesantno je da je ajetima o bici na Bedru, bici koju su muslimani dobili protiv mekkanskih mnogobožaca iako su bili daleko malobrojniji od svojih neprijatelja prethodili ajeti u suri el-Bekare koji govore o bitci Taluta koji je sa svojom malobrojnijom vojskom porazio Džalutovu mnogobrojniju vojsku (El-Bekare, 246-252. ajeta). Stoga, troje trebamo imati kada krećemo u svakodnevne projekte ili želimo realizirati određene ideje: kvalitetne ljude, čistu namjeru i uvjerenje da će pomoć doći od Gospodara. U bici na Uhudu gdje su muslimani poraženi došla su u pitanje sva tri ova principa. Broj muslimanskih boraca se povećao, ali je bio upitan kvalitet, jer jedna grupa ljudi je napustila Muhammeda, a.s., iz straha od smrti u samom jeku borbe. Zamislimo situaciju koju i Kur’an opisuje: Pejgamber, a.s., doziva vjernike, a oni bježe s bojnog polja. Okreću mu leđa kao što danas ljudi okreću leđa imamu i džematu u sredini važnih projekata. Dalje, namjera je na Uhudu bila upitna, jer je jedna grupa krenula po plijen i nisu slušali naredbu Pejgamberovu, a.s. I na kraju, njihovo uvjerenje, čvrsto uvjerenje u Allahovu pomoć, bilo je iskušano strahom što je rezultiralo njihovim bijegom s bojnog polja.

S bitke na Uhudu uzimamo još jednu pouku, a to jeste pogubnost vezanja određene ideje za jednu osobu. Kršćani su vezali svoju vjeru za jednu osobu i kada je Isa, a.s., uzdignut to je bio šok za vjernike koji su počeli onda lutati i smišljati različite legende. Jevreji bez Musaa, a.s., ponovo su se izgubili i očekivali novog spasitelja. I određena grupa muslimana na Uhudu kada je čula glasinu da je Muhammed, a.s., poginuo počela je napuštati bitku, napuštati svoj projekat i ideju. Sličan strah i izgubljenost se pojavila nakon smrti Muhammeda, a.s. Stoga, kod muslimana ideja ne smije umrijeti s osobom, ali nažalost to se često i danas događa. Mnogi džemati, stranke, udruženja ne znaju funkcionirati bez osobe koju izgube. Razlog je oslanjanje na ljude, a ne na sistem, kodekse ponašanja i poslovanja. Muhammed, a.s. je iza sebe ostavio islam kao sistem, stoga vjernici danas trebaju graditi institucije sa sistemom. Primjera radi Islamska zajednica, koja nikada nije ovisila samo o jednoj osobi, utemeljana je na sistemu kojeg poboljšava stoljećima i kao takva je nadživjela mnoge države kao i druge projekte i vjerske organizacije iza kojih je stajala cijela država i halife.

Također, ova sura govori o slozi i jedinstvu; muslimanima se preporučuje da nastupaju jedinstveno, da slušaju nadređene, stoga je interesantno, kako smo naveli, da nosi naziv Imranova porodica, a porodica je upravo simbol sloge i jedinstva. Muslimani moraju biti kao jedna porodica. Naravno, u ovoj suri je posebno zanimljivo da se govori o jednoj porodici, koja nosi ime po muškarcu, a temeljna ličnost je zapravo žena, Imranova supruga. Pored nje važna ličnost u suri je i hazreti Merjem, odnosno ženski lik što nam dalje govori da bez žene, majke, supruge porodica ne može postojati te da u islamskoj tradiciji žena nije sporedna uloga, već jedan od temelja porodice. Nakon ove sure dolazi En-Nisa, sura koja upravo nosi naziv Žene, i to s određenim članom „el“. U arapskom jeziku to su određene žene.

5. DŽUZ

Ajeti petog džuza su ajeti sure En-Nisa (Žene). Kada se govori o ženi u islamu treba se uvijek prisjetiti činjenice da je Muhammedu, a.s., kada je dobio Objavu, prvo povjerovala supruga Hatidža i odmah ga podržala.

Sura En-Nisa generalno govori o temeljima socijalne etike u islamu, o pravednosti i milosti, naročito spram siročadi, žena i nasljednika. Prvi ajet ove sure napominje nas da su svi ljudi stvoreni od Adema i Have. Dakle, svi ljudi su djeca Ademova, i iz tog razloga u ovom ajetu se odmah nakon bogobojaznosti spominje čuvanje rodbinskih veza….“ I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte…“ (En-Nisa’, 1. ajet) Nadovezujući se na rodbinu i rodbinske veze, u drugom i trećem ajetu se spominju jetimi – siročad i žene. Jetimi i žene imaju veliku povezanost sa kidanjem rodbinskih veza. Jetimi su smrću jednog ili oba roditelja odvojeni od svojih roditelja, dok su žene udajom odvojene od svojih roditelja. Značenje riječi jetim u arapskom jeziku je onaj koji je spor ili ono što se sporo kreće, odnosno ono što se odvoji od svog korijena. Odvojen od korijena, jer je odvojen od oca ili oba roditelja, a povezan je i sa riječju spor, jer njemu dunjalučke blagodati sporije dolaze u odnosu na djecu koja imaju oca. Dok će dijete koje ima svoga oca brže doći do opskrbe, jer je otac obavezan da ga izdržava, jetim će čekati dok mu neko ne da ili vrijeme dok ne bude mogao sam zarađivati.

Slično je i sa ženama. Udajom one su odvojene od svojih zaštitnika ali kako žene kod starih Arapa, prije islama nisu nasljeđivale nikakav imetak tako i mnoga ženska djeca kod nas udajom ostaju bez nasljednog imetka, po logici „Ona se udala!“ Uzvišeni Allah ovom surom, koja i nosi naziv „Žene“ upozorava da žene imaju pravo na nasljedstvo i njihov udio u nasljedstvu se jasno određuje. Koliko god se bogato udala kćerka, ona ima pravo na ono što joj pripada osim ako se svog prava dobrovoljno ne odrekne. Dakle, u prvim ajetima, dragi Bog nas upozorava na hakk ili pravo siročeta i pravo žene, da se njihovim imecima nije igrati, jer svi mogu biti iskušani istim. (9. ajet)

U ovoj 147. ajet posebno ulijeva čovjeku nadu u lijep život i radost, jer nam Gospodar poručuje da nas neće kažnjavati ako vjerujemo i zahvaljujemo. Zar je tako teško vjerovati i biti zahvalan, što Allah od nas traži već prvim ajetom u Kur’anu?

Ljudi su stvoreni različito, različite rase, visine itd. Mnoge savremene duševne bolesti dolaze od ličnog uspoređivanja sa drugim osobama. Otuda dolazi i lično nezadovoljstvo, zavist itd. Uzvišeni Allah u 32. ajetu ove kaže: „Nikako ne poželite ono čime vas je Allah jedne iznad drugih odlikovao!…“ Dalje Allah kaže u istom ajetu da muškarcima pripada udio što ga steknu, a i ženama pripada udio što ga steknu! Dakle, svako ima nagradu onoga što je od dobrih djela učinio i ono u čemu se mogu uspoređivati je u činjenju dobrih djela.

6. DŽUZ

Duž šesti čine ajeti sure En-Nisa i El-Maide. Prvi ajet u ovom džuzu upućuje vjernika da o lošem, ružnom, zlu ne govori glasno. To pravo ima samo onaj kome je učinjena nepravda. Nažalost, u današnjici ljudi komentarišu različite informacije i sporove i ne znajući ko je uistinu u pravu. Razlika od vremena kada je ovaj ajet objavljen jeste što ako u današnjici vjernik kaže, napiše, fotografiše, to se širi višestruko i mnogo dalje, zbog tehnologije i prijenosa informacija. Također, nekada se taj glas znao izgubiti, nestati, zaboraviti, a danas može ostati godinama na društvenim mrežama i u medijima, čak i poslije smrti onoga ko je to izgovorio.

Kraj sure En-Nisa govori o Isau, a.s., i kršćanima (171-172), a ista tema se nastavlja u suri El-Maide. Allah je uzeo zavjet od jevreja kao i od kršćana (od 12. ajeta pa dalje) da budu ispravni vjernici pa su oni prekršili dato obećanje. Jedna od stvari kojom su prekršili zavjet jeste što su “dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili“ (14), odnosno izostavljanje Allahovih naredbi i činjenje onoga što je On zabranio vodi kršenju zavjeta, a trenutni zavjet muslimana jesu principi islama, ono što su prihvatili kao obaveze od Pejgambera, a.s. Stoga, kako posmatrati osobu koja se smatra muslimanom, a izostavlja značajan dio vjere? Od njih se čuju izjave kako su bolji muslimani „od pola onih koji idu u džamiju“, kažu da ne poste i ne klanjaju, ali su „u duši dobri“. Pola vjere bi uzeli, a pola odbacili i to onaj dio koji podrazumijeva obaveze. Ova sura i počinje riječima “O vjernici, ispunjavajte obaveze…“, odnosno poručuje nam se da neispunjavanje obaveza vodi ka kršenju zavjeta datog Allahu, dž.š. i Pejgamberu, a.s.

U ovoj suri se govori o onome šta muslimani smiju činiti, a šta ne, odnosno Allah, dž.š., podsjeća vjernike na sve ono o čemu je Pejgamber, a.s., govorio u toku cijelog svog života, te upravo u ovoj suri stavlja pečat na islam riječima: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio…“ (3. ajet) Jevreji i kršćani prekršili su zavjet čak i s hranom: „i rado ono što je zabranjeno jedu…“ (42. ajet) Stoga, Allahu je bitno šta jedemo, a da li je današnjim muslimanima? Danas, kada postoji mogućnost izbora halal hrane postoje muslimani koji ismijavaju pokušaje označavanja dozvoljene hrane halal-certifikatom, ismijavaju druge što provjeravaju koja hrana je čista/dobra/halal hrana, a koja ne, i to nazivaju cjepidlačenjem, često po principu: Grijeh ne ulazi na usta nego izlazi iz usta. Upravo su se evreji i kršćani ismijavali sa svojom vjerom i upravo s haram hranom i pićem počeli kršiti principe svoje vjere.

Još jedan interesantan detalj s ovom surom jeste da uz govor o potrebi za čistom hranom Allah govori kako da se čisti tijelo i objašnjava se uzimanje abdesta, gusula i tejemuma. Muslimani svoja tijela čiste i kada umru; kupaju se, gasule, da opet čisti odu svom Gospodaru. S ovako objedinjenim temama u jednoj suri, skoro ajet do ajeta, može se nazrijeti pouka: Vjerničke duše trebaju biti čiste, ali i njihova hrana, piće, odjeća, kuće, avlije, mahale… A, jesu li?

BISMILLAH

Božije ime Milostivi je ime koje se uči svakodnevno izgovorom Bismile u različitim prilikama, s kojom se, uz Euzu, otpočinje učenje Kur’ana. Za razliku od čovjeka, koji se predstavlja drugim ljudima shodno svojim stečenim titulama kojima želi ukazati na svoju sposobnost i porijeklo, Stvoritelj se ljudima, pored svih drugih osobina, predstavlja u prvom redu kao Milostivi Bog. To je Njegova osobina na koju čovjek može računati shodno brojnim ajetima, ali i hadisima. Koliko god se čovjek plašio Gospodara toliko, a i više, svog Gospodara će voljeti zbog ovakvog milostivog odnosa prema njemu. S druge strane, čovjek se treba plašiti čovjeka, koji se ne predstavlja kao milostivi ili škrtari na milosti i već na Ovom svijetu pokazuje nemilosrdnost, a kako će biti tek na Budućem svijetu kada će bježati od svojih najbližih, kamoli poznanika i stranaca, te imati mogućnost da traži svoje pravo od drugog čovjeka? Stoga, čuvajmo se kršenja Allahovih propisa, ali i nepravde prema ljudima koji ne opraštaju već na Ovom svijetu. Upravo su ovi osvrti na džuzeve uveliko usmjereni na međuljudske odnose. Za vjernika, stvorenja Milostivog, nije dovoljno samo da ne ugrozi sebe i drugoga, već da mu i pomogne da bude spašen.

