Krv, suze i znoj neponovljivog Zlatana Ibrahimovića

Grešaka je u životu, priznaje sam, napravio puno. A iako je danas težak oko 200 mil. dolara, malo tko bi se na njega kladio tamo početkom 80-ih godina

Prije nekih 200-250 godina na svijetu su se pojavili putujući cirkusi. Počelo je sve s atraktivnim jahanjem konja, pa su se polagano dodavali akrobati, kasnije i snagatori, razni čudaci… Uglavnom, nakupilo se tu 30-ak performera… I putovale bi te skupine Europom, zadržavale se u vašem gradu po nekoliko večeri, izvodile čudesa, zabavile narod, zaradile, a onda spakirale kofere i nastavile dalje sa svojim putovanjem. Otprilike to što su putujući cirkusi radili prije 200-tinjak godina, zadnjih 20-ak godina radi Zlatan Ibrahimović. Sam. On je “one-man” putujući cirkus: akrobat, snagator i čudak u jednom. U sebi ima elemente cirkusa, i to mislimo kao najveći kompliment, i svugdje gdje dođe izazove “cirkus”. Od Malmöa, preko Amsterdama, Torina, Milana, Barcelone, Pariza, Manchestera i sad opet Milana. Zlatan je svugdje gdje je išao privlačio publiku. I u tom procesu je, slobodno to možemo reći, prerastao samu “igru”. Jer danas je on puno više od nogometaša. On je showman. U svojoj glavi to je vjerojatno bio, samo je nama trebalo malo dulje da shvatimo… – Danas 95 posto nogometaša nije spontano i želi se prikazati u najboljem svjetlu. Za mene to nije opcija. Za mene ti trebaš biti samo ti. Savršen si samo ako uspiješ biti svoj. Griješi, nauči iz svojih grešaka, pogriješit ćeš opet. Ali ostani svoj – piše Ibra u svojoj novoj biografiji “Adrenalin”, napisanoj u suradnji s nagrađivanim talijanskim novinarom Luigijem Garlandom, izdavača Buybook.

Grešaka je u životu, priznaje sam, napravio puno. A iako je danas težak oko 200 mil. dolara, malo tko bi se na njega kladio tamo početkom 80-ih godina… Rođen je od majke Hrvatice Jurke Gravić i oca Bošnjaka Šefika Ibrahimovića. Kad je imao dvije godine, roditelji su se razveli i on je ostao živjeti s majkom. Ali ona je po cijele dane radila kako bi obitelji osigurala hranu na stolu pa ga je socijalna služba premjestila kod oca, koji je pak od “prehrambenih proizvoda” u stanu imao samo pive, pa je dječak Ibra često u krevet odlazio i gladan. Većinu vremena je provodio na ulici, u “nezgodnom” imigrantskom kvartu Rosengard. Tu se sve rješavalo nasiljem. Tučnjave su bile svakodnevne, kao i krađe. Ono što mu roditelji ne bi mogli priuštiti, on bi si sam nabavio. Ali već tad, piše u novoj biografiji izdavača Buybook, nisu to bile samo krađe zbog materijalne koristi. Jednako je bila stvar u adrenalinu koji bi dobio u tim “akcijama” i o kojem je postao ovisan. Samo što ga je kasnije uspješno kanalizirao kroz nogomet. – Odrastao sam s otrcanom loptom marke Select uz nogu i predriblavao bilo koga tko bi se postavio ispred mene u Vrtu ruža, što je zapravo bilo sastajalište imigranata svih rasa. Bila je dovoljna samo jedna iskra da se počnemo šaketati. Ali baš taj komadić utabane zemlje bio je moj nogometni laboratorij, škola u kojoj sam naučio trikove, zahvaljujući kojima sam postao Ibra – piše u novoj knjizi Zlatan. I tu dolazimo do bitne, vjerojatno i glavne distinkcije. Jer u njemu “postoje” dvije osobe. Prva je Ibra(himović) – ponajveći nogometaš i mangup u povijesti sporta, čovjek koji se nikoga ne boji, čovjek koji će svugdje izazvati reakciju. A postoji i Zlatan. Otac, partner, sin, nećak… – Potrudio sam se da ih odgojim u Zlatanovu stilu, ne u Ibrinu, uradio sam sve kako bih izbrisao sliku nogometaša i stavio pred njih samo oca, jer, kad su bili mali, mrzili su nogomet. Vidjeli su da je njihov tata svačiji, pripadao je drugima više nego njima: televizija, fotografije, autogrami, stadion, sve je to bio Ibra – piše Zlatan u biografiji izdavača Buybook.

