Postpartalnih poremećaja oduvijek je bilo – opisani su još u vrijeme Hipokrata, koji je smatrao da je riječ o bolestima koje nastaju specifično u porodiljnim i laktacijskim razdobljima – samo se o tome nije govorilo zbog velike stigme, osjećaja krivnje i srama. Mislim da su žene u današnje vrijeme ipak spremnije govoriti o toj temi nego prije. Iskustva žena koje su spremne podijeliti svoju perspektivu o tome kako su se osjećale i kroz što su prolazile, pa i na društvenim mrežama, pomogla su i olakšala mnogim ženama jer su mogle vidjeti da nisu jedine koje prolaze kroz emocionalno zahtjevno i teško razdoblje, kaže psihijatar dr. med. Andrej Prošev iz Županijske bolnice Čakovec, koji se dugo bavi ovim problemom.
POGLEDAJTE VIDEO: Ova ‘kapa’ pomaže u liječenju dugotrajne depresija
00:54
Klinika Vrapče: ‘Kada depresija stisne jače, naša ‘kapa’ pomaže’
Uvriježeno je da se o majčinstvu govori idilično, kao o najljepšim trenucima u ženinu životu, no to nije baš uvijek tako?
Trudnoća i razdoblje nakon porođaja oduvijek je bio izrazito zahtjevan period, u kojem žena prolazi kroz mnogobrojne hormonske, fizičke, emocionalne i psihološke promjene, a rođenje djeteta predstavlja veliku promjenu u životu majke, oca i cijele obitelji. To je iskustvo koje potpuno mijenja perspektivnu života i zbog toga je toliko izazovno. Dok se općenito smatra da je vrijeme nakon porođaja razdoblje beskrajne sreće, veselja i zahvalnosti, rijetko se govori o tome da nakon porođaja majka može doživjeti cijeli dijapazon različitih emocionalnih stanja, od sreće i zadovoljstva do tuge, tjeskobe, iritabilnosti, bezvrijednosti, beznađa, problema sa spavanjem, hipohondrijom…
Čakovec: Dr Andrej Prošev, specijalist psihijatrije |
Partner i članovi obitelji prvi su koji mogu uvidjeti da se žena ne osjeća dobro i trebaju je potaknuti na razgovor, kaže dr. Prošev
Kad govorimo o trudnoći ili razdoblju nakon porođaja, jedan od najvećih problema je u tome što se taj zahtjevan i dinamičan period pretjerano idealizira. Međutim, treba reći kako se radi o velikoj promjeni u životu, koja nije jednostavna. Žena često ne može objasniti zbog čega se ne osjeća najsretnije na svijetu, što možda sama od sebe ili drugi očekuju od nje.
Kako stojimo s prepoznavanjem problema? Tko je uopće prvi pozvan prepoznati da se žena ne osjeća dobro: obitelj, pedijatar, ginekolog, obiteljska medicina…?
Mislim da danas bolje stojimo nego što je bilo prije. Svakako imamo veću svijest i znanje o tome što se događa sa ženom u periodu nakon porođaja. Smatram kako je važno da su svi uključeni, prvenstveno tu mislim na obitelj (partner/suprug, roditelji, braća, sestre, ali i ostala bliska obitelj), koji bi trebali imati dobar uvid u ženino stanje. Oni često prvi mogu detektirati da nešto nije u redu. Nakon toga i ostali stručnjaci koje ste ovdje naveli: doktor obiteljske medicine, ginekolog, pedijatar.
Prvo i najvažnije što žena može učiniti uključuje iskren razgovor s partnerom, obitelji ili bliskim prijateljima o tome kako se osjeća i kroz što prolazi. Iznimno je važno da se, uz to što se može loše osjećati, ne osjeća i usamljeno, jer to, naravno, samo pogoršava ionako emocionalno zahtjevnu situaciju. Dolaskom djeteta značajno se mijenja dinamika među partnerima i važno je da oni međusobno razgovaraju, da budu podrška jedno drugome i da kroz taj zahtjevan period prolaze zajedno.