1. DŽUZ

Prvi džuz sadrži suru El-Fatiha i jedan dio sure El-Bekare. Fatiha je sura koju vjernik uči svakodnevno i, nažalost, ponekada samo formalno, ne razmišljajući o njenim ajetima. To je dio Kur’ana koji vjernik u Bosni najviše prouči u toku života i jedina je sura koja se često uči kao dova ili zamjena za dovu u različitim prilikama. Kako je prva sura u Kur’anu Fatiha, ona koja otvara Kur’an, što govori i njeno ime, tako njezin prvi ajet otvara skoro svaku našu dovu i hutbu. Zahvala pripada Gospodaru svjetova je izjava kojom se otvara Božija poruka i koja bi vjerniku trebala biti temelj razumijevanja postojanja na Ovom svijetu: da ne bude nezahvalnik (kafir) dok zajedno sa džinnima na Ovom svijetu postoji samo kako bi Mu se klanjao (Ez-Zarijat, 56). Upravo su te dvije vrste stvorenja: ljudi i džinni spomenuti u zadnjem ajetu Kur’ana (En-Nas, 6), kojim se zatvara Ovozemaljska poruka Gospodara svjetova. Također, da je zahvalnost mudrost života nalazimo u suri En-Nisa te opisu šta je mudrost kod Lukmana, čovjeka koji je sinonim za mudraca: „A Mi smo Lukmanu mudrost darovali: “Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan – pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan.” (Lukman, 12)

„Elif, lam, mim. Ova Knjiga, u kojoj nema sumnje nikakve, Uputa bogobojaznima ona je“ – riječi su Uzvišenog kojima započinje sura El-Bekare. Dragi Bog nam u ovom ajetu kaže da je ova Knjiga uputa bogobojaznima, potvrđuje da bez obzira koliko neko bio bogobojazan, u vjeri čist i jak, uvijek će trebati Kur’an, jer je on bogobojazan uz pomoć ove Knjige. Bogobojaznost osobe se ogleda u utjelovljenju kur’anskih ajeta, ophođenju prema njima, a ne njihovom prepričavanju. Zato Aiša, r.a., opisuje Pejgambera, a.s., riječima: „Njegovo ponašanje je bilo Kur’an.“ Riječ koju Uzvišeni Allah koristi za bogobojaznu osobu je riječ tekij otuda mutekkin (bogobojazni). Ova riječ kod starih Arapa nije značila bogobojaznost, niti je bila vezana za obožavanje njihovih kipova. Označavala je osobu koja ne govori mnogo.

Ibn Omer prenosi da je Allahov Pejgamber, a.s., rekao: “Ne govorite mnogo, osim ako spominjete Allaha, jer mnogo govora, ako nije spominjanje Allaha, okamenjuje srca, a najudaljeniji od Allaha je čovjek kamenog srca.” Ovo se odnosi na isprazni govor koji nema svrhe, a šta je tek sa ogovaranjem, lažnim optuživanjem itd? Naš jezik je najbrži u brisanju dobrih djela i udaljava od Allaha pa se može zaključiti da je malo govora osobina bogobojaznosti. U savremenom značenju na arapskom jeziku jetteki znači izbjeći nešto. U vjerskom smislu, muttekin bi označavalo one koji se izbjegavaju grijehe. Otuda i Besim Korkut ovaj ajet prevodi: „Uputa onima koji se budu grijeha klonili“, a ne kao bogobojazni.

Kao što je slučaj s Ademom prvi detalj iz povijesti čovjeka tako je ovo i prva pripovijest po redoslijedu u Kur’anu. U ovom džuzu se po prvi put u Kur’anu spominje slučaj oholosti i protivljenja Iblisa Allahu, dž.š., (od 30. do 39. ajeta), koja se do danas ponavlja u različitim oblicima. Primjer oholosti jeste što se ljudi i danas suprotstavljaju Stvoritelju kao nevjernici, nezahvalnici, ali i nepopravljivi grješnici, jer Iblis se nije suprotstavio Allahu negiranjem Njega kao Gospodara, već griješenjem: odbijanjem naredbe. S druge strane, čak i vjernici mogu biti skloni ovoj osobini Iblisa kroz promatranje sebe vrjednijim od drugih, kao što je Iblis smatrao sebe vrjednijim od Adema, a.s. Oholost Iblisa je i svojevrsna forma ili posljedica nezahvalnosti položajem kojeg je imao kod Gospodara svjetova. Neki vjernici bi mogli izbjeći primisli oholosti i osjećaja superiornosti nad nekim kada bi razmišljali o svom aktuelnom položaju kod Boga, a ne među ljudima, te bili zahvalni na njemu. Nečija oholost ostaje na nivou misli i osjećaja pa se zadovolji u duši i smiri kada shvati da je „bolji“ od drugoga, dok praktična oholost za posljedicu ima ponižavanje i činjenje nepravde prema drugome.

Slučaj Musaovog, a.s., naroda (od 57. do 61. ajeta), kada je, umjesto izgovora riječi bliskih značenju prvog ajeta Fatihe, tražio i dodatnu hranu pored one koju je imao, trebao bi čovjeku biti na umu kada nije zadovoljan svakodnevnom sofrom od Boga i hranom koju čak i kudi. To pretjerivanje u zahtjevima, uporedo s griješenjem, dovelo je narod Musaov do srama i poniženja te uskraćivanja Božijih blagodati, a jedna od njih je i glad.

U ovom džuzu objašnjava se i drugi slučaj pretjerivanja (od 67. do 71. ajeta). To je slučaj kada je Musa, a.s., prema naredbi Allaha, dž.š., kazao svom narodu da zakolje kravu. Trebali su zaklati jednu običnu kravu, ali zbog svoje oholosti i pretjerivanja s pitanjima morali su zaklati posebnu kravu, odnosno otežali su sami sebi. Naime, postavljanjem mnoštva pitanja, tzv. cjepidlačenjem, odugovlačili su svoju obavezu te svaki put otežavali sebi zadatak. I danas ljudi, umjesto slijeđenja imama i alima, sebi otežavaju vjeru mnoštvom pitanja iz domena fikha, akaida, nerijetko unoseći nemir i među druge muslimane.

Ova sura nam općenito poručuje da je čovjek Božiji namjesnik na zemlji, da mu je osnovna zadaća djelovati u skladu s Božijim propisima i u skladu s odgovornošću koju je preuzeo. U ovom smislu, u prvom džuzu sure El-Bekare spominju se tri primjera namjesništva na zemlji. Prvi primjer je priča o prvom čovjeku Ademu, a.s. (30-39 ajet). Ovo je priča o čovjeku koji je zgriješio, pokajao se, pa nastavio činiti dobro. Drugi primjer su Sinovi Israilovi koje je Bog odlikovao iznad drugih ljudi, a oni su iznevjerili blagodati i nezahvalni ostali (40-103 ajet). Treći primjer je primjer Ibrahima, a.s., kojeg je Allah prvo na kušnju stavio, pa kada je kako treba ispunio sve zadatke (kelimat), Allah ga je predvodnikom (imamom) ljudi učinio (124-134 ajet).

2. DŽUZ

U drugom džuzu uči se sredina sure El-Bekare. Budući da je ovo prva objavljena sura u Medini, njezino objavljivanje koincidira sa formiranjem prve zajednice muslimana u Medini. U ovom periodu počinju ajeti i sure koje uređuju život, ponašanje, vjerske obaveze vjernika i slično. U ovom džuzu nalaze se ajeti o ramazanu i postu (183-187). U ovim ajetima se ističu tri stvari vezane za ramazan. Prva je sami post, ali kako se kaže u Kur’anu “da biste se grijeha klonili“, odnosno bili bogobojazni. Ovo je propisani post, a post onoga koji se susteže od jela i pića, ali svađa se ili čini bilo koji grijeh, izmijenjena je vrsta posta koji je sam sebi propisao, a ne Allah.

Druga odlika ramazana jeste Kur’an. Kaže se da Kur’an pomaže čovjeku da razlikuje dobro od zla, a jedno od imena Kur’ana jeste upravo Furkan – rastavljač istine od neistine, svjetla od tame, dobra od zla. Povezano s ranije spomenutim ajetom o postu i principu nečinjenja grijeha, kako čovjek može izbjegavati grijeh ako ne vidi razliku između dobra i zla? Kur’an je tu da mu olakša razlikovanje i ustrajavanje na ovom principu. Stoga nije ni čudno da određeni muslimani čine grijeh ne smatrajući, odnosno ne uviđajući da je to grijeh. Treća odlika ramazana jeste dova, koja se spominje u ovim ajetima, posljednjem ajetu poznatog ramazanskog ašereta. Zar nije mudrost da nakon ajeta o postu i Kur’anu odmah dolazi ajet o dovi? Inače, ono što privlači pažnju jesu dva odstupanja u ovim ajetima koji donose propise, a to su ajet 186. i dio ajeta 185. Citirani ajeti nisu izravni propisi, ali upućuju na djela koja je potrebno činiti u ramazanu, a to su učiti Kur’an i činiti dovu. Način obraćanja i navođenje vjernika na činjenje ovih djela oni ukazuju na blagost Božiju kojom On prilazi svom robu. On zna da je post težak, da su ljudi zaokupljeni svojim dnevnim obavezama, namazom, teravijom, iftarima i redovnim obavezama, pa pokušava na vrlo blag i suptilan način spomenuti da bi trebalo učiti i Kur’an i dovu činiti. Na jednom mjestu u Kur’anu Uzvišeni u formi naredbe kaže „Pozovite me i zamolite, Ja ću vam se odazvati“ (Gafir, 60.), ali kada govori o ramazanu i postu On blago, da ne bi još više otežao vjernicima koji poste, kaže: „Odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli“.

Na kraju ovog džuza (249-252) spominje se slučaj muslimanskog vojskovođe Taluta kada je rekao svojoj vojsci da ne pije iz rijeke preko koje bude prelazila, osim onoliko koliko dohvate rukom. To je bio test za vjernike. Upravo ovaj džuz počinje stranicom koja govori o još jednom testu za vjernike kada je došlo do promjene kible prema Kabi, nakon što je ranije kibla bila Mesdžidu-l-Aksa (142-150 ajet). Ovo je dovelo u sumnju određene vjernike, a promjena nije bilo samo puko okretanje prema Istoku ili Zapadu, već ima veze s iskrenim vjerovanjem u Boga i slušanjem nadređenih: u prvom slučaju Taluta kao običnog čovjeka, a u drugom Muhammeda, a.s. Interesantno je da je slušanje i slijeđenje obojice bilo najveći problem gradskim uglednicima koji su spočitavali vladajuću titulu Talutu jer nije od gradskih uglednika, a Muhammedu, a.s. da ga slijede siromašni i oni koji nisu bili ugledni u tadašnjem društvu.

3. DŽUZ

Treći džuz obuhvata kraj sure El-Bekare i početak sure Ali Imran. Na prvoj stranici trećeg duža nalazi se najveličanstveniji ajet u Kur’anu, Ajetu-l-Kursijja, koji opisuje Allaha, dž.š. kao nijedan drugi ajet. Spomenimo samo cjelinu u kojoj se kaže da Ga ne obuzima drijemež ni san. U ajetu se mogao spomenuti samo san, ali se navodi i drijemež. Čovjek uslijed bolesti, dugotrajne nesanice, može biti budan duže vrijeme, ali svaki čovjek mora drijemati što dalje ukazuje na umor. Uzvišenog Gospodara ne obuzima ni drijemež, On se ne umara, niti san i uvijek je budan. Ovdje obratimo na jednu dimenziju ovog Božijeg stanja. Kada bismo ga ispravno shvatili naše ponašanje bi se uveliko promijenilo: ne bismo ni pokušali uraditi ili reći nešto loše, jer On ne samo da sve vidi, već uvijek u svakom času sve vidi, jer ne spava, nije umoran i budno nas prati. Hazreti Osman se zbog svjesnosti o Bogu kratko zadržavao u kupatilu, bilo ga je stid Gospodara, kao i vrli ashab Ebu Musa el-Ešari koji je kazao: “Ja se kupam u zamračenoj prostoriji, ali i pored toga sagnem svoja leđa iz stida prema svom Gospodaru.”

