Metaj: U Srbiji i Hrvatskoj postoje snažni glasovi protiv fašizma kojim se ugrožava BiH

Agresija na BiH koju su u posljednje vrijeme kreirali pojedini predstavnici državnog vrha Hrvatske i Srbije je isključivo politički akt koji treba odvojiti od stava građana i intelektualaca o ključnim pitanjima koji opterećuju odnose naše države sa susjedima

U obje susjedne zemlje postoje glasovi razuma, poštivanja civilizacijskih tekovina koji su često dijametralno suprotni stavovima recimo predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, ili ministra unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina.

Tako je ovih dana saborska zastupnica iz Hrvatske Karolina Vidović – Krišto demontirala politiku Dragana Čovića i HDZ -a BiH. Krišto je na osnovu žalbe Udruge Nezaret javno ustvrdila  da je neprihvatljivo ignorisanje zločina u selu Briševo od strane  političkih predstavnika HDZ-a BiH. Krišto je negativnom ocijenila Čovićevo zastupanje Hrvata u BiH.

–    Gospodin Čović je simbol zlouporaba ovlasti i u materijalnom, i u nacionalno-političkom smislu. Ljudi kojima je motiv vlastito dobro, a ne napredak i interes naroda, nikada nijednom narodu nisu donijeli dobro, istakla je Krišto.

Antifašizam mora živjeti: Nema zdravlja bez slobode

Otišla je Krišto i korak dalje i iznijela mišljenje da je Dragan Čović najodgovorniji za nestanak Hrvata u BiH. Za BiH ovakav stav je dobar i zbog toga da se vidi kako Krišto sa dvije strane granice ne gledaju stvari na isti način.

U sličnom tonu prije dvije godine o Čoviću je govorila i predsjednica Glasa Anka Mrak Taritaš karakterišući dodjelu počasnog doktorata Čoviću u Zagrebu kao „sumnjivu diplomu, sumnjivim tipovima“. Pitala je Taritaš da li je počasni doktorat nagrada za izum „promjene toka rijeke za potrebe privatne vile“.

Ovih dana čak su i predstavnici HDZ-a Hrvatske bili primorani dići ruke od Čovićeve politike koja je, istina stidljivo, kritikovala odluku Visokog predstavnika u BIH o dopunama Krivičnog zakona kojima se zabranjuje negiranje genocida.

Redizajnirani fašizam: Trinaesti jul, novi izazovi osam decenija poslije

Hrvatska politika jednostavno nije smjela puno odstupiti od stava Brisela koji kaže da je negiranje genocida suprotno evropskim vrijednostima.

Glasovi razuma još od rata su prisutni i u susjednoj Srbiji gdje pojedinci i grupe poput Žena u crnom trpe pritiske zbog svojih civilizacijskih pogleda i vrijednosti.

Tako je Latinka Perović govoreći za portal građanske Srbije „Forum“ o genocidu u Srebrenici da ne vjeruje da neko ko je prosječne građanske pameti i kulture može da kaže da nije bio genocid, već “strašan zločin”.

Rundek i Ćuta zajedno pevaju „da fašista više nema“

Predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak također je jedan od političkih predstavnika u Srbiji koji nema problema da prizna genocid. On je istakao da se presuda ratnom zločincu Ratku Mladiću mora shvatiti kao poraz politike koja je razorila Jugoslaviju i koja je uvela etničko čišćenje.

Čanak potpuno ispravno rezonuje da je važno određene ideje definisati kao zločinačke kako bi se izbjegla osveta koja nikome ne donosi ništa dobro. U suprotnom i dalje će kako kaže Čanak „ljudski opiljci“ koji postoje na svim stranama okupljati omladinu i praviti falange koje prijete fašizacijom cijelog prostora.

Otpor takvim politikama časno i hrabro pružaju Žene u crnom koje svake godine u centru Beograda istrpe uvrede zbog obilježavanja godišnjice genocida, ali i srbijanski političari koji se ne libe doći u Potočare.

Važno je da u Srbiji i Hrvatskoj postoje snažni glasovi koji jasno šalju poruku da se problemi u BiH moraju rješavati unutar njenih institucija. Tako je bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović jasno rekao da Zagreb nije adresa za rješavanje problema Hrvata u BiH.

Ona je u Sarajevu. Cijelom Balkanu je neophodno jačanje građanske svijesti koja će se oduprijeti politikama koje ruralizacijom politike ostvaruju svoje mračne ciljeve. Ne može se ovaj tekst drugačije završiti nego ispravnom konstatacijom da Stari most u Mostaru ipak nije srušio ruralni mentalitet već fašizam.