Postoji stara izreka koja kaže da države moraju da biraju između oružja ili putera. Mogu da troše mnogo na vojsku, ili mogu da finansiraju socijalnu pomoć. Ali ako pokušaju da postignu oba cilja istovremeno – kao što je to radio Lindon Džonson 1960-ih – rezultati mogu biti katastrofalni.
Svaki američki predsednik od 1945. godine suočavao se sa tom dilemom, a Donald Tramp nije izuzetak, piše u analizi za CEPA Majkl Pek, spoljnopolitički komentator.
Nije tačno jasno šta planira u vezi sa troškovima za odbranu, a šta god da kaže sada, možda će se promeniti kasnije. Obećao je da će smanjiti milijarde iz budžeta Pentagona, navodno da bi eliminisao prevaru i otpad.
S druge strane, troškovi za odbranu su porasli – po nekim procenama i do 16 odsto – tokom njegovog prvog mandata. Kongresni republikanci kažu da troškovi moraju porasti sa oko 3,4 odsto BDP-a na pet odsto.
U svakom slučaju, ta dilema između odbrane i socijalnih izdvajanja biće prisutna u pozadini. Ipak, Donald Tramp nije čovek koji prihvata dileme. Na neki način postoji neki dogovor koji će omogućiti Americi da ima i oružje i puter.
Ali čak i za predsednika koji je napisao knjigu pod nazivom „Umetnost dogovora“, ovo nije lak zadatak.
Uprkos tome što dominira – ili zastrašuje – Republikansku stranku, pronalaženje rešenja između sukobljenih agendi biće teško u polarizovanom, u otrovnom svetu savremene američke politike, gde nema kompromisa.
Postoje jastrabovi među republikancima – kao što je državni sekretar Marko Rubio – koji će verovatno podržati veće troškove za odbranu, kao odgovor na rastuću moć Kine i verovanje da svet percepira Ameriku kao slabu.
To znači prihvatanje saveza i saveznika, kao što je NATO. Druga frakcija republikanaca želi da Amerika povuče u izolacionizam i fokusira se na domaće programe, a ne da bude jedina svetska supersila.
Još više konzervativaca zahteva niže vladine troškove po svaku cenu: House Freedom Caucus pokušala je da sabotira odbrambeni budžet administracije Bajdena za 2023. kako bi dobila više smanjenja iz oblasti koje nisu povezane sa odbranom.
Ovi argumenti uznemiravaju Ameriku od kada je Džordž Vašington 1796. godine upozorio novouspostavljenu naciju da „izbegava stalne saveze sa bilo kojim delom stranog sveta“.
Iako Tramp možda sanja o povratku Amerike u „sjajnu izolaciju“ iz 19. veka, 21. vek je stigao sa novim setom izazova.
Rusija napada svoje susede, Kina postaje sve moćnija i zauzima, ili jednostavno stvara, nove teritorije, dok Atlantik i Pacifik više ne štite Ameriku kao što su to činili 1885. godine.
Teoretski, vladina „krava muzara“ u SAD-u trebalo bi da bude dovoljno bogata da iznese sav puter i oružje koje Americi treba.
Troškovi za odbranu u SAD-u bili su oko tri odsto BDP-a u poslednjoj deceniji, što je pad u odnosu na oko 4,5 odsto u 2010. tokom Globalnog rata protiv terorizma, i oko 10 odsto na vrhuncu Hladnog rata.
Iako su republikanci kritikovali predsednika Bajdena da je slab u oblasti odbrane, njegov predloženi budžet za Ministarstvo odbrane od 850 milijardi dolara za 2025. godinu i dalje je veći od BDP-a većine zemalja.
Međutim, veliki deo tog budžetskog kolača je već potrošen. Glavni deo federalnog budžeta – skoro 7 triliona dolara u 2024. – ide za obavezne programe kao što je Socijalno osiguranje.