Nakon ovog ajeta dolazi ajet kojeg muslimani često citiraju kako bi ukazali na plemenitost islama: “La ikrahe fi-d-din“ – Nema prisile u vjeru… Međutim, sami ga krše u međusobnoj komunikaciji. Naime, dok drugima, nemuslimanima govore kako je islam plemenit i kažu da nema prisile u vjeri, u mijenjanju stavova, oni nastoje prisiliti jedni druge u svoj mezheb, akaidsku školu, svoje mišljenje. Prisiljavaju jedni druge na mijenjanje stavova. Na istoj stranici se nalazi i 254. ajet koji poziva da vjernik udjeljuje drugima i do kraja sure govori se na različite načine o udjeljivanju. Ovdje obratimo pažnju na jedan interesantnu dimenziju ove tematske cjeline: nakon ajeta o udjeljivanju dolazi ajet (282) o dugovanju, odnosno pravilima prilikom posudbe novčanih ili drugih vrijednosti. Kao što je sadaka dobro djelo, tako je i posudba jedna vrsta udjeljivanja odnosno dobro djelo. Interesantno je kako su muslimani u BiH spremni udjeljivati sadaku, naročito tokom ramazana, ali nisu spremni olahko posuditi novac nekome pa čak ni u ramazanu.

Također, prije ovog ajeta se govori o kamati, da muslimani ne budu zelenaši, kamatari, ali kao da nam se govori još: umjesto posezanja za kreditima koje prate kamate, posuđujte jedni drugima! Zaista, kada bismo posuđivali jedni drugima možda mnogi ne bi izgubili svoje živote, zdravlje i imetke uslijed kredita koje su bili prinuđeni da uzimaju. Brojni su primjeri propasti, čak u našim gradovima, onih ljudi koji su davali ljudima novac uz kamate, a poznajemo li ijedan slučaj čovjeka koji je propao zbog davanja drugima odnosno posuđivanja? Naravno, prilikom posuđivanja treba imati mjeru i držati se principa o čemu se govori u nastavku, u 282. najdužem ajetu u Kur’anu.

U ovom džuzu se nalazi i priča Imranove žene koja je zavjetovala svoje nerođeno dijete da služi Bogu, pa je dragog Boga zamolila da njen zavjet primi. Kada je vidjela da je rodila žensko dijete od iskrene želje koju je imala nije odustala. Ona napominje u svom razgovoru da ona zna da muško nije kao žensko kada je u pitanju služba u Hramu, ali pored toga ona ustrajava u svom iskrenom zavjetu, pa kaže da joj je dala ime Merjem“ – što u prijevodu znači ona koja služi/robuje Bogu. Na ovom mjestu Gospodar dekonstruira mišljenje o prednosti muškarca nad ženom u bogobojaznosti. Sama ova sura nosi ime po muškarcu, ali centralni lik je žena, supruga Imranova.

Tradicionalni tefsiri kazuju da kada bi Zekerijja obilazio Merjem nalazio bi kod nje ljeti plodove koji rađaju zimi, a zimi plodove koji rađaju ljeti. Ubijedi ga u ono što posvjedoči svojim očima da Bog može dati plodove i kada im nije vrijeme pa zamoli Gospodara da njemu starom i njegovoj supruzi nerotkinji podari potomka (38-39). Kada smo u prilici da prisustvujemo nekoj blagodati, budimo svjesni da je to Allahov dar i odmah Ga prizivajmo, ali bez želje da drugima nestane ta blagodat već da i nas Allah počasti. Ne zaboravimo i šta je Zekerijja činio nakon dove. Klanjao je i zikrio, jer kada su mu došli meleki saopćiti vijest on je bio u stanju obraćanja Allahu, dž.š. Stoga, učenje dove trebaju pratiti dobra djela, ali i šutnja (41) koja je odlika, kako je ranije kazano, bogobojaznih i onih koji mnogo spominju Allaha.

4. DŽUZ

Četvrti džuz se sastoji od sura Ali Imran i En-Nisa. U drugom dijelu sure Ali Imran centralni događaji koji se opisuju jesu bitke na Bedru i Uhudu. Jedna od pouka Bedra jeste važnost kvaliteta spram kvantiteta odnosno brojnosti. Muslimani su bili malobrojni, ali taj broj od oko 300 boraca bio je najkvalitetnije što je Muhammed, a.s., imao. Bili su čistog srca, uvjereni u Allahovu pomoć i bili su okupljeni radi dobra, stoga uspjeh je bio zagarantovan. Koliko puta smo bili svjedoci da se u Bosni skupi mala grupa ljudi, mali džemat i bez posebnih donacija napravi iz temelja džamiju, česmu, asfaltiraju ulicu… dok s druge strane cijeli grad, naselje ili selo, odnosno ljudi koji ne učestvuju s njima u džematu ne mogu u toku života ni sanirati svoju ulicu? Stoga, kvantitet, brojnost može biti važna, ali nije presudna. Interesantno je da je ajetima o bici na Bedru, bici koju su muslimani dobili protiv mekkanskih mnogobožaca iako su bili daleko malobrojniji od svojih neprijatelja prethodili ajeti u suri el-Bekare koji govore o bitci Taluta koji je sa svojom malobrojnijom vojskom porazio Džalutovu mnogobrojniju vojsku (El-Bekare, 246-252. ajeta). Stoga, troje trebamo imati kada krećemo u svakodnevne projekte ili želimo realizirati određene ideje: kvalitetne ljude, čistu namjeru i uvjerenje da će pomoć doći od Gospodara. U bici na Uhudu gdje su muslimani poraženi došla su u pitanje sva tri ova principa. Broj muslimanskih boraca se povećao, ali je bio upitan kvalitet, jer jedna grupa ljudi je napustila Muhammeda, a.s., iz straha od smrti u samom jeku borbe. Zamislimo situaciju koju i Kur’an opisuje: Pejgamber, a.s., doziva vjernike, a oni bježe s bojnog polja. Okreću mu leđa kao što danas ljudi okreću leđa imamu i džematu u sredini važnih projekata. Dalje, namjera je na Uhudu bila upitna, jer je jedna grupa krenula po plijen i nisu slušali naredbu Pejgamberovu, a.s. I na kraju, njihovo uvjerenje, čvrsto uvjerenje u Allahovu pomoć, bilo je iskušano strahom što je rezultiralo njihovim bijegom s bojnog polja.

S bitke na Uhudu uzimamo još jednu pouku, a to jeste pogubnost vezanja određene ideje za jednu osobu. Kršćani su vezali svoju vjeru za jednu osobu i kada je Isa, a.s., uzdignut to je bio šok za vjernike koji su počeli onda lutati i smišljati različite legende. Jevreji bez Musaa, a.s., ponovo su se izgubili i očekivali novog spasitelja. I određena grupa muslimana na Uhudu kada je čula glasinu da je Muhammed, a.s., poginuo počela je napuštati bitku, napuštati svoj projekat i ideju. Sličan strah i izgubljenost se pojavila nakon smrti Muhammeda, a.s. Stoga, kod muslimana ideja ne smije umrijeti s osobom, ali nažalost to se često i danas događa. Mnogi džemati, stranke, udruženja ne znaju funkcionirati bez osobe koju izgube. Razlog je oslanjanje na ljude, a ne na sistem, kodekse ponašanja i poslovanja. Muhammed, a.s. je iza sebe ostavio islam kao sistem, stoga vjernici danas trebaju graditi institucije sa sistemom. Primjera radi Islamska zajednica, koja nikada nije ovisila samo o jednoj osobi, utemeljana je na sistemu kojeg poboljšava stoljećima i kao takva je nadživjela mnoge države kao i druge projekte i vjerske organizacije iza kojih je stajala cijela država i halife.

Također, ova sura govori o slozi i jedinstvu; muslimanima se preporučuje da nastupaju jedinstveno, da slušaju nadređene, stoga je interesantno, kako smo naveli, da nosi naziv Imranova porodica, a porodica je upravo simbol sloge i jedinstva. Muslimani moraju biti kao jedna porodica. Naravno, u ovoj suri je posebno zanimljivo da se govori o jednoj porodici, koja nosi ime po muškarcu, a temeljna ličnost je zapravo žena, Imranova supruga. Pored nje važna ličnost u suri je i hazreti Merjem, odnosno ženski lik što nam dalje govori da bez žene, majke, supruge porodica ne može postojati te da u islamskoj tradiciji žena nije sporedna uloga, već jedan od temelja porodice. Nakon ove sure dolazi En-Nisa, sura koja upravo nosi naziv Žene, i to s određenim članom „el“. U arapskom jeziku to su određene žene.

5. DŽUZ

Ajeti petog džuza su ajeti sure En-Nisa (Žene). Kada se govori o ženi u islamu treba se uvijek prisjetiti činjenice da je Muhammedu, a.s., kada je dobio Objavu, prvo povjerovala supruga Hatidža i odmah ga podržala.

Sura En-Nisa generalno govori o temeljima socijalne etike u islamu, o pravednosti i milosti, naročito spram siročadi, žena i nasljednika. Prvi ajet ove sure napominje nas da su svi ljudi stvoreni od Adema i Have. Dakle, svi ljudi su djeca Ademova, i iz tog razloga u ovom ajetu se odmah nakon bogobojaznosti spominje čuvanje rodbinskih veza….“ I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte…“ (En-Nisa’, 1. ajet) Nadovezujući se na rodbinu i rodbinske veze, u drugom i trećem ajetu se spominju jetimi – siročad i žene. Jetimi i žene imaju veliku povezanost sa kidanjem rodbinskih veza. Jetimi su smrću jednog ili oba roditelja odvojeni od svojih roditelja, dok su žene udajom odvojene od svojih roditelja. Značenje riječi jetim u arapskom jeziku je onaj koji je spor ili ono što se sporo kreće, odnosno ono što se odvoji od svog korijena. Odvojen od korijena, jer je odvojen od oca ili oba roditelja, a povezan je i sa riječju spor, jer njemu dunjalučke blagodati sporije dolaze u odnosu na djecu koja imaju oca. Dok će dijete koje ima svoga oca brže doći do opskrbe, jer je otac obavezan da ga izdržava, jetim će čekati dok mu neko ne da ili vrijeme dok ne bude mogao sam zarađivati.

Slično je i sa ženama. Udajom one su odvojene od svojih zaštitnika ali kako žene kod starih Arapa, prije islama nisu nasljeđivale nikakav imetak tako i mnoga ženska djeca kod nas udajom ostaju bez nasljednog imetka, po logici „Ona se udala!“ Uzvišeni Allah ovom surom, koja i nosi naziv „Žene“ upozorava da žene imaju pravo na nasljedstvo i njihov udio u nasljedstvu se jasno određuje. Koliko god se bogato udala kćerka, ona ima pravo na ono što joj pripada osim ako se svog prava dobrovoljno ne odrekne. Dakle, u prvim ajetima, dragi Bog nas upozorava na hakk ili pravo siročeta i pravo žene, da se njihovim imecima nije igrati, jer svi mogu biti iskušani istim. (9. ajet)

U ovoj 147. ajet posebno ulijeva čovjeku nadu u lijep život i radost, jer nam Gospodar poručuje da nas neće kažnjavati ako vjerujemo i zahvaljujemo. Zar je tako teško vjerovati i biti zahvalan, što Allah od nas traži već prvim ajetom u Kur’anu?

Ljudi su stvoreni različito, različite rase, visine itd. Mnoge savremene duševne bolesti dolaze od ličnog uspoređivanja sa drugim osobama. Otuda dolazi i lično nezadovoljstvo, zavist itd. Uzvišeni Allah u 32. ajetu ove kaže: „Nikako ne poželite ono čime vas je Allah jedne iznad drugih odlikovao!…“ Dalje Allah kaže u istom ajetu da muškarcima pripada udio što ga steknu, a i ženama pripada udio što ga steknu! Dakle, svako ima nagradu onoga što je od dobrih djela učinio i ono u čemu se mogu uspoređivati je u činjenju dobrih djela.