Kod odgoja djece je strog. U vlastitoj kući ne drži nikakve fotografije ni uspomene koje ga vežu uz posao (nogomet), slike sinova ne objavljuje na društvenim mrežama, a njima ne dopušta korištenje istih. Donedavno su oba sina nosila majčino prezime Seger. Nije im želio staviti “teret” svojeg prezimena, nego im je ostavio odluku da koriste ono s kojim se osjećaju ugodnije. Ne voli ni lijenost. Ne tolerira je. U više navrata u novoj biografiji piše i kako je “nekoliko puta ‘zgazio’ sinove na treningu”. Njegova poruka: “Samo na taj način možete postati šampioni”. Od djece traži da očvrsnu kako bi se što bolje pripremili za odrasli život. Jedna od ideja kako će to uspjeti, koju je iznio u novoj knjizi, i boravak je u Hrvatskoj… – Majci sam kupio stan u Hrvatskoj, blizu Paga, gdje joj žive dvije sestre za koje je jako vezana, s kojima se godinama nije mogla vidjeti. Zbog rata i svega ostalog. Drago mi je da je dobro. Sretna je tako, a od mene nikad ništa nije tražila. Želimo joj poslati Maxija i Vincenta, same, bez mame i tate. Trebaju se naučiti samostalnosti. Želim da neko vrijeme provedu u Hrvatskoj s bakom, koja ih može štošta naučiti – piše Zlatan u “Adrenalinu”… Nisu Zlatan i Ibra jedine kontradiktornosti kod njega. U biografiji piše kako istovremeno traži ljude, ali ih i izbjegava, jer kad ih je puno, loše diše. Zato ga najčešće na godišnjem odmoru nećete vidjeti, kao druge nogometaše, u mondenim ljetovalištima, u noćnim klubovima, s koktelčićem i glupavom košuljom. U svim gradovima u kojima je živio, osim Los Angelesa, on jednostavno nije imao svoj mir. Previše ljudi ga voli ili mrzi, kod svih izaziva neku vrstu reakciju i stalno ga opsjedaju. Ono malo slobodnog vremena koje ima zato provodi daleko od svijeta, gore negdje na sjeveru Švedske, gdje je kupio imanje veće od 1000 hektara s pripadajućom šumom. Do tamo ne vode ceste. Jedini način za dolazak su sati vožnje motornim sanjkama. Kolibica koja se tamo nalazi nema ni struje ni vode. Čovjek od 200 mil. dolara tu odlazi napuniti baterije i pobjeći od svih i svega. Voli i lov. A iako potpisnik ovih redova i nije baš neki ljubitelj te discipline, Zlatanu je teško zamjeriti. Što se ubije, to se i iskoristi. Nije on neki Vidošević kojeg se vodi na safarije da upuca jadne beštije pa kraj njih pozira. Lov na životinje daje mu adrenalin. A i on to opisuje kao sukob “dvije životinje”. Jer u svojim očima on je životinja… – Gdje se osjećam slobodnim? U prirodi, kad odem u neku šumu, ako me životinje ne prepoznaju. Ali ne vjerujem, prepoznaju me i one… Jer sam i ja životinja – piše Ibra. Ljudi koji uživaju u divljini, kojima ne trebaju voda ni struja, koji izbjegavaju društvo, koji love vlastiti ručak… Najčešće se ne bi snašli dobro u socijalnim situacijama. I tu ne govorimo samo o nogometu koji je Ibrahimoviću posao, pa mu igranje pred desecima tisuća ljudi ne bi trebalo stvarati stres. Tu govorimo o showbizzu. Prošle je godine tako Ibra iz kopački i dresa uskočio u cipele i sako te bio voditelj legendarnog Sanrema na četiri večeri. U svojem stilu, na pozornicu je izašao uz “Jutro je” omiljene pjevačice Nade Topčagić. Za razliku od drugih voditelja, njemu i nisu baš trebale kartice za pripremu. Bolje je kad Ibra izađe na pozornicu i bude samo Ibra.