Koliko žena u prosjeku doživi blagi osjećaj depresije nakon porođaja?
Smatra se da između 75 i 80 posto majki nakon porođaja može proživljavati promjene raspoloženja. Osim tuge mogu se javiti emocionalna razdražljivost, dugotrajni napadaji plača bez vidljivog razloga, tuge i tjeskobe. Stanje koje se najčešće javlja drugi ili treći dan nakon izlaska iz bolnice nazivamo postporođajna tuga ili “baby blues” i smatra se da u prosjeku traje desetak dana. Postporođajna tuga većinom spontano prođe nakon desetak dana i nije potrebna nikakva specifična terapija nego je često dovoljan edukativni i podržavajući razgovor sa stručnom osobom (doktor obiteljske medicine, ginekolog, psiholog, psihijatar) ili nekim iz obitelji. Prema tome, najbolje što se može učiniti, ako nastupi postporođajna tuga, jest pronaći podršku i zatražiti pomoć partnera, obitelji ili bliskih prijatelja.
Što se može učiniti da to razdoblje prođe što manje bolno ili bezbolno?
Žene i njihove obitelji često su zbunjeni ako nakon porođaja nastupi opisano razdoblje lošeg raspoloženja i funkcioniranja, pogotovo ako žena ne može objasniti zbog čega se osjeća loše, a svi joj govore da treba biti sretna, ispunjena i zahvalna, što potiče osjećaj krivnje i srama. Važno je da s bliskim ljudima razgovara o tome kako se osjeća, dobro je da osvijesti kako kroz to prolazi većina žena i da u tom nikako nije sama. U tome ključnu ulogu ima partner, koji, ako se radi o emotivno zrelome muškarcu, prihvaća simbiotski odnos majke i djeteta kao nešto što je prirodno i brine se zadovoljiti potrebe i majke i djeteta, da bude fizički i emocionalno prisutan. Naravno da i ostatak obitelji može i trebao bi biti prisutan. Od koristi može biti razmjena roditeljskog iskustva, npr. s prijateljima koji imaju malu djecu, pri čemu ljudi vide da su mnogi izazovi zajednički, tu se mogu dobiti korisni savjeti i riječi podrške koje u kriznim situacijama mogu puno značiti.
Koliko će žena nakon porođaja doživjeti ozbiljniju postporođajnu depresiju? Jesu li hormonalne promjene glavni uzrok?
Ako se razdoblje postporođajne tuge produlji i intenzivira, može doći do ozbiljnog stanja koje nazivamo postporođajna, odnosno postpartalna depresija. Riječ je o poremećaju koji se javlja u 10-15 posto slučajeva. Smatra se da svaka šesta ili sedma žena razvija postpartalnu depresiju, koja, ako se pravilo ne liječi, ima tendenciju trajati više mjeseci i ozbiljno utjecati na sposobnost žene da se vrati normalnom funkcioniranju.
Javljaju se simptomi koji i inače postoje u depresivnom poremećaju, a to su poremećaj spavanja i apetita, smanjenje energije i koncentracije, bezvoljnost, osjećaj krivnje, srama ili bezvrijednosti, kao i nemogućnost povezivanja s bebom te smanjenje interesa za dijete ili poteškoće u ostvarivanju veze s djetetom. Ono što nije baš tipično za depresivni poremećaj, ali može biti za postpartalnu depresiju, jesu psihomotorni nemir, razdražljivost, umor, učestalo plakanje. Biološke teorije govore da promjene raspoloženja nastaju zbog hormonalne neravnoteže.
Naime, nakon porođaja dolazi do padanja razine hormona progesterona i estrogena, koji su u međusobnoj vezi s neurotransmiterom serotoninom, koji je zadužen za regulaciju našeg raspoloženja. Ovo je vrlo pojednostavljeno objašnjenje, ali mislim da nema smisla ići u neko podrobnije objašnjavanje.