6. DŽUZ

Duž šesti čine ajeti sure En-Nisa i El-Maide. Prvi ajet u ovom džuzu upućuje vjernika da o lošem, ružnom, zlu ne govori glasno. To pravo ima samo onaj kome je učinjena nepravda. Nažalost, u današnjici ljudi komentarišu različite informacije i sporove i ne znajući ko je uistinu u pravu. Razlika od vremena kada je ovaj ajet objavljen jeste što ako u današnjici vjernik kaže, napiše, fotografiše, to se širi višestruko i mnogo dalje, zbog tehnologije i prijenosa informacija. Također, nekada se taj glas znao izgubiti, nestati, zaboraviti, a danas može ostati godinama na društvenim mrežama i u medijima, čak i poslije smrti onoga ko je to izgovorio.

Kraj sure En-Nisa govori o Isau, a.s., i kršćanima (171-172), a ista tema se nastavlja u suri El-Maide. Allah je uzeo zavjet od jevreja kao i od kršćana (od 12. ajeta pa dalje) da budu ispravni vjernici pa su oni prekršili dato obećanje. Jedna od stvari kojom su prekršili zavjet jeste što su “dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili“ (14), odnosno izostavljanje Allahovih naredbi i činjenje onoga što je On zabranio vodi kršenju zavjeta, a trenutni zavjet muslimana jesu principi islama, ono što su prihvatili kao obaveze od Pejgambera, a.s. Stoga, kako posmatrati osobu koja se smatra muslimanom, a izostavlja značajan dio vjere? Od njih se čuju izjave kako su bolji muslimani „od pola onih koji idu u džamiju“, kažu da ne poste i ne klanjaju, ali su „u duši dobri“. Pola vjere bi uzeli, a pola odbacili i to onaj dio koji podrazumijeva obaveze. Ova sura i počinje riječima “O vjernici, ispunjavajte obaveze…“, odnosno poručuje nam se da neispunjavanje obaveza vodi ka kršenju zavjeta datog Allahu, dž.š. i Pejgamberu, a.s.

U ovoj suri se govori o onome šta muslimani smiju činiti, a šta ne, odnosno Allah, dž.š., podsjeća vjernike na sve ono o čemu je Pejgamber, a.s., govorio u toku cijelog svog života, te upravo u ovoj suri stavlja pečat na islam riječima: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio…“ (3. ajet) Jevreji i kršćani prekršili su zavjet čak i s hranom: „i rado ono što je zabranjeno jedu…“ (42. ajet) Stoga, Allahu je bitno šta jedemo, a da li je današnjim muslimanima? Danas, kada postoji mogućnost izbora halal hrane postoje muslimani koji ismijavaju pokušaje označavanja dozvoljene hrane halal-certifikatom, ismijavaju druge što provjeravaju koja hrana je čista/dobra/halal hrana, a koja ne, i to nazivaju cjepidlačenjem, često po principu: Grijeh ne ulazi na usta nego izlazi iz usta. Upravo su se evreji i kršćani ismijavali sa svojom vjerom i upravo s haram hranom i pićem počeli kršiti principe svoje vjere.

Još jedan interesantan detalj s ovom surom jeste da uz govor o potrebi za čistom hranom Allah govori kako da se čisti tijelo i objašnjava se uzimanje abdesta, gusula i tejemuma. Muslimani svoja tijela čiste i kada umru; kupaju se, gasule, da opet čisti odu svom Gospodaru. S ovako objedinjenim temama u jednoj suri, skoro ajet do ajeta, može se nazrijeti pouka: Vjerničke duše trebaju biti čiste, ali i njihova hrana, piće, odjeća, kuće, avlije, mahale… A, jesu li?

7. DŽUZ

Ajeti sure El-Maide čine sedmi džuz. Obratimo pažnju na ono što nam Allah, dž.š., govori kada se obraća riječima: O vjernici. Na mukabeli sedmog džuza vjernici će proučiti i čuti čak 16 puta kako Allah, dž.š. doziva vjernike. Umjesto posebnog komentara dovoljno je da samo pročitamo sebi i porodici ove pozive. Kako je prelijep Kur’an u svom stilu i logičkom slijedu ukazuju i ova dozivanja vjernika u ovoj suri, naročito prvo dozivanje, to jeste prvi ajet kojim se dozivaju vjernici, i zadnji. Prvo dozivanje kreće s obavezama, objašnjavaju se obaveze i propisi čovjeka u životu, a kako se završava sura tako se vjernici podsjećaju na završetak života, odnosno i onu posljednju obavezu koju imaju prije smrti.

“O vjernici, ispunjavajte obaveze! Dozvoljava vam se stoka, ali ne ona koja će vam se navesti; dok obrede hadža obavljate, nije vam dozvoljeno loviti. Uistinu, Allah propisuje što On hoće.“

“O vjernici, ne omalovažavajte Allahove odredbe hadždža, ni sveti mjesec, ni kurbane, naročito one ogrlicama obilježene, ni one ljude koji su krenuli ka Časnome hramu želeći nagradu i naklonost Gospodara svoga. A kad obrede hadža obavite, onda loviti možete. I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Časnome hramu,* nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.“

“O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka; a ako ste džunubi, onda se okupajte; a ako ste bolesni ili na putu ili ako ste izvršili prirodnu potrebu ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite.* Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni.“

“O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!“

“O vjernici, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada su neki ljudi htjeli da vas se dočepaju, a On je zadržao ruke njihove.* I bojte se Allaha, i neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!“

“O vjernici, Allaha se bojte i nastojte da Mu se umilite i na Putu Njegovu se borite da biste postigli što želite.“

“O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine. O vjernici, ne prijateljujte s onima koji vjeru vašu za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci – i Allaha se bojte ako ste vjernici.“

“O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne – pa, Allah će, sigurno, mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoće – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve.“

“O vjernici, ne prijateljujte s onima koji vjeru vašu za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci – i Allaha se bojte ako ste vjernici.“

“O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju.“

“O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.“

“O vjernici, Allah će vas dovoditi u iskušenje sa divljači koja će biti na dohvat ruku vaših i kopalja vaših – da Allah ukaže na onoga koji Ga se boji kad ga niko ne vidi. A onoga ko i poslije toga nasilje učini čeka bolna patnja.“

“O vjernici, ne ubijajte divljač dok obavljate obrede hadža! Onome od vas ko je hotimično ubije kazna je da jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, pokloni Kabi, ili da se iskupi time što će, ravno tome, nahraniti siromahe, ili postiti, da bi osjetio pogubnost postupka svoga. A Allah je već oprostio ono što je bilo. Onoga ko to opet uradi – Allah će kazniti. Allah je silan i strog.“

“O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni; a ako budete pitali za to dok se Kur’an objavljuje, objasniće vam se, ono ranije Allah vam je već oprostio. – A Allah prašta i blag je.“

“O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome šta ste radili.“

“O vjernici, kada vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke neka vam posvjedoče dvojica pravednih rođaka vaših ili neka druga dvojica, koji nisu vaši – ako ste na putu, a pojave se znaci smrti. A ako posumnjate, zadržite ih poslije obavljenog namaza i neka se Allahom zakunu: “Mi zakletvu ni za kakvu cijenu nećemo prodati makar se radilo i o kakvu rođaku i svjedočenje koje je Allah propisao nećemo uskratiti, jer bismo tada bili, doista, grješnici.”

8. DŽUZ

Osmi džuz čine ajeti sure El-Eanam i El-Earaf. Sura El-Eanam je prva mekkanska sura u Kur’anu nakon niza medinskih. Prilikom njenog dostavljanja 70.000 meleka je veličalo Allaha, stoga ova činjenica trebala bi nas usmjeriti da srcem i umom čitamo ovu suru. Nekada se čovjeku čini da se određeni ajeti pa i ove sure odnose samo na nevjernike, naročito u mekkanskim surama koje govore o zabludi nevjernika i postojanju Allaha. Međutim, istraživanja o religioznosti pokazuju nam da i sami muslimani, oni koji klanjaju i poste, sumnjaju u određene stvari koje su objavljene. Npr. u nedavnom istraživanju u BiH veliki broj ispitanika vjernika izrazio je sumnju o postojanju meleka. Ovo može izgledati nevjerovatnim, ali čak možemo biti svjedoci ovakvom mišljenju kada vidimo muslimane koji su skeptični po pitanju događaja s prošlim narodima ili onih na Budućem svijetu pa komentarišu: Nije se niko vratio da potvrdi je li tako. Drugi ne vjeruju da udjeljivanje sadake produžuje život i nafaku itd. Drugim riječima, postoji ta trunka skeptičnosti, sumnje ili neke vrste nevjerovanja čak i kod muslimana koji poste, klanjaju i iskreno vjeruju da postoji Gospodar. Stoga nije ni čudo da Kur’an počinje surom El-Bekara i kaže se i vjernicima i nevjernicima “zalike-l-kitabu la rejbe fiih” – ovo je knjiga u koju nema sumnje. I ne zaboravimo da u životu šejtan iskrenog vjernika ne može učiniti nevjernikom, ali može ga učiniti sumnjičavim; da ubacuje sumnju u ispravnost života Pejgambera, a.s., u vjerodostojne hadise, u moral njegovih ashaba, u događaje nakon smrti itd.

Između svih ajeta u ovoj suri Allah vjernicima, bogobojaznima kaže da neće odgovarati zbog nevjerovanja nevjernika, ali „dužni su da ih opomenu ne bi li i oni postali bogobojazni“.

Kada bismo jednog čovjeka, poznanika, kolegu lijepim savjetom, a Allahovom voljom, uputili da klanja, posti i sl. imamo udjela u njegovim ibadetima. I ne samo to, ovo nam nije ostavljeno na izbor, već nam je to dužnost kako se kaže u 69. ajetu ove sure. Allah cijelu suru posveti ukazivanju na pravi put nevjernicima, a mi se stidimo razgovarati s njima o toj temi, barem onda kada se principi vjere dovode u pitanje. Obaveza je pozivati lijepim savjetom. Postoje danas ljudi koji pozivaju u vjeru, ali njihov pristup čini više štetu. Allah nam kaže da je On taj koji upućuje na pravi put (107. ajet) te nam kaže u 108. ajetu da ne psujemo, grdimo odnosno ne provociramo nevjernike kako oni ne bi vrijeđali Allaha, dž.š. Stoga, ako će naše pozivanje vjeri biti takvo da kolega ili rođak opsuje Boga, onda bolje da ne pozivamo. Pozivanje u vjeru jeste lijepo ponašanje i korisna djela za druge, bez obzira na vjeru i naciju. Zamislimo kakav je status kod Allaha današnjih tzv. muslimana zbog čijih djela i prijetnji nemuslimani u Evropi i cijelom svijetu spaljuju Kur’an i vrijeđaju Allaha na svaki mogući način? Kada se pojavio islam je donio humanističku, pravnu i moralnu revoluciju. U narednim stoljećima muslimani su proširili svijetom filozofsku i znanstvenu revoluciju. U oba slučaja muslimani su doprinijeli svjetskoj civilizaciji i cijeli svijet je imao koristi od njih. Danas, preciznije u 20. i 21. vijeku, kakve koristi svijet ima od muslimana i zbog koje naše vjerske općekorisne manifestacije bi drugi prihvatili ili poštovali islam?

Na kraju ove sure uči se poznato ašere Men džae… i u njemu se nalazi ajet, odnosno blagodat koja je jedno od najvećih bogatstava muslimana i koja nije data nijednom drugom narodu. U 160. ajetu Allah nam kaže da će nas za jedno dobro djelo deseterostruko nagraditi. Koliko čovjek treba biti ohol da počini u svom životu više grijeha od dobrih djela koja se pišu desetorostruko?

U suri El-Earaf se nalazi 26. ajet u kojem se kaže da je najbolja odjeća „odjeća bogobojaznosti“. Ovaj ajet često muslimani zloupotrebljavaju pa kažu da nije bitan kodeks oblačenja kod muslimana/ki, već je bitnija bogobojaznost. Ko je bogobojazan to će se odraziti i na njegovo oblačenje. Njegovo unutarnje stanje će se odraziti na vanjsko. Prije ovog ajeta objašnjava nam se da je posljedica grijeha, smanjivanje bogobojaznosti, bilo upravo ukazivanje stidnih mjesta Adema i Have, odnosno gubitak odjeće.

