Muhamed Kovačević: Anemija razbijenog društva

Jedan od glavnih uzročnika stagniranja, te sadašnjeg stanja opšte apatije i beznađa, ogleda se u tome da je BH-a društvo razbijeno na više različitih nivoa, što dovodi i do različitih vrsta podjela

Piše: Muhamed Kovačević

Ipak ključno pitanje je: Zašto 25 godina nakon rata, pored silnih stranih donacija, i nevladinih organizacija, nije se desio proces integracije, i ko je kriv zbog toga?

Naši dragi Talibani

Hercegovina je u plamenu. Planina Čvrsnica, sa svojim izuzetno vrijednim endemskim biljnim resursima, polahko nestaje u plamenu. Tkz. „Pluća Hercegovine“ nestaju u vatrenoj stihiji, saobraćaj od Sarajeva prema Mostaru i jugu je drastično otežan, naselje donja Jablanica strijepi za svoj opstanak, ali reakcije političara nema. Predsjedništvo BiH, kao vrhovni komandir oružanih snaga, imalo je mogućnost da pozove oružane snage u djestvo, kako bi svojim vazduhoplovnim sredstvima (helikopterima), omogućili lakše gašenje te stavljanje požara pod kontrolu. Ipak iako je bilo očekivano, Predsjedništvo BiH nije iskoristilo svoje mogučnosti i obavezu, iz razloga što sjednici nije prisustovao član iz reda Srpskog naroda – Milorad Dodik. Otužno je izgledala situacija, kada preostala dva člana predsjedništva, iz svoje nemoći mole nikog drugog do novog visokog predstavnika u BiH – gospodina Šmita, a on im odgovara da i pored širokih ovlasti koje ima na raspolaganju, ipak nije u stanju da riješi pitanje požara, jer bi to kao što je i normalno, trebalo biti prioritetno pitanje koje su morale rješavati domaće vlasti. No upravo te domaće vlasti i ne mare mnogo za to. Neuništiva vlada Federacije BiH, koja gura već treću godinu u tehničkom mandatu, gdje su premijer i ključna ministrica finansija optuženi za kriminal i pranje novca, zaključila je da najpametnije sačekati sadaku druge entitetske vlade, koja je u cilju pomoći za rješavanje problema požara, odlučila ustupiti svoj helikopter, koji je inače privatna igračka nikog drugog do Milorada Dodika, koji je odbio dati saglasnost da oružane snage BiH iskoriste svoje helikoptere za gašenje požara. Sasvim logično zar ne? Ovdje namjerno ne ističem apsolutno upitnu mogućnost da se trenutnim vazdušnim jedinicama može uspješno gasiti novonastali požar. Napomene radi, nakon katastrofalnih požara 2011 godine, koji su gle čuda također se desili na reonu općine Jablanica, tadašnja vlada FBiH, donijela je odluku na osnovu izvještaja stručne komisije, da je neophodno da u cilju suzbijanja budućih sličnih dešavanja masovnih požara, se kupe kanaderi specijalizirani za gašenje požara na nepristupačnim planinskim prevojima. Kako su kolege iz Žurnala otkrile, razlog nekupovine pomenutih Kanadera, ogleda se u činjenici da je tadašnji predsjednik civilne zaštite FBiH, famozni Fahrudin Solak, zarad izgradnje socijalnog mira, odlučio planirani novac u milionskom iznosu vratiti na račun FBiH, time ostavivši mogućnost da se ponove razorni požari, kojima danas i svjedočimo. U iole normlanim i uređenim društvima, ove informacije bi izazvale revoluciju. Masa ljutih i buntovnih građana pomela bi sve moguće nivoe vlasti i političare, a zatim se sama organizirala na spašavanju planine Čvrstnice. No od te priče naravno ovdje nema ništa. Oboljelo i apatično BH društvo, svoj je fokus usmjerilo na rješavanje Afghanistanskog pitanja, zauzimajući položaje za ili protiv povratka Talibana na vlast u toj zemlji. Da nije tragično tužno, bilo bi ustinu presmješno.

Neka nam živi diskriminacija

Ipak pored svega, ne treba biti preoštar u kritikovanju BH društva. Oboljelo i zapušteno društvo, opterećeno nerješenim problemima iz prošlosti, ratnim ranama i kolektivnom ratnom boli, i nije u stanju da racionalno razmatra rješenja i uhvati korak sa modernizmom i modernim tokovima, koja praktikuju napredna zapadna društva. Ako je činjenica da već decenijama na ovim prostorima se dešava sistemska diskriminacija, prema raznim grupama ovdašnjih žitelja, i da je ta sistemska diskriminacija potpomognuta radikalnim represivnim metodama, koja su uključivala čak i likvidaciju visokih državnih službenika, čije smrti ni do dana današnjeg nisu otkrivene, onda se ne treba čuditi, što je masovni ukus ovdašnje čeljadi tako nelogičan. Pasiva i aktivna agresivnost, koja se ponajprije dešava na socijalnim mrežama, samo je odraz stanja duha, koje je toliko kotaminirano patoloških osobinama, da se ponekad čini da tu spasa ili nade za napredak nema.  Zorno na to ukazuju i skupovi određenih ugroženih grupa, gdje se i po tom pitanju vrši nevjerovatna diskriminacija odnosno segregacija. Ako se uzme da protesna šetnja LGBT osoba, je izazvala tako burne reakcije, pa čak i organizaciju i kontra protesta, postavlja se pitanje, zašto takva ili slična reakcija se ne dešava, kada neki obespravljeni radnici kao što su recimo rudari, traže svoja prava na ulici? Gdje je ta nevidljiva empatijska crta sagledavanja šire slike, ljudi koji su poniženi, odbačeni, šikanirani, a koji samo žele imati pristojan život i lično dostojanstvo. Tragajući za tim odgovorom, ne treba se čuditi, da je ogroman broj protesta završio neuspješno, produžavajući agoniju nesretnih ljudi do nezamislivih granica.

Socijalna država na čekanju

Dijagnoza stanja ekonomsko – političke situacije u BiH je kristalno jasna. Politikansko uređenje, podešeno da u prvi plan ističe sukobe i inat politiku, dovelo je do atmosfere stalne tenzije, koja guši bilo kakav vid mogućnosti napretka, ili dogovora. U međuvremenu, društvo podjeljeno po etničkim principima, došlo je u poziciju da u javnom političkom ringu, ispromoviše nacionalne lidere, koji su jedini i pravi idoli ovdašnjih unesrećenih masa, sa kreiranom slikom rokenrol ili pop zvijezde, koja je ozbiljne političke procese u ovoj zemlji, dovela na nivo realiti programa, gdje se uz najrpizemnije uvrede i šovinističke ispade, pumpa nacionalni ponos i patriotizam. U takvoj postavci stvari, svako ko iole ne želi da se deklariše na unaprijed postavljene podjele uloga naravno odlazi, a taj proces odlaska ljudi, uz stravični udar koji je izazvala pandemija korona virusa, ispostavit će jednu novu vrstu krize koja se očekuje u budućem vremenu. A dok to vrijeme ne stigne, ostaje nam nadati se i priželjkivati nemoguće – socijalnu državu!