Rimski kip Victoria del Calvatone je važila kao najveći gubitak berlinske Zbirke antičke umjetnosti nakon kraja II. svjetskog rata. Nakon 75 godina neizvjesnosti ljepotica je pronađena u Sankt Peterburgu – i ostaje tamo.
Njegova je povijest priča o gubljenju i ponovnom pronalaženju. 1836. su talijanski seljaci u Calvatoneu, malom naselju pored sjevernotalijanskog grada Cremone, iskopali tri pozlaćena brončana dijela jednog kipa: ženski glavu, torzo s desnom rukom i jednu kuglu. Kada su dijelovi spojeni na vidjelo je izašla elegantna ženska figura koja gracilno lebdi nad globusom. Natpis na kugli, kojim se slavi pobjeda Rimljana nad barbarima, ukazuje na vrijeme dvovlašća Marka Aurelija i Lucijusa Verusa, što je omogućilo točno datiranje: između 161. i 169. godine nakon Krista.
1840. je tadašnji direktor Berlinske galerije Gustav Friedrich Waagen prilikom jednog putovanja po Italiji otkrio kip koji je bio u ponudi za prodaju. Oduševio se njime i kupio ga za tadašnjih 9.000 lira. Kip je prenesen u Berlin i postao je dio kraljevske zbirke.
Ponos Berlina i ratni plijen
Sljedećih 100 godina je božica Viktorija stajala na natkrivenom mostu između Starog i Novog muzeja i postala je jednim od simbola Berlinske antičke zbirke – poput Nike iz Samotrake u Louvreu. Posjetitelji su bili oduševljeni perfekcijom rimskoga kipa i njegovom jedinstvenošću. Malo je na svijetu bilo skulptura izrađenih u ljudskoj veličini od pozlaćene bronce koje su bile tako dobro očuvane. Napravljeni su brojni gipsani odljevi koji su izlagani u muzejima. U inventaru zbirke je Viktorija iz Calvatonea imala broj Sk 5.
1939., nakon početka Drugog svjetskog rata, je statua radi zaštite od zračnih napada bila zajedno s drugim umjetninama sklonjena u muzejski podrum. U ožujku 1945. je zgrada nad podrumom srušena prilikom bombardiranja, u podrumski trezor je prodrla voda. U ljeto 1945. su je iz vode izvadili vojnici Crvene armije. Kao stručnjak je pozvan moskovski arheolog Vladimir Blavatski, koji ju je odmah prepoznao i naložio da ju se prenese u Sovjetski Savez. U sklopu “kompenzacijske restitucije”, kako su Sovjeti zvali ono što drugi nazivaju ratnim plijenom, brojna umjetnička djela su iz njemačkih muzeja prebačena u muzeje u Moskvi, Lenjingradu i u druge gradove. Pripadajuća dokumentacija je međutim prebačena u Komitet za kulturna dobra u Moskvi.
Desetljeća neizvjesnosti
“U ratnoj zbrci je Viktorija izgubila svoj identitet”, kaže Anna Aponasenko, znanstvena suradnica Ermitaža u Sankt Peterburgu. “Mi smo je dobili bez ikakvih papira, čak je i berlinski inventarski broj bio izbrisan. Time je ovaj objekt bio bez lica i više desetljeća zagubljen.”
Viktorija je kao “manje vrijedan” objekt završila u jednom sanduku u magazinu za francusku umjetnost 17. stoljeća. Vjerojatno je razlog tome bila njezina golotinja: “Tu se odmah spontano mislilo na Francusku”, uz smijeh objašnjava Anna Vilenskaja, povjesničarka umjetnosti u odjelu za zapadnoeuropsku umjetnost u Ermitažu. Ona je bila jedna od onih koji su otkrili da se radi o Viktoriji. To nije bilo jednostavno: u skladištima peterburškog muzeja se nalazi više od tri milijuna objekata, a samo antička zbirka ima više od 106.000 predmeta.
Njemačko-ruski muzejski dijalog
No nakon 75 godina je Viktorijin trag ponovo pronađen. Pri proučavanju dokumenata o svojevremenom transportu umjetnina Anna Aponasenko je pronašla naznake o mogućem mjestu gdje se nalazi kip. Kada je sanduk pronađen radost je bila velika – i u Berlinu: “To je bio naš najveći ratni gubitak”, kaže Martin Maischbergerz, zamjenik direktora Berlinske antičke zbirke.
To da se uopće pokrenula potraga za izgubljenim umjetninama rezultat je njemačko-ruskog dijaloga muzeja. Radi se o inicijativi stručnjaka dviju zemalja koji se trude oko znanstvene razmjene između njemačkih i ruskih muzeja i arhiva. U 15 godina otkako je taj dijalog pokrenut već je ostvareno više značajnih projekata i izložbi, poput primjerice “Doba Merovinga” (2007.) ili “Brončanog doba: Europa bez granica” (2013.).
Osim toga su i brojna umjetnička djela koja se na kraju rata kao ratni plijen odnesena iz njemačkih muzeja ponovo došla na svjetlo dana – poput primjerice glasovitog Zlatnog blaga iz Eberswaldea, koje je također desetljećima bilo u ruskom depou. Tako muzejski stručnjaci dviju zemalja ostvaruju napredak tamo gdje politika to ne uspijeva.
Ruski parlament Duma je 1998. dekretom odlučio da se sav ratni plijen ima smatrati ruskim državnim vlasništvom, kao nadoknada za velike gubitke ruskih muzeja tokom Drugog svjetskog rata. Njemačka pak inzistira na međunarodnom pravu i Haaškoj konvenciji koja ne dopušta da se kulturna dobra degradiraju na razinu ratnog plijena. U međuvremenu i jedna zakonska odredba onemogućava izlaganje tih umjetnina u Njemačkoj: čak i kada bi Rusija pristala na posudbu, njemačko državno odvjetništvo bi te objekte moralo zaplijeniti čim stignu u zemlju.
Zbog toga muzejski stručnjaci traže druge putove suradnje. “Na neki način mi smo ovu problematiku pretvorili u vrlinu”, kaže Hermann Parzinger, šef Zaklade pruskoga kulturnog blaga. On naglašava da su intenzitet i kvaliteta ove suradnje jedinstveni u svijetu.
Trajno u Ermitažu
Sada, nakon njenog ponovnog iznošenja na svjetlo dana, Viktorija će biti integrirana u stalni postav izložbe u Ermitažu. U tome ona nije jedinstvena. Već neke druge umjetnine koje su iz Njemačke nakon kraja rata odnesene u Sovjetski Savez postale su dio kolekcija tamošnjih muzeja. To je primjerice slučaj s “Prijamovim blagom” koje je svojedobno tražeći Troju pronašao i u Njemačku prenio arheolog Heinrich Schliemann, koje se sada nalazi u Puškinovu muzeju u Moskvi, ili s Rubensovom slikom “Tarkvinije i Lukrecija”.
Što se Viktorije tiče, ona je izložena u jednoj od najljepših dvorana Novog Ermitaža – u Rimskoj dvorani. A u međuvremenu je snimljen i dokumentarni film “Povijest jednog remek-djela” u kojem se pripovijeda priča o povratku božice među nas i o njezinim avanturama od Calvatorna, preko Berlina do Sankt Peterburga.
dw.com / balkantimes.press