9. DŽUZ

Ajeti sure El-Earaf i El-Enfal čine deveti džuz. Ovaj džuz nastavlja opis naroda Šuajba, a.s., koji je varao prilikom vaganja i otimao od ljudi pa ga je Allah kaznio. Nažalost, njihove osobine imaju i pojedini muslimani. Kada smo na pijaci muslimani nas varaju na vagi, kada kupimo proizvod s oznakom težine vidimo na svojoj kućnoj vagi da je druga težina, kada kupujemo naftu vidimo razliku od jedne do druge benzinske pumpe, jer neki sipaju vodu, kao što se sipala voda u mlijeko u vrijeme hazreti Omera. Neko će primijetiti da vozači prodavači ne varaju u zapadnoevropskim zemljama ili barem ne onoliko koliko u tzv. muslimanskim zemljama. Varanje na vagi, koje se spominje kod Šuajba, simbol je svakog drugog varanja: u trgovini, ali i u drugim oblastima. Nakon agresije na BiH muslimani su ti koji su malverzacijama certifikata oštetili državu, ali i mnoge druge muslimane koji nisu znali dovoljno o privatizaciji niti certifikatima. Sve je ovo varanje i najgore jeste što dolazi od muslimana, a ne nemuslimana ili neprijatelja. Samo varanje počinje od sitnih stvari koje vremenom počne vjernik smatrati da nisu grijeh, kao, primjera radi, kada osoba počne koristiti javni prijevoz bez kupljene karte ili koristi resurse firme, poput telefona ili materijala, za lične potrebe smatrajući da je to beznačajno i nevažno, a kod Allaha je sve važno, jer nam poručuje u Kur’anu da ćemo vidjeti na Sudnjem danu učinjeno dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice.

U nastavku džuza govori se o Musau, a.s., i sudbini njegovog naroda iz koje se mogu uzeti stotine pouka. Uzmimo za primjer 145. ajet u kojem Allah kaže Musau da uzme ploče, objavu, „svom snagom“. To je poruka i nama da se objava odnosno vjera uzima svom snagom i čuva se. Bit ćemo u prilici zbog posla, prijatelja i sl. da mijenjamo svoju vjeru, njene principe, ali treba ostati čvrst i nepokolebljiv. Kako biti čvrst i nepokolebljiv bez obzira na iskušenje? Neka nam primjer budu čarobnjaci koji se spominju na početku priče o Musau. Prihvatili su vjeru i pali na sedždu. Faraon im je prijetio, ali ostali su stameni pri svojoj odluci. Stoga, sedžda je ta koja nas osnažuje i čini čvrstim i jakim. Upravo sedždom, sedžda-i tilavetom, završava ova sura, odnosno ko god čita ovu suru na kraju mora pasti na sedždu, te ujedno time pokazati svoju nepokolebljivost da se pokorava samo Allahu, a ne šefu, direktoru, predsjedniku i drugim osobama koje žele da čovjek promijeni svoje principe vjere radi ovosvjetskih interesa. Pejgamber, s.a.v.s., u jednom hadisu kaže: “Ko želi da pošteno živi Allah će mu to omogućiti, ko želi da bude samo o Allahu ovisan, Allah će ga takvim učiniti, ko želi da bude strpljiv u iskušenjima i nedaćama, Allah će ga učiniti takvim. Nikom nije dato ništa bolje i duševno rasterećenije od strpljivosti.”

BISMILLAH

Božije ime Milostivi je ime koje se uči svakodnevno izgovorom Bismile u različitim prilikama, s kojom se, uz Euzu, otpočinje učenje Kur’ana. Za razliku od čovjeka, koji se predstavlja drugim ljudima shodno svojim stečenim titulama kojima želi ukazati na svoju sposobnost i porijeklo, Stvoritelj se ljudima, pored svih drugih osobina, predstavlja u prvom redu kao Milostivi Bog. To je Njegova osobina na koju čovjek može računati shodno brojnim ajetima, ali i hadisima. Koliko god se čovjek plašio Gospodara toliko, a i više, svog Gospodara će voljeti zbog ovakvog milostivog odnosa prema njemu. S druge strane, čovjek se treba plašiti čovjeka, koji se ne predstavlja kao milostivi ili škrtari na milosti i već na Ovom svijetu pokazuje nemilosrdnost, a kako će biti tek na Budućem svijetu kada će bježati od svojih najbližih, kamoli poznanika i stranaca, te imati mogućnost da traži svoje pravo od drugog čovjeka? Stoga, čuvajmo se kršenja Allahovih propisa, ali i nepravde prema ljudima koji ne opraštaju već na Ovom svijetu. Upravo su ovi osvrti na džuzeve uveliko usmjereni na međuljudske odnose. Za vjernika, stvorenja Milostivog, nije dovoljno samo da ne ugrozi sebe i drugoga, već da mu i pomogne da bude spašen.

1. DŽUZ

Prvi džuz sadrži suru El-Fatiha i jedan dio sure El-Bekare. Fatiha je sura koju vjernik uči svakodnevno i, nažalost, ponekada samo formalno, ne razmišljajući o njenim ajetima. To je dio Kur’ana koji vjernik u Bosni najviše prouči u toku života i jedina je sura koja se često uči kao dova ili zamjena za dovu u različitim prilikama. Kako je prva sura u Kur’anu Fatiha, ona koja otvara Kur’an, što govori i njeno ime, tako njezin prvi ajet otvara skoro svaku našu dovu i hutbu. Zahvala pripada Gospodaru svjetova je izjava kojom se otvara Božija poruka i koja bi vjerniku trebala biti temelj razumijevanja postojanja na Ovom svijetu: da ne bude nezahvalnik (kafir) dok zajedno sa džinnima na Ovom svijetu postoji samo kako bi Mu se klanjao (Ez-Zarijat, 56). Upravo su te dvije vrste stvorenja: ljudi i džinni spomenuti u zadnjem ajetu Kur’ana (En-Nas, 6), kojim se zatvara Ovozemaljska poruka Gospodara svjetova. Također, da je zahvalnost mudrost života nalazimo u suri En-Nisa te opisu šta je mudrost kod Lukmana, čovjeka koji je sinonim za mudraca: „A Mi smo Lukmanu mudrost darovali: “Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan – pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan.” (Lukman, 12)

„Elif, lam, mim. Ova Knjiga, u kojoj nema sumnje nikakve, Uputa bogobojaznima ona je“ – riječi su Uzvišenog kojima započinje sura El-Bekare. Dragi Bog nam u ovom ajetu kaže da je ova Knjiga uputa bogobojaznima, potvrđuje da bez obzira koliko neko bio bogobojazan, u vjeri čist i jak, uvijek će trebati Kur’an, jer je on bogobojazan uz pomoć ove Knjige. Bogobojaznost osobe se ogleda u utjelovljenju kur’anskih ajeta, ophođenju prema njima, a ne njihovom prepričavanju. Zato Aiša, r.a., opisuje Pejgambera, a.s., riječima: „Njegovo ponašanje je bilo Kur’an.“ Riječ koju Uzvišeni Allah koristi za bogobojaznu osobu je riječ tekij otuda mutekkin (bogobojazni). Ova riječ kod starih Arapa nije značila bogobojaznost, niti je bila vezana za obožavanje njihovih kipova. Označavala je osobu koja ne govori mnogo.

Ibn Omer prenosi da je Allahov Pejgamber, a.s., rekao: “Ne govorite mnogo, osim ako spominjete Allaha, jer mnogo govora, ako nije spominjanje Allaha, okamenjuje srca, a najudaljeniji od Allaha je čovjek kamenog srca.” Ovo se odnosi na isprazni govor koji nema svrhe, a šta je tek sa ogovaranjem, lažnim optuživanjem itd? Naš jezik je najbrži u brisanju dobrih djela i udaljava od Allaha pa se može zaključiti da je malo govora osobina bogobojaznosti. U savremenom značenju na arapskom jeziku jetteki znači izbjeći nešto. U vjerskom smislu, muttekin bi označavalo one koji se izbjegavaju grijehe. Otuda i Besim Korkut ovaj ajet prevodi: „Uputa onima koji se budu grijeha klonili“, a ne kao bogobojazni.

Kao što je slučaj s Ademom prvi detalj iz povijesti čovjeka tako je ovo i prva pripovijest po redoslijedu u Kur’anu. U ovom džuzu se po prvi put u Kur’anu spominje slučaj oholosti i protivljenja Iblisa Allahu, dž.š., (od 30. do 39. ajeta), koja se do danas ponavlja u različitim oblicima. Primjer oholosti jeste što se ljudi i danas suprotstavljaju Stvoritelju kao nevjernici, nezahvalnici, ali i nepopravljivi grješnici, jer Iblis se nije suprotstavio Allahu negiranjem Njega kao Gospodara, već griješenjem: odbijanjem naredbe. S druge strane, čak i vjernici mogu biti skloni ovoj osobini Iblisa kroz promatranje sebe vrjednijim od drugih, kao što je Iblis smatrao sebe vrjednijim od Adema, a.s. Oholost Iblisa je i svojevrsna forma ili posljedica nezahvalnosti položajem kojeg je imao kod Gospodara svjetova. Neki vjernici bi mogli izbjeći primisli oholosti i osjećaja superiornosti nad nekim kada bi razmišljali o svom aktuelnom položaju kod Boga, a ne među ljudima, te bili zahvalni na njemu. Nečija oholost ostaje na nivou misli i osjećaja pa se zadovolji u duši i smiri kada shvati da je „bolji“ od drugoga, dok praktična oholost za posljedicu ima ponižavanje i činjenje nepravde prema drugome.

Slučaj Musaovog, a.s., naroda (od 57. do 61. ajeta), kada je, umjesto izgovora riječi bliskih značenju prvog ajeta Fatihe, tražio i dodatnu hranu pored one koju je imao, trebao bi čovjeku biti na umu kada nije zadovoljan svakodnevnom sofrom od Boga i hranom koju čak i kudi. To pretjerivanje u zahtjevima, uporedo s griješenjem, dovelo je narod Musaov do srama i poniženja te uskraćivanja Božijih blagodati, a jedna od njih je i glad.

U ovom džuzu objašnjava se i drugi slučaj pretjerivanja (od 67. do 71. ajeta). To je slučaj kada je Musa, a.s., prema naredbi Allaha, dž.š., kazao svom narodu da zakolje kravu. Trebali su zaklati jednu običnu kravu, ali zbog svoje oholosti i pretjerivanja s pitanjima morali su zaklati posebnu kravu, odnosno otežali su sami sebi. Naime, postavljanjem mnoštva pitanja, tzv. cjepidlačenjem, odugovlačili su svoju obavezu te svaki put otežavali sebi zadatak. I danas ljudi, umjesto slijeđenja imama i alima, sebi otežavaju vjeru mnoštvom pitanja iz domena fikha, akaida, nerijetko unoseći nemir i među druge muslimane.

Ova sura nam općenito poručuje da je čovjek Božiji namjesnik na zemlji, da mu je osnovna zadaća djelovati u skladu s Božijim propisima i u skladu s odgovornošću koju je preuzeo. U ovom smislu, u prvom džuzu sure El-Bekare spominju se tri primjera namjesništva na zemlji. Prvi primjer je priča o prvom čovjeku Ademu, a.s. (30-39 ajet). Ovo je priča o čovjeku koji je zgriješio, pokajao se, pa nastavio činiti dobro. Drugi primjer su Sinovi Israilovi koje je Bog odlikovao iznad drugih ljudi, a oni su iznevjerili blagodati i nezahvalni ostali (40-103 ajet). Treći primjer je primjer Ibrahima, a.s., kojeg je Allah prvo na kušnju stavio, pa kada je kako treba ispunio sve zadatke (kelimat), Allah ga je predvodnikom (imamom) ljudi učinio (124-134 ajet).