Koliko u takvoj situaciji pomažu razgovori sa stručnjakom, kad su nužni lijekovi i kako izgleda terapija?
Razgovor sa psihijatrom ili s nekim drugim tko radi u domeni mentalnog zdravlja svakako može biti od velike pomoći, s tim da razgovori uključuju ženu, ali i njenu užu obitelj. Ponekad i samo objašnjavanje toga što se i zašto događa ženi nakon porođaja (psihoedukacija) može biti dovoljno da se smanji distres i da kriza prođe bez specifične terapije. Međutim, ako se simptomi pojačavaju, ako se žena sve lošije osjeća i ako je poremećeno svakodnevno funkcioniranje, ženama s umjerenom do teškom depresijom svakako se uz psihološku podršku može preporučiti uvođenje antidepresivne terapije. Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPS) prvi su izbor. Oni su znanstveno dokazano sigurni lijekovi dobre podnošljivosti, a mogu se ukinuti nakon što depresivna epizoda prođe. Simptomi variraju od blagih do teških i mogu se pojaviti unutar tjedan dana od porođaja ili postupno, čak i godinu dana poslije. Iako simptomi mogu trajati nekoliko mjeseci, liječenje psihoterapijom i/ili antidepresivima vrlo je učinkovito.
Čakovec: Dr Andrej Prošev, specijalist psihijatrije |
Oko 75 do 80 posto žena doživi baby blues, koji može trajati desetak dana, a 10 do 15 posto žena doživjet će i ozbiljniju postpartalnu depresiju
Kad se ova problematika razmatra u filmovima, često postoji trenutak kad žena poželi ugroziti život djeteta tako da ga jako zatrese dok plače, ili ne reagira na njegove potrebe… koliko takve situacije mogu biti povezane s postporođajnom depresijom i koliko su česte? Postoje li znakovi koji trebaju biti ‘alarm’ za to da ne ostavljamo majku i dijete same?
Takva stanja jesu povezana sa postpartalnom depresijom koja se produbljuje. U vrlo rijetkim slučajevima (u 0,1-0,2 posto slučajeva, dakle to se događa vrlo rijetko) može nastupiti istanje koje nazivamo postpartalna psihoza, koju karakteriziraju psihotični simptomi poput sumanutih ideja i halucinacija (primjerice žena čuje glasove koji joj mogu govoriti da sebi ili djetetu nešto napravi), ali i drugih simptoma, poput izrazito snažnog psihomotornog nemira, ubrzanog i nepovezanog govora.
Ono što može biti posebno zabrinjavajuće su suicidalne misli, ali ne samo suicidalne, nego i pomisao da nešto nažao učini i djetetu. Dakle radi se o izuzetno teškom obliku postporođajne depresije i zahtijeva hitnu medicinsku pomoć koji se mora rješavati u hitnoj službi, zbog zaštite same majke i djeteta. Liječenje obično uključuje hospitalizaciju, psihoterapiju i lijekove.
Kako potaknuti žene da češće govore o tom problemu, odnosno da same prepoznaju da nisu dobro i potraže pomoć na vrijeme?
Mislim da je ovo dobar put, da se putem interneta, novih medija i ostalih modernih načina komunikacije govori o tome: ženama može puno značiti kad vide i čuju nečije osobno iskustvo, kad mogu vidjeti i uvjeriti se kako mnoge žene prolaze kroz slično stanje, da to nije nešto čega bi se trebale sramiti. Važno je da znaju kako nisu same. Nisu loše majke ili žene ako svojim bližnjima kažu da im je teško, da su iscrpljene jer pomoć je dostupna i moguća. Osim toga, postporođajna depresija može utjecati i na bebu. Prema tome, liječenje je važno i za ženu, ali i za njezino dijete.
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.