Diskrecioni troškovi, koji pokrivaju odbranu, kao i obrazovanje, bezbednost hrane, sprovođenje zakona i druge funkcije, iznosili su oko 1,6 triliona dolara u 2024. godini, od čega je otprilike polovina otišla na vojsku.
Retko se navodi, ali je tačno, da se SAD suočavaju sa sličnom dilemom kao i njihovi evropski saveznici.
Socijalni troškovi su još viši kao udeo u nacionalnom bogatstvu, ali je i dug podjednako visok, a pronalaženje hitno potrebnog novca za odbranu predstavlja vrlo težak zadatak.
Iako Ilon Mask možda želi suprotno, smanjenje programa socijalnih davanja poput Socijalnog osiguranja predstavlja političku bombu koju ni Kongres pod dominacijom republikanaca neće biti voljna da dotakne.
Posebno imajući u vidu da je Trampova izborna baza u konzervativnim crvenim državama, koje zapravo primaju više federalnih sredstava nego liberale plave države.
Što se tiče diskrecionih troškova, to su usluge koje građani ili ne primete ili uzimaju zdravo za gotovo. Ili barem, sve dok ih vlada ne ukine.
Javnost će izraziti nezadovoljstvo zbog pretrpanih škola i rastućeg kriminala. Ali masovni protesti zbog povlačenja SAD iz NATO-a? To nije verovatno.
Ako bi ovo bio samo problem balansiranja prihoda i rashoda, to bi bilo uobičajeno vladino poslovanje. Biranje između konkurentnih prioriteta je ono što lideri treba da rade, čak i ako je to neki iscrpljeni vladin zvaničnik u podrumu kancelarije koji mora da izračuna kako da brojevi „funkcionišu“.
Neki lideri odbijaju da donesu te fiskalne odluke. Lindon Džonson je pokušao da pobedi komunizam u Vijetnamu, dok je istovremeno pokušavao da iskorenjuje siromaštvo kod kuće sa svojim programom Veliko društvo. Takođe, nije želeo da poveća poreze kako bi platio sve ovo, što je dovelo do budžetskih deficita, inflacije i ekonomske krize 1970-ih.
Kod Trampa, problem možda nije u visokim ciljevima. Radi se više o tome što on ne voli da gubi, bilo da su u pitanju izbori, poslovi sa nekretninama ili bilo šta drugo.
Odluka da se napuste poreske olakšice kako bi se finansirala odbrana delovala bi njemu kao ograničenje njegove moći, što bi smatrao porazom.
Međutim, Tramp bi mogao da se uveri da ne mora da bira između oružja i putera. Njegovi savetnici, kao što su Mask i sekretar za odbranu Pit Hegset, uveriće ga da postoji dovoljno dodatnog novca koji se može pronaći ukidanjem rasipničke potrošnje, uključujući milijarde iz Pentagona.
Otpad i Pentagon zaista idu zajedno. Ali da li postoji dovoljno „masti“ da se plati veća vojska — ili da Tramp i Mask mogu da reformišu vojsku bez njenog urušavanja — drugo je pitanje.
Tramp nije nepoznat po pravnim problemima u vezi sa računovodstvenim praksama. Ali budžeti za odbranu dozvoljavaju dosta fiskalne kreativnosti.
Na primer, novo oružje može biti odobreno, ali ne i finansirano, ili nabavka može biti protegnuta na više godina kako bi se stvorio utisak nižih troškova. Na primer, lovac F-35 poleteo je prvi put 2006. godine, američko ratno vazduhoplovstvo nije planiralo da dobije poslednji avion do 2049. godine.
Tramp zahteva da države članice NATO-a povećaju svoje odbrambene budžete, čak i po cenu smanjenja domaćih programa. Pitanje je da li očekuje isto od Amerikanaca.
Tramp će želeti i svoje oružje i svoj puter. Kako će to postići, misterija je, barem za sada, možda čak i za samog Trampa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.