2. DŽUZ

U drugom džuzu uči se sredina sure El-Bekare. Budući da je ovo prva objavljena sura u Medini, njezino objavljivanje koincidira sa formiranjem prve zajednice muslimana u Medini. U ovom periodu počinju ajeti i sure koje uređuju život, ponašanje, vjerske obaveze vjernika i slično. U ovom džuzu nalaze se ajeti o ramazanu i postu (183-187). U ovim ajetima se ističu tri stvari vezane za ramazan. Prva je sami post, ali kako se kaže u Kur’anu “da biste se grijeha klonili“, odnosno bili bogobojazni. Ovo je propisani post, a post onoga koji se susteže od jela i pića, ali svađa se ili čini bilo koji grijeh, izmijenjena je vrsta posta koji je sam sebi propisao, a ne Allah.

Druga odlika ramazana jeste Kur’an. Kaže se da Kur’an pomaže čovjeku da razlikuje dobro od zla, a jedno od imena Kur’ana jeste upravo Furkan – rastavljač istine od neistine, svjetla od tame, dobra od zla. Povezano s ranije spomenutim ajetom o postu i principu nečinjenja grijeha, kako čovjek može izbjegavati grijeh ako ne vidi razliku između dobra i zla? Kur’an je tu da mu olakša razlikovanje i ustrajavanje na ovom principu. Stoga nije ni čudno da određeni muslimani čine grijeh ne smatrajući, odnosno ne uviđajući da je to grijeh. Treća odlika ramazana jeste dova, koja se spominje u ovim ajetima, posljednjem ajetu poznatog ramazanskog ašereta. Zar nije mudrost da nakon ajeta o postu i Kur’anu odmah dolazi ajet o dovi? Inače, ono što privlači pažnju jesu dva odstupanja u ovim ajetima koji donose propise, a to su ajet 186. i dio ajeta 185. Citirani ajeti nisu izravni propisi, ali upućuju na djela koja je potrebno činiti u ramazanu, a to su učiti Kur’an i činiti dovu. Način obraćanja i navođenje vjernika na činjenje ovih djela oni ukazuju na blagost Božiju kojom On prilazi svom robu. On zna da je post težak, da su ljudi zaokupljeni svojim dnevnim obavezama, namazom, teravijom, iftarima i redovnim obavezama, pa pokušava na vrlo blag i suptilan način spomenuti da bi trebalo učiti i Kur’an i dovu činiti. Na jednom mjestu u Kur’anu Uzvišeni u formi naredbe kaže „Pozovite me i zamolite, Ja ću vam se odazvati“ (Gafir, 60.), ali kada govori o ramazanu i postu On blago, da ne bi još više otežao vjernicima koji poste, kaže: „Odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli“.

Na kraju ovog džuza (249-252) spominje se slučaj muslimanskog vojskovođe Taluta kada je rekao svojoj vojsci da ne pije iz rijeke preko koje bude prelazila, osim onoliko koliko dohvate rukom. To je bio test za vjernike. Upravo ovaj džuz počinje stranicom koja govori o još jednom testu za vjernike kada je došlo do promjene kible prema Kabi, nakon što je ranije kibla bila Mesdžidu-l-Aksa (142-150 ajet). Ovo je dovelo u sumnju određene vjernike, a promjena nije bilo samo puko okretanje prema Istoku ili Zapadu, već ima veze s iskrenim vjerovanjem u Boga i slušanjem nadređenih: u prvom slučaju Taluta kao običnog čovjeka, a u drugom Muhammeda, a.s. Interesantno je da je slušanje i slijeđenje obojice bilo najveći problem gradskim uglednicima koji su spočitavali vladajuću titulu Talutu jer nije od gradskih uglednika, a Muhammedu, a.s. da ga slijede siromašni i oni koji nisu bili ugledni u tadašnjem društvu.

3. DŽUZ

Treći džuz obuhvata kraj sure El-Bekare i početak sure Ali Imran. Na prvoj stranici trećeg duža nalazi se najveličanstveniji ajet u Kur’anu, Ajetu-l-Kursijja, koji opisuje Allaha, dž.š. kao nijedan drugi ajet. Spomenimo samo cjelinu u kojoj se kaže da Ga ne obuzima drijemež ni san. U ajetu se mogao spomenuti samo san, ali se navodi i drijemež. Čovjek uslijed bolesti, dugotrajne nesanice, može biti budan duže vrijeme, ali svaki čovjek mora drijemati što dalje ukazuje na umor. Uzvišenog Gospodara ne obuzima ni drijemež, On se ne umara, niti san i uvijek je budan. Ovdje obratimo na jednu dimenziju ovog Božijeg stanja. Kada bismo ga ispravno shvatili naše ponašanje bi se uveliko promijenilo: ne bismo ni pokušali uraditi ili reći nešto loše, jer On ne samo da sve vidi, već uvijek u svakom času sve vidi, jer ne spava, nije umoran i budno nas prati. Hazreti Osman se zbog svjesnosti o Bogu kratko zadržavao u kupatilu, bilo ga je stid Gospodara, kao i vrli ashab Ebu Musa el-Ešari koji je kazao: “Ja se kupam u zamračenoj prostoriji, ali i pored toga sagnem svoja leđa iz stida prema svom Gospodaru.”

Nakon ovog ajeta dolazi ajet kojeg muslimani često citiraju kako bi ukazali na plemenitost islama: “La ikrahe fi-d-din“ – Nema prisile u vjeru… Međutim, sami ga krše u međusobnoj komunikaciji. Naime, dok drugima, nemuslimanima govore kako je islam plemenit i kažu da nema prisile u vjeri, u mijenjanju stavova, oni nastoje prisiliti jedni druge u svoj mezheb, akaidsku školu, svoje mišljenje. Prisiljavaju jedni druge na mijenjanje stavova. Na istoj stranici se nalazi i 254. ajet koji poziva da vjernik udjeljuje drugima i do kraja sure govori se na različite načine o udjeljivanju. Ovdje obratimo pažnju na jedan interesantnu dimenziju ove tematske cjeline: nakon ajeta o udjeljivanju dolazi ajet (282) o dugovanju, odnosno pravilima prilikom posudbe novčanih ili drugih vrijednosti. Kao što je sadaka dobro djelo, tako je i posudba jedna vrsta udjeljivanja odnosno dobro djelo. Interesantno je kako su muslimani u BiH spremni udjeljivati sadaku, naročito tokom ramazana, ali nisu spremni olahko posuditi novac nekome pa čak ni u ramazanu.

Također, prije ovog ajeta se govori o kamati, da muslimani ne budu zelenaši, kamatari, ali kao da nam se govori još: umjesto posezanja za kreditima koje prate kamate, posuđujte jedni drugima! Zaista, kada bismo posuđivali jedni drugima možda mnogi ne bi izgubili svoje živote, zdravlje i imetke uslijed kredita koje su bili prinuđeni da uzimaju. Brojni su primjeri propasti, čak u našim gradovima, onih ljudi koji su davali ljudima novac uz kamate, a poznajemo li ijedan slučaj čovjeka koji je propao zbog davanja drugima odnosno posuđivanja? Naravno, prilikom posuđivanja treba imati mjeru i držati se principa o čemu se govori u nastavku, u 282. najdužem ajetu u Kur’anu.

U ovom džuzu se nalazi i priča Imranove žene koja je zavjetovala svoje nerođeno dijete da služi Bogu, pa je dragog Boga zamolila da njen zavjet primi. Kada je vidjela da je rodila žensko dijete od iskrene želje koju je imala nije odustala. Ona napominje u svom razgovoru da ona zna da muško nije kao žensko kada je u pitanju služba u Hramu, ali pored toga ona ustrajava u svom iskrenom zavjetu, pa kaže da joj je dala ime Merjem“ – što u prijevodu znači ona koja služi/robuje Bogu. Na ovom mjestu Gospodar dekonstruira mišljenje o prednosti muškarca nad ženom u bogobojaznosti. Sama ova sura nosi ime po muškarcu, ali centralni lik je žena, supruga Imranova.

Tradicionalni tefsiri kazuju da kada bi Zekerijja obilazio Merjem nalazio bi kod nje ljeti plodove koji rađaju zimi, a zimi plodove koji rađaju ljeti. Ubijedi ga u ono što posvjedoči svojim očima da Bog može dati plodove i kada im nije vrijeme pa zamoli Gospodara da njemu starom i njegovoj supruzi nerotkinji podari potomka (38-39). Kada smo u prilici da prisustvujemo nekoj blagodati, budimo svjesni da je to Allahov dar i odmah Ga prizivajmo, ali bez želje da drugima nestane ta blagodat već da i nas Allah počasti. Ne zaboravimo i šta je Zekerijja činio nakon dove. Klanjao je i zikrio, jer kada su mu došli meleki saopćiti vijest on je bio u stanju obraćanja Allahu, dž.š. Stoga, učenje dove trebaju pratiti dobra djela, ali i šutnja (41) koja je odlika, kako je ranije kazano, bogobojaznih i onih koji mnogo spominju Allaha.

4. DŽUZ

Četvrti džuz se sastoji od sura Ali Imran i En-Nisa. U drugom dijelu sure Ali Imran centralni događaji koji se opisuju jesu bitke na Bedru i Uhudu. Jedna od pouka Bedra jeste važnost kvaliteta spram kvantiteta odnosno brojnosti. Muslimani su bili malobrojni, ali taj broj od oko 300 boraca bio je najkvalitetnije što je Muhammed, a.s., imao. Bili su čistog srca, uvjereni u Allahovu pomoć i bili su okupljeni radi dobra, stoga uspjeh je bio zagarantovan. Koliko puta smo bili svjedoci da se u Bosni skupi mala grupa ljudi, mali džemat i bez posebnih donacija napravi iz temelja džamiju, česmu, asfaltiraju ulicu… dok s druge strane cijeli grad, naselje ili selo, odnosno ljudi koji ne učestvuju s njima u džematu ne mogu u toku života ni sanirati svoju ulicu? Stoga, kvantitet, brojnost može biti važna, ali nije presudna. Interesantno je da je ajetima o bici na Bedru, bici koju su muslimani dobili protiv mekkanskih mnogobožaca iako su bili daleko malobrojniji od svojih neprijatelja prethodili ajeti u suri el-Bekare koji govore o bitci Taluta koji je sa svojom malobrojnijom vojskom porazio Džalutovu mnogobrojniju vojsku (El-Bekare, 246-252. ajeta). Stoga, troje trebamo imati kada krećemo u svakodnevne projekte ili želimo realizirati određene ideje: kvalitetne ljude, čistu namjeru i uvjerenje da će pomoć doći od Gospodara. U bici na Uhudu gdje su muslimani poraženi došla su u pitanje sva tri ova principa. Broj muslimanskih boraca se povećao, ali je bio upitan kvalitet, jer jedna grupa ljudi je napustila Muhammeda, a.s., iz straha od smrti u samom jeku borbe. Zamislimo situaciju koju i Kur’an opisuje: Pejgamber, a.s., doziva vjernike, a oni bježe s bojnog polja. Okreću mu leđa kao što danas ljudi okreću leđa imamu i džematu u sredini važnih projekata. Dalje, namjera je na Uhudu bila upitna, jer je jedna grupa krenula po plijen i nisu slušali naredbu Pejgamberovu, a.s. I na kraju, njihovo uvjerenje, čvrsto uvjerenje u Allahovu pomoć, bilo je iskušano strahom što je rezultiralo njihovim bijegom s bojnog polja.