– Ja nikad ranije nisam pogledao tu emisiju. Sve sam pitao i svi su mi odgovarali: ‘Sanremo je najbitniji muzički šou u Italiji’. Oni s festivala su bili super. Nikad mi nisu nabijali pritisak, nisu mi dali scenarije koje sam trebao naučiti niti su mi ikad išta nametali. Nisu mi stvarali stres. Samo su mi rekli: ‘Trebaš biti svoj’ – piše Ibra u “Adrenalinu”. Zlatan je u karijeri, slobodno možemo reći, igrao za tri najveća talijanska kluba: Milan, Juventus i Inter. I zbog toga ga, očekivano, brojni navijači suparničkih klubova preziru kao igrača. Ali taj Sanremo im je, piše on, pomogao da napokon odvoje Ibrahimovića nogometaša i Zlatana kao privatnu osobu. – Prešao sam na drugačiju razinu popularnosti i naklonosti. Zahvaljujući ovom angažmanu, prvi put sam osjetio da me svi cijene i prihvaćaju, i navijači Intera i Juventusa, i Milana i Napolija – ne kao simbol jednog kluba, nego netko koga svi vole, svi Talijani. Ljudi često imaju predrasude. Sad vjerujem da me poznaju malo bolje. Ti komplimenti su me se strašno dojmili, jer ih nisam zaslužio na terenu svojim talentom, osvojio sam ih time što jesam, pokazujući kakav sam. – piše nogometaš u novoj biografiji. A zbog toga “kakav je”, u životu je stekao i brojne “neprijatelje”, zapravo bolje reći, onako tinejdžerski, “mrzitelje” na terenu i izvan njega, te jako malo onih pravih prijatelja. Kroz cijelu biografiju Zlatan kao dvije najvažnije osobe u svojem životu ističe partnericu Helenu i agenta Mina Raiolu, koji je nedavno preminuo. Njih dvoje su uz Zlatana još od njegovih 20-ih godina i na njega su, kaže Zlatan, zauvijek ostavili neizbrisivi trag te ga promijenili na bolje. A te dvije osobe, Mino i Helena, koje Zlatan obožava, u puno karakternih osobina nikako nisu mogle biti različitije. Helena je uglađena Šveđanka, uspješna u biznisu i prije Zlatana, otmjena, profinjena, s dobrim ukusom i finim manirima. Mino je bio bivši dostavljač pizze, zdepasti Talijan, neugledan, zbog svojih “taktika” pregovaranja omražen u nogometnom svijetu, da je prošao kraj vas nikad ne biste pogodili da taj tip jednim pozivom obrne deset milijuna bonusa na nekom transferu. Zlatanovu suprugu znao je i nervirati. Često ih je zvao kad to ne bi trebao, prekidao bi Ibri godišnje odmore…

Opet kontradikcija. Ali to je Ibra. A Mino i Helena, ma koliko god različiti, imali su zajednički cilj: Zlatanov uspjeh. I zato su dobro funkcionirali godinama… U karijeri je svlačionicu dijelio s oko 450 različitih igrača. Odigrao je utakmice protiv njih na tisuću, ali u svojoj knjizi samo je rijetke spomenuo, a još rjeđima je posvetio nekoliko rečenica. Među ovima “još rjeđima” su i dva Hrvata: Zvone Boban, koji je u vrijeme njegova drugog dolaska u Milan radio kao savjetnik tehničkog direktora Paola Maldinija, te suigrač kojeg je tamo na dolasku upoznao, Ante Rebić. Da nije bilo Bobana, koji je u međuvremenu napustio klub, ne bi se prošle sezone kod navijača Rossonera slavio Scudetto, jasno je iz Zlatanovih rečenica u “Adrenalinu”… – U početku smo razgovarali s Paolom Maldinijem, tehničkim direktorom i, da budem iskren, uopće nije bilo obećavajuće… A onda je u pregovore ušao Boban i počeli smo se razumijevati. Zvone je bio mnogo uvjerljiviji: ‘Zlatane, traži što hoćeš i ja ću ti to omogućiti’. Tako se priča s Ibrom. I tako se Ibra vratio u Milano – piše o legendarnom veznjaku Ibra. Priznaje i da je klub nakon Bobanova odlaska bio u užasnom stanju… – Bobanovim odlaskom stvari su se promijenile i stvorila se vrlo konfuzna situacija. Nije se uspijevala dešifrirati sadašnjost, a kamoli budućnost Milana. Mi igrači, Pioli i njegovo osoblje osjećali smo se kao jedno tijelo, ujedinjeno, kompaktno, ali smo bili tijelo jednog hodajućeg mrtvaca koji se zaputio prema električnoj stolici u ralje smrti – kaže Ibrahimović.

