Opet si moram dopustiti privatizaciju osvrta i odmah na početku napomenuti da obožavam Bridget Jones, cijelu njezinu franšizu – knjige, filmove, soundtrackove, njezine sretne i nesretne ljubavno-seksualne izlete, njezinog tatu, njezinu mamu, njezinu grupu alkoholičarskih frendova, njezine supatnice iz tajlandskog zatvora, njezino brojanje kalorija i alkoholnih jedinica, njezino padanje naglavačke u novinarstvo, Helen Fielding koja ju je tako predivno i duhovito izmislila, Renee Zellwegger koja ju je s toliko ljubavi i fizičkih transformacija odigrala, njezinog Darcyja i reference na ‘Ponos i predrasude’, njezina Daniela Cleevera koji je najsimpatičniji šupak kojeg je Hugh Grant ikada odigrao (a konkurencija nije mala) – ma, sve s Bridget volim. I ja sam zato idealna publika za najnoviji, četvrti nastavak sage o Bridget koji upravo igra u našim kinima – ‘Bridget Jones: luda za njim’.
Ali fakat je dosta. Fakat je, fakat je FAKAT dosta.
U jednu ruku, ima nečeg privlačnog u ideji ponovnog okupljanja te predivne ekipe koja je od Bridget Jones učinila megapopularnu globalnu franšizu. Svaki fan to voli i svakome će to zagrijati srce. Dobro je to i izvedeno u filmu, jer su naši dragi likovi doista i realistično ostarjeli, barem onoliko realistično koliko si to američki i engleski glumci mogu i žele dopustiti, što je, ajmo reć, dovoljno jer barem Renee Zellweger i Hugh Grant u ovom filmu izgledaju onako kako ljudi njihovih godina nerijetko izgledaju, ponašaju se onako kako se ljudi u njihovim godinama nerijetko ponašaju i većina stvari tu nije pretjerano izglancana kao što je u slučaju nekih drugih filmova i serija
Simpatična je i cijela premisa, u kojoj Bridget u ovome nastavku balansira na granici panike i melankolije, četiri godine nakon što je njezin ljubljeni suprug Mark Darcy poginuo u mirovnoj misiji u Sudanu, s dvoje djece u predpubertetskom ludilu, Danielom Cleeverom kao jedinim dostupnim baby-sitterom i s uobičajenim odredom frendova i članova obitelji koji joj pune glavu više ili manje kretenskim savjetima o tome kako bi trebala voditi svoj život.
Pogubljena priča
Ali tu sve ono dobro staje. Sve dobro samo je u ekspoziciji. Priča filma – ona o Bridgetinom pokušaju da nastavi sa životom, romansi s mnogo mlađim muškarcem i izazovima modernog roditeljstva – poprilično je pogubljena i čini se kao da se scenaristi oko nje i nisu baš previše potrudili, nego se u cijelom projektu računalo upravo na ono što je gore pobrojano kao ono najbolje u filmu. Praćenje toga koliko je Bridget ostarila, KAKO je ostarila, što joj je život tresnuo u facu u međuvremenu te kako se snalazi s Netflixom i društvenim mrežama.
A to nije dovoljno da Bridgetini vršnjaci ostanu budni kroz cijeli film i pogledaju ga u kinu. One mlađe ta sredovječna nostalgiziranja ionako ne zanimaju. Zato teška srca, unatoč dubokoj i višedesetljetnoj ljubavi prema Bridget, moram reći – please, stop. Ova je franšiza već i u trećem nastavku bila mlaćenje mrtvog konja u nadi da će ispljunuti što više para, što je, naravno ispljunuo, a tako će biti i ovaj put. Ali dajte nam, molim vas, da nam Bridget ostaje u lijepom sjećanju, a ne da je ispratimo s kolutanjem očima. U ovom nastavku još je koliko-toliko šarmantnih momenata da je takvo što izvedivo. U sljedećem više neće biti.