S bitke na Uhudu uzimamo još jednu pouku, a to jeste pogubnost vezanja određene ideje za jednu osobu. Kršćani su vezali svoju vjeru za jednu osobu i kada je Isa, a.s., uzdignut to je bio šok za vjernike koji su počeli onda lutati i smišljati različite legende. Jevreji bez Musaa, a.s., ponovo su se izgubili i očekivali novog spasitelja. I određena grupa muslimana na Uhudu kada je čula glasinu da je Muhammed, a.s., poginuo počela je napuštati bitku, napuštati svoj projekat i ideju. Sličan strah i izgubljenost se pojavila nakon smrti Muhammeda, a.s. Stoga, kod muslimana ideja ne smije umrijeti s osobom, ali nažalost to se često i danas događa. Mnogi džemati, stranke, udruženja ne znaju funkcionirati bez osobe koju izgube. Razlog je oslanjanje na ljude, a ne na sistem, kodekse ponašanja i poslovanja. Muhammed, a.s. je iza sebe ostavio islam kao sistem, stoga vjernici danas trebaju graditi institucije sa sistemom. Primjera radi Islamska zajednica, koja nikada nije ovisila samo o jednoj osobi, utemeljana je na sistemu kojeg poboljšava stoljećima i kao takva je nadživjela mnoge države kao i druge projekte i vjerske organizacije iza kojih je stajala cijela država i halife.

Također, ova sura govori o slozi i jedinstvu; muslimanima se preporučuje da nastupaju jedinstveno, da slušaju nadređene, stoga je interesantno, kako smo naveli, da nosi naziv Imranova porodica, a porodica je upravo simbol sloge i jedinstva. Muslimani moraju biti kao jedna porodica. Naravno, u ovoj suri je posebno zanimljivo da se govori o jednoj porodici, koja nosi ime po muškarcu, a temeljna ličnost je zapravo žena, Imranova supruga. Pored nje važna ličnost u suri je i hazreti Merjem, odnosno ženski lik što nam dalje govori da bez žene, majke, supruge porodica ne može postojati te da u islamskoj tradiciji žena nije sporedna uloga, već jedan od temelja porodice. Nakon ove sure dolazi En-Nisa, sura koja upravo nosi naziv Žene, i to s određenim članom „el“. U arapskom jeziku to su određene žene.

5. DŽUZ

Ajeti petog džuza su ajeti sure En-Nisa (Žene). Kada se govori o ženi u islamu treba se uvijek prisjetiti činjenice da je Muhammedu, a.s., kada je dobio Objavu, prvo povjerovala supruga Hatidža i odmah ga podržala.

Sura En-Nisa generalno govori o temeljima socijalne etike u islamu, o pravednosti i milosti, naročito spram siročadi, žena i nasljednika. Prvi ajet ove sure napominje nas da su svi ljudi stvoreni od Adema i Have. Dakle, svi ljudi su djeca Ademova, i iz tog razloga u ovom ajetu se odmah nakon bogobojaznosti spominje čuvanje rodbinskih veza….“ I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte…“ (En-Nisa’, 1. ajet) Nadovezujući se na rodbinu i rodbinske veze, u drugom i trećem ajetu se spominju jetimi – siročad i žene. Jetimi i žene imaju veliku povezanost sa kidanjem rodbinskih veza. Jetimi su smrću jednog ili oba roditelja odvojeni od svojih roditelja, dok su žene udajom odvojene od svojih roditelja. Značenje riječi jetim u arapskom jeziku je onaj koji je spor ili ono što se sporo kreće, odnosno ono što se odvoji od svog korijena. Odvojen od korijena, jer je odvojen od oca ili oba roditelja, a povezan je i sa riječju spor, jer njemu dunjalučke blagodati sporije dolaze u odnosu na djecu koja imaju oca. Dok će dijete koje ima svoga oca brže doći do opskrbe, jer je otac obavezan da ga izdržava, jetim će čekati dok mu neko ne da ili vrijeme dok ne bude mogao sam zarađivati.

Slično je i sa ženama. Udajom one su odvojene od svojih zaštitnika ali kako žene kod starih Arapa, prije islama nisu nasljeđivale nikakav imetak tako i mnoga ženska djeca kod nas udajom ostaju bez nasljednog imetka, po logici „Ona se udala!“ Uzvišeni Allah ovom surom, koja i nosi naziv „Žene“ upozorava da žene imaju pravo na nasljedstvo i njihov udio u nasljedstvu se jasno određuje. Koliko god se bogato udala kćerka, ona ima pravo na ono što joj pripada osim ako se svog prava dobrovoljno ne odrekne. Dakle, u prvim ajetima, dragi Bog nas upozorava na hakk ili pravo siročeta i pravo žene, da se njihovim imecima nije igrati, jer svi mogu biti iskušani istim. (9. ajet)

U ovoj 147. ajet posebno ulijeva čovjeku nadu u lijep život i radost, jer nam Gospodar poručuje da nas neće kažnjavati ako vjerujemo i zahvaljujemo. Zar je tako teško vjerovati i biti zahvalan, što Allah od nas traži već prvim ajetom u Kur’anu?

Ljudi su stvoreni različito, različite rase, visine itd. Mnoge savremene duševne bolesti dolaze od ličnog uspoređivanja sa drugim osobama. Otuda dolazi i lično nezadovoljstvo, zavist itd. Uzvišeni Allah u 32. ajetu ove kaže: „Nikako ne poželite ono čime vas je Allah jedne iznad drugih odlikovao!…“ Dalje Allah kaže u istom ajetu da muškarcima pripada udio što ga steknu, a i ženama pripada udio što ga steknu! Dakle, svako ima nagradu onoga što je od dobrih djela učinio i ono u čemu se mogu uspoređivati je u činjenju dobrih djela.

6. DŽUZ

Duž šesti čine ajeti sure En-Nisa i El-Maide. Prvi ajet u ovom džuzu upućuje vjernika da o lošem, ružnom, zlu ne govori glasno. To pravo ima samo onaj kome je učinjena nepravda. Nažalost, u današnjici ljudi komentarišu različite informacije i sporove i ne znajući ko je uistinu u pravu. Razlika od vremena kada je ovaj ajet objavljen jeste što ako u današnjici vjernik kaže, napiše, fotografiše, to se širi višestruko i mnogo dalje, zbog tehnologije i prijenosa informacija. Također, nekada se taj glas znao izgubiti, nestati, zaboraviti, a danas može ostati godinama na društvenim mrežama i u medijima, čak i poslije smrti onoga ko je to izgovorio.

Kraj sure En-Nisa govori o Isau, a.s., i kršćanima (171-172), a ista tema se nastavlja u suri El-Maide. Allah je uzeo zavjet od jevreja kao i od kršćana (od 12. ajeta pa dalje) da budu ispravni vjernici pa su oni prekršili dato obećanje. Jedna od stvari kojom su prekršili zavjet jeste što su “dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili“ (14), odnosno izostavljanje Allahovih naredbi i činjenje onoga što je On zabranio vodi kršenju zavjeta, a trenutni zavjet muslimana jesu principi islama, ono što su prihvatili kao obaveze od Pejgambera, a.s. Stoga, kako posmatrati osobu koja se smatra muslimanom, a izostavlja značajan dio vjere? Od njih se čuju izjave kako su bolji muslimani „od pola onih koji idu u džamiju“, kažu da ne poste i ne klanjaju, ali su „u duši dobri“. Pola vjere bi uzeli, a pola odbacili i to onaj dio koji podrazumijeva obaveze. Ova sura i počinje riječima “O vjernici, ispunjavajte obaveze…“, odnosno poručuje nam se da neispunjavanje obaveza vodi ka kršenju zavjeta datog Allahu, dž.š. i Pejgamberu, a.s.

U ovoj suri se govori o onome šta muslimani smiju činiti, a šta ne, odnosno Allah, dž.š., podsjeća vjernike na sve ono o čemu je Pejgamber, a.s., govorio u toku cijelog svog života, te upravo u ovoj suri stavlja pečat na islam riječima: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio…“ (3. ajet) Jevreji i kršćani prekršili su zavjet čak i s hranom: „i rado ono što je zabranjeno jedu…“ (42. ajet) Stoga, Allahu je bitno šta jedemo, a da li je današnjim muslimanima? Danas, kada postoji mogućnost izbora halal hrane postoje muslimani koji ismijavaju pokušaje označavanja dozvoljene hrane halal-certifikatom, ismijavaju druge što provjeravaju koja hrana je čista/dobra/halal hrana, a koja ne, i to nazivaju cjepidlačenjem, često po principu: Grijeh ne ulazi na usta nego izlazi iz usta. Upravo su se evreji i kršćani ismijavali sa svojom vjerom i upravo s haram hranom i pićem počeli kršiti principe svoje vjere.

Još jedan interesantan detalj s ovom surom jeste da uz govor o potrebi za čistom hranom Allah govori kako da se čisti tijelo i objašnjava se uzimanje abdesta, gusula i tejemuma. Muslimani svoja tijela čiste i kada umru; kupaju se, gasule, da opet čisti odu svom Gospodaru. S ovako objedinjenim temama u jednoj suri, skoro ajet do ajeta, može se nazrijeti pouka: Vjerničke duše trebaju biti čiste, ali i njihova hrana, piće, odjeća, kuće, avlije, mahale… A, jesu li?

7. DŽUZ

Ajeti sure El-Maide čine sedmi džuz. Obratimo pažnju na ono što nam Allah, dž.š., govori kada se obraća riječima: O vjernici. Na mukabeli sedmog džuza vjernici će proučiti i čuti čak 16 puta kako Allah, dž.š. doziva vjernike. Umjesto posebnog komentara dovoljno je da samo pročitamo sebi i porodici ove pozive. Kako je prelijep Kur’an u svom stilu i logičkom slijedu ukazuju i ova dozivanja vjernika u ovoj suri, naročito prvo dozivanje, to jeste prvi ajet kojim se dozivaju vjernici, i zadnji. Prvo dozivanje kreće s obavezama, objašnjavaju se obaveze i propisi čovjeka u životu, a kako se završava sura tako se vjernici podsjećaju na završetak života, odnosno i onu posljednju obavezu koju imaju prije smrti.

“O vjernici, ispunjavajte obaveze! Dozvoljava vam se stoka, ali ne ona koja će vam se navesti; dok obrede hadža obavljate, nije vam dozvoljeno loviti. Uistinu, Allah propisuje što On hoće.“

“O vjernici, ne omalovažavajte Allahove odredbe hadždža, ni sveti mjesec, ni kurbane, naročito one ogrlicama obilježene, ni one ljude koji su krenuli ka Časnome hramu želeći nagradu i naklonost Gospodara svoga. A kad obrede hadža obavite, onda loviti možete. I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Časnome hramu,* nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.“

“O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka; a ako ste džunubi, onda se okupajte; a ako ste bolesni ili na putu ili ako ste izvršili prirodnu potrebu ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite.* Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni.“

“O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!“

“O vjernici, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada su neki ljudi htjeli da vas se dočepaju, a On je zadržao ruke njihove.* I bojte se Allaha, i neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!“

“O vjernici, Allaha se bojte i nastojte da Mu se umilite i na Putu Njegovu se borite da biste postigli što želite.“

“O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine. O vjernici, ne prijateljujte s onima koji vjeru vašu za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci – i Allaha se bojte ako ste vjernici.“

“O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne – pa, Allah će, sigurno, mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoće – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve.“

“O vjernici, ne prijateljujte s onima koji vjeru vašu za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci – i Allaha se bojte ako ste vjernici.“

“O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju.“

“O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.“

“O vjernici, Allah će vas dovoditi u iskušenje sa divljači koja će biti na dohvat ruku vaših i kopalja vaših – da Allah ukaže na onoga koji Ga se boji kad ga niko ne vidi. A onoga ko i poslije toga nasilje učini čeka bolna patnja.“

“O vjernici, ne ubijajte divljač dok obavljate obrede hadža! Onome od vas ko je hotimično ubije kazna je da jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, pokloni Kabi, ili da se iskupi time što će, ravno tome, nahraniti siromahe, ili postiti, da bi osjetio pogubnost postupka svoga. A Allah je već oprostio ono što je bilo. Onoga ko to opet uradi – Allah će kazniti. Allah je silan i strog.“

“O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni; a ako budete pitali za to dok se Kur’an objavljuje, objasniće vam se, ono ranije Allah vam je već oprostio. – A Allah prašta i blag je.“

“O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome šta ste radili.“

“O vjernici, kada vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke neka vam posvjedoče dvojica pravednih rođaka vaših ili neka druga dvojica, koji nisu vaši – ako ste na putu, a pojave se znaci smrti. A ako posumnjate, zadržite ih poslije obavljenog namaza i neka se Allahom zakunu: “Mi zakletvu ni za kakvu cijenu nećemo prodati makar se radilo i o kakvu rođaku i svjedočenje koje je Allah propisao nećemo uskratiti, jer bismo tada bili, doista, grješnici.”