Da mu je posebno drag i naš Ante Rebić, koji je u međuvremenu zamijenio Nikolu Kalinića na poziciji najomraženijeg (bivšeg) igrača reprezentacije zbog svađe s Dalićem, lako se da iščitati iz biografije. U njoj Ibra piše kako je tijekom Eura, nakon kojeg je Rebić poručio, u principu, da je Dalićeva taktika bila sranje, našem napadaču slao poruke u kojima ga je zadirkivao. – Nije lako bez Ibre? – stajalo je u porukama, piše Ibra. Sebe Zlatan smatra odgovornim i što je Ante Rebić proigrao i dobio novi ugovor u Milanu. – Prije nego što sam doša Rebić nikad nije igrao. Anti sam govorio: ‘Ako su ti obnovili ugovor, to duguješ samo meni. Zapamti…’ – piše, polu u šali, veliki švedski nogometaš i showman. Kroz cijelu biografiju nameće se i glavno pitanje: “Što nakon nogometa?”. Pitanje koje u isto vrijeme izaziva strah i uzbuđenje. U svijetu profesionalnog sporta, koji zahtijeva dva treninga dnevno, mjesece karantene, stalna putovanja, odvojenost od obitelji…, Ibrahimović je više od 20 godina. I svjestan je da njegova karijera profesionalnog nogometaša ide prema svojem kraju. Ako želi, sa svim novcem koji ima na raspolaganju, slobodno može više ne raditi ništa. Ali to nije Ibra. On je oduševio je na Sanremu, američki talk-show voditelji navode ga kao jednog od najzanimljivijih gostiju koje su imali, zanimaju ga ulaganja u nekretnine, pokrenuo je i nekoliko biznisa kojima upravlja, u Švedskoj je njegovo ime brend, bez problema ga možemo zamisliti u nekom holivudskom blockbusteru… – Televizije su me tražile jer sam funkcionirao, postizao sam uvijek odličnu gledanost. Takav sam, kad sam svoj, priredim spektakl. Na terenu ili u talk showu – piše o iskustvima kod Kimmela, Cordena… Ako želi ostati u nogometu, dobit će ponuda koliko god želi. Bile one za posao savjetnika uprave, trenera, nogometnog agenta… Što želi, još ne zna točno, ali zna što ne želi. Komentirati nogometne utakmice i kritizirati nogometaše. Za kolege koji se odluče na taj potez kaže da su “gladni pažnje, ne novca, i da samo žele ostati relevantni”.

Iako privlači pozornost gdje god se pojavi, ta pozornost je, kaže Zlatan, zbog njegovih zasluga i djela. Ne ispraznih riječi na televiziji kojima se podilazi masama. – Meni pažnja ne treba. Na razini koju sam dosegnuo, imat ću je svakako, što god radio – piše u “Adrenalinu” sjajni Šveđanin. Motivacije za daljnje uspjehe mu ne treba. Treba mu samo, kao mnogo puta prije u životu, novi izazov. Novi protivnik. Nije jedan od onih koji će cijeli život posvetiti jednom klubu ili jednom gradu. Voli se seliti i ulaziti u nove avanture. Čovjek koji je u karijeri nastupao za osam klubova, odigrao gotovo 1000 utakmica i zabio 571 gol, putem osvajajući više od 30 trofeja i na stotine individualnih nagrada, i dalje je itekako gladan uspjeha. – Od početka moje priče, stalno sam i iznova prije svega sebi obećavao: bez obzira na to što me u životu snašlo, uspjeh, bogatstvo, slava, to me nikad neće smjeti promijeniti, moram uvijek ostati svoj, jer, ako se promijenim, razočarat ću sam sebe. Ako sam krenuo od ulice, moram ostati to što jesam, ta ista osoba, pa i kad dođem do vrha – stoji u novoj biografiji. I do vrha je definitivno došao. Možda nikad nije osvojio Ligu prvaka, Zlatnu loptu ni Svjetsko prvenstvo, ali sigurno će ostati upamćen kao (po)najveći igrač zadnjih desetljeća. Ako mislite da nije najbolji, onda ćete se sigurno složiti da je najspektakularniji. Jednom kad završi karijeru, povući će se na neko vrijeme u Švedsku. Sa suprugom Helenom nedavno je kupio i renovirao staru crkvu. Zašto baš crkvu? Jer tu živi Bog… – Godinama smo je restaurirali s idejom da od nje učinimo mjesto gdje ćemo se skrasiti po završetku moje karijere. Kuća je peterokatnica. Ima sve. Ako izbije rat, možemo preživjeti bez problema. Samo da nam donose hranu. Pretjerao sam, u Ibrinu stilu. Kupio sam cijelu zgradu i od nje napravio jednu stambenu jedinicu. Uostalom, gdje živi bog? U crkvi. I to je još jedan revanš. Netko siromašnih korijena kakvi su moji udomaćio se među bogatašima – piše veliki Šveđanin. Što će raditi jednom kad “objesi kopačke o klin”, teško je sad nagađati. Ali jedno je sigurno. Bit će jednako spektakularno i zajebantski kao što je njegova cijela karijera. U inat svima.