8. DŽUZ

Osmi džuz čine ajeti sure El-Eanam i El-Earaf. Sura El-Eanam je prva mekkanska sura u Kur’anu nakon niza medinskih. Prilikom njenog dostavljanja 70.000 meleka je veličalo Allaha, stoga ova činjenica trebala bi nas usmjeriti da srcem i umom čitamo ovu suru. Nekada se čovjeku čini da se određeni ajeti pa i ove sure odnose samo na nevjernike, naročito u mekkanskim surama koje govore o zabludi nevjernika i postojanju Allaha. Međutim, istraživanja o religioznosti pokazuju nam da i sami muslimani, oni koji klanjaju i poste, sumnjaju u određene stvari koje su objavljene. Npr. u nedavnom istraživanju u BiH veliki broj ispitanika vjernika izrazio je sumnju o postojanju meleka. Ovo može izgledati nevjerovatnim, ali čak možemo biti svjedoci ovakvom mišljenju kada vidimo muslimane koji su skeptični po pitanju događaja s prošlim narodima ili onih na Budućem svijetu pa komentarišu: Nije se niko vratio da potvrdi je li tako. Drugi ne vjeruju da udjeljivanje sadake produžuje život i nafaku itd. Drugim riječima, postoji ta trunka skeptičnosti, sumnje ili neke vrste nevjerovanja čak i kod muslimana koji poste, klanjaju i iskreno vjeruju da postoji Gospodar. Stoga nije ni čudo da Kur’an počinje surom El-Bekara i kaže se i vjernicima i nevjernicima “zalike-l-kitabu la rejbe fiih” – ovo je knjiga u koju nema sumnje. I ne zaboravimo da u životu šejtan iskrenog vjernika ne može učiniti nevjernikom, ali može ga učiniti sumnjičavim; da ubacuje sumnju u ispravnost života Pejgambera, a.s., u vjerodostojne hadise, u moral njegovih ashaba, u događaje nakon smrti itd.

Između svih ajeta u ovoj suri Allah vjernicima, bogobojaznima kaže da neće odgovarati zbog nevjerovanja nevjernika, ali „dužni su da ih opomenu ne bi li i oni postali bogobojazni“.

Kada bismo jednog čovjeka, poznanika, kolegu lijepim savjetom, a Allahovom voljom, uputili da klanja, posti i sl. imamo udjela u njegovim ibadetima. I ne samo to, ovo nam nije ostavljeno na izbor, već nam je to dužnost kako se kaže u 69. ajetu ove sure. Allah cijelu suru posveti ukazivanju na pravi put nevjernicima, a mi se stidimo razgovarati s njima o toj temi, barem onda kada se principi vjere dovode u pitanje. Obaveza je pozivati lijepim savjetom. Postoje danas ljudi koji pozivaju u vjeru, ali njihov pristup čini više štetu. Allah nam kaže da je On taj koji upućuje na pravi put (107. ajet) te nam kaže u 108. ajetu da ne psujemo, grdimo odnosno ne provociramo nevjernike kako oni ne bi vrijeđali Allaha, dž.š. Stoga, ako će naše pozivanje vjeri biti takvo da kolega ili rođak opsuje Boga, onda bolje da ne pozivamo. Pozivanje u vjeru jeste lijepo ponašanje i korisna djela za druge, bez obzira na vjeru i naciju. Zamislimo kakav je status kod Allaha današnjih tzv. muslimana zbog čijih djela i prijetnji nemuslimani u Evropi i cijelom svijetu spaljuju Kur’an i vrijeđaju Allaha na svaki mogući način? Kada se pojavio islam je donio humanističku, pravnu i moralnu revoluciju. U narednim stoljećima muslimani su proširili svijetom filozofsku i znanstvenu revoluciju. U oba slučaja muslimani su doprinijeli svjetskoj civilizaciji i cijeli svijet je imao koristi od njih. Danas, preciznije u 20. i 21. vijeku, kakve koristi svijet ima od muslimana i zbog koje naše vjerske općekorisne manifestacije bi drugi prihvatili ili poštovali islam?

Na kraju ove sure uči se poznato ašere Men džae… i u njemu se nalazi ajet, odnosno blagodat koja je jedno od najvećih bogatstava muslimana i koja nije data nijednom drugom narodu. U 160. ajetu Allah nam kaže da će nas za jedno dobro djelo deseterostruko nagraditi. Koliko čovjek treba biti ohol da počini u svom životu više grijeha od dobrih djela koja se pišu desetorostruko?

U suri El-Earaf se nalazi 26. ajet u kojem se kaže da je najbolja odjeća „odjeća bogobojaznosti“. Ovaj ajet često muslimani zloupotrebljavaju pa kažu da nije bitan kodeks oblačenja kod muslimana/ki, već je bitnija bogobojaznost. Ko je bogobojazan to će se odraziti i na njegovo oblačenje. Njegovo unutarnje stanje će se odraziti na vanjsko. Prije ovog ajeta objašnjava nam se da je posljedica grijeha, smanjivanje bogobojaznosti, bilo upravo ukazivanje stidnih mjesta Adema i Have, odnosno gubitak odjeće.

9. DŽUZ

Ajeti sure El-Earaf i El-Enfal čine deveti džuz. Ovaj džuz nastavlja opis naroda Šuajba, a.s., koji je varao prilikom vaganja i otimao od ljudi pa ga je Allah kaznio. Nažalost, njihove osobine imaju i pojedini muslimani. Kada smo na pijaci muslimani nas varaju na vagi, kada kupimo proizvod s oznakom težine vidimo na svojoj kućnoj vagi da je druga težina, kada kupujemo naftu vidimo razliku od jedne do druge benzinske pumpe, jer neki sipaju vodu, kao što se sipala voda u mlijeko u vrijeme hazreti Omera. Neko će primijetiti da vozači prodavači ne varaju u zapadnoevropskim zemljama ili barem ne onoliko koliko u tzv. muslimanskim zemljama. Varanje na vagi, koje se spominje kod Šuajba, simbol je svakog drugog varanja: u trgovini, ali i u drugim oblastima. Nakon agresije na BiH muslimani su ti koji su malverzacijama certifikata oštetili državu, ali i mnoge druge muslimane koji nisu znali dovoljno o privatizaciji niti certifikatima. Sve je ovo varanje i najgore jeste što dolazi od muslimana, a ne nemuslimana ili neprijatelja. Samo varanje počinje od sitnih stvari koje vremenom počne vjernik smatrati da nisu grijeh, kao, primjera radi, kada osoba počne koristiti javni prijevoz bez kupljene karte ili koristi resurse firme, poput telefona ili materijala, za lične potrebe smatrajući da je to beznačajno i nevažno, a kod Allaha je sve važno, jer nam poručuje u Kur’anu da ćemo vidjeti na Sudnjem danu učinjeno dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice.

U nastavku džuza govori se o Musau, a.s., i sudbini njegovog naroda iz koje se mogu uzeti stotine pouka. Uzmimo za primjer 145. ajet u kojem Allah kaže Musau da uzme ploče, objavu, „svom snagom“. To je poruka i nama da se objava odnosno vjera uzima svom snagom i čuva se. Bit ćemo u prilici zbog posla, prijatelja i sl. da mijenjamo svoju vjeru, njene principe, ali treba ostati čvrst i nepokolebljiv. Kako biti čvrst i nepokolebljiv bez obzira na iskušenje? Neka nam primjer budu čarobnjaci koji se spominju na početku priče o Musau. Prihvatili su vjeru i pali na sedždu. Faraon im je prijetio, ali ostali su stameni pri svojoj odluci. Stoga, sedžda je ta koja nas osnažuje i čini čvrstim i jakim. Upravo sedždom, sedžda-i tilavetom, završava ova sura, odnosno ko god čita ovu suru na kraju mora pasti na sedždu, te ujedno time pokazati svoju nepokolebljivost da se pokorava samo Allahu, a ne šefu, direktoru, predsjedniku i drugim osobama koje žele da čovjek promijeni svoje principe vjere radi ovosvjetskih interesa. Pejgamber, s.a.v.s., u jednom hadisu kaže: “Ko želi da pošteno živi Allah će mu to omogućiti, ko želi da bude samo o Allahu ovisan, Allah će ga takvim učiniti, ko želi da bude strpljiv u iskušenjima i nedaćama, Allah će ga učiniti takvim. Nikom nije dato ništa bolje i duševno rasterećenije od strpljivosti.”

10. DŽUZ

Iako i sura El-Enfal i sura Et-Tevbe, koje čine ovaj džuz, govore o borbi, podstiču vjernike na borbu, obje sure pozivaju vjernike da teže miru (El-Enfal 61. ajet) i čak da pomognu nemuslimanima, onima koji traže zaštitu, kada je rat u toku (Et-Tevbe 6. ajet). Ovo je posebno važno danas kada ima muslimana koji uslijed nepravde u svijetu, ali često uslijed ličnih frustracija koriste ratnu retoriku, podržavaju nasilje i napade na nemuslimane u svijetu i sl. Ljudi vole mir, a Gospodar još više. Cijela vjera islam je prožeta mirom, počevši od imena islam i pozdrava selam koji upućuju na mir i pokoravanje životu u miru s Bogom i ljudima. Danas se islam kritikuje upravo zbog nedostatak mira. A nije do islama i njegove prirode, već muslimana. Stoga, kao što bi se osobe, koje čine napade u islama širom svijeta, trebale ne samo plašiti već stidjeti što su promijenile karakter islama u očima svijeta, tako i muslimani bi trebali imati na umu da njihovo ponašanje u javnosti, u porodici, u džamiji, na poslu treba odražavati vjeru mira, a ne svađe, nereda, vike i vrijeđanja.

Također, sura Et-Tevbe u prijevodu znači tevba – pokajanje i govori da nevjernici i svi ljudi, bez obzira ko su, imaju pravo na pokajanje. Ako je Allah objavio da je spreman oprostiti i najvećim neprijateljima, možemo li mi biti spremni oprostiti onima s kojima smo u svađi pa makar bili u pravu? Također, ako bi Allah oprostio najvećim neprijateljima možemo li u ramazanu, mjesecu milosti, i to u prvoj trećini, koja je trećina milosti, zamoliti Allaha da se smiluje i oprosti i drugim ljudima, našim neprijateljima te da ih uputi na Pravi put? Zar Omer bin Hattab i Halid ibn Velid nisu bili najveći neprijatelji muslimana pa su se promijenili? Zar mislimo da se naši najveći neprijatelji ne mogu promijeniti pa čak i postati bolji od nas? Upravo je to početna tačka od koje vjernik treba krenuti: želim li da moj neprijatelj bude na Ispravnom putu, želim li da druga osoba osjeti slast imana kao što ja osjećam, želim li da osoba s kojom sam u svađi postane bolja pa čak i bolja od mene ili samo želim biti bolji od nje?

Sura Et-Tevbe nosi i druga imena, poput ‘Ona koja sramoti’, jer je u njoj pobrojano 55 svojstava munafika. Allah u ovoj suri upozorava muslimane na licemjere i ukazuje na jednu njihovu osobinu, koje se i vjernici trebaju čuvati. Naime, govorili su Pejgamberu, a.s., da će udijeljivati ako im Allah da imetak i bogatstvo (75. ajet). Nakon što bi dobili imetak, prekršili bi svoj zavjet i postajali škrti. Neki muslimani govore da su bogati udjeljivali bi svima i gradili bi hajrate. Potrebno je samo gledati u procenat koliko čovjek izdvaja, a ne u količinu, te na taj način pretpostaviti i koliko bi čovjek davao kada bi zaista imao više.

Također, Allah ukazuje na licemjere, na ovu vrstu ljudi koji se podruguju onima koji daju sadaku. I danas postoje oni koji ismijavaju ili uvijek komentarišu kada vide da drugi udjeljuju, grade džamije ili daju zekat.

Nastaviće se…

(Islam.ba)