Na Zrinjevcu, na broju šesnaest, niže apoteke pokraj koje je i danas stakleni izlog s istim onim portretom Nikole Šubića Zrinskog, bio je Antikvarijat Tin Ujević. Prvi put tamo sam ušao ljeta 1981. ili 1982, i kupio knjigu Zvonimira Kulundžića “Živi Radić“. Po svemu nevažnu i beznačajnu, nečitljivu sveščicu, koja je, međutim, na mene zračila silnom snagom. Objavljena 1971. u vlastitoj nakladi, imala je auru nečega što je zabranjeno, opasno, možda i legalno, i ja sam je kupio uvjeren da ću u njoj pronaći nešto što će promijeniti svijet. Ali aure je nestalo već u vlaku koji je dugo kloparao prema Sarajevu, i u kojem sam pokušavao čitati Kulundžićevo djelo, sve sakrivajući korice od tuđih pogleda. Kada sam stigao na Sepetarevac, knjižicu zelenih kartonskih korica gurnuo sam negdje iznad redova knjiga u ispunjenim policama regala u hodniku, gdje se godinama i desetljećima povaljivala, sve dok nije nestala iz moga svijeta.
Premda je nikad nisam stvarno pročitao, jer se u njoj nije imalo što čitati, upamtio sam je bolje nego tolike čitane knjige. Razlog je iz današnje perspektive zanimljiv. A možda je i općenito zanimljiv za perspektivu čitatelja, gospodara kućne biblioteke, knjiškog veleposjednika, koji se cijeli život bavi nabavkom novih i starih knjiga, i njihovim žudnim i gladnim, često i prilično besciljnim čitanjem. I pritom obilazi knjižare i antikvarijate, poznaje njihove vlasnike i knjižare, i živi s njima. Kujundžićevu knjigu pamtim jer me podsjeća na moć mjesta na kojem nalazimo knjigu, i na to da su teritoriji knjižare i antikvarijata, baš poput teritorija bolnice, eksteritorijalni u odnosu na državu kojom su okruženi.
Antikvarijat Tin Ujević tog je ljeta, kada sam prvi put unutra ušao, bio najfascinantnije mjesto s knjigama na kojem sam se u svojih dotadašnjih petnaest-šesnaest godina zatekao. Takvim ga nije činila samo ta silna prenatrpanost, nego je opčinjavajući bio sam sustav te knjižare starih knjiga. Negdje u pozadini, na policama koje su mjestimično izgledale kao savršena kazališna scenografija, ili kao unutrašnjost nekog muzeja, vladao je samostanski red. Sve je tamo bilo precizno i skladno. I dijelom nedohvatljivo. Negdje ispred, više na dohvat ruke, bile su police na kojima je bilo manje reda, ili koje su bile u neredu, na kojima je po nedosljednom abecednom i kronološkom nizu bivalo svega i svačega. Ali antikvar je i tu znao gdje se što nalazi. Kupci, kojih je bio prepun dućan, iznosili su svoje prohtjeve, a on je, skoro i ne gledajući, izvlačio iz tog reda/nereda knjige. Onu veliku, savršeno sređenu pozadinsku policu nije dodirivao. Tamo su, meni se tako činilo, bile neke tajne knjige.
A sasvim naprijed, u nekakvim košarama i razbacane po podu, u nesolidnim gomilama i ruševnim piramidama, ležale su knjige, novine i prastari časopisi u stanju potpunoga nereda. Nitko nije mogao znati čega tu sve ima, osim nekoga tko bi, kao ja, zarovio u ta odštampana podzemlja i u taj životni i povijesni nered, kakav nigdje ranije nisam vidio. Antikvarijat Tin Ujević za mene bio je fascinantan upravo po tom neredu povijesti, po kojem skoro da se i gazilo, i koji je u sebi imao još nešto što ja ranije nisam vidio, a što, bogme, ne viđam ni danas. Tu je, naime, postojao historijski kontinuitet. Tog dana, u ljeto 1981. ili 1982. po podu antikvarijata vidio sam naslovnicu zagrebačkog Svijeta iz 1934. sa slikom kralja Aleksandra, vidio sam publikacije s Antom Pavelićem, natmurene bakenbarde Franje Josipa I, vidio sam hrvatske grbove i pletere, Đilasov časopis Nova misao, među Badelovim reklamnim prospektima iz šezdesetih, amaterskim zbirčicama pjesama objavljenih u samizdatu i u izdanjima radnih kolektiva iz unutrašnjosti. Sve je tu bilo prisutno, i sve je na jednak način bilo tretirano. Vrijeme je najednom dobilo na protežnosti i na trajanju. Nigdje nije bilo prekinuto, nijednom nije bilo zaustavljeno. Ništa nije bilo zabranjeno, nitko nije bio neprisutan. To je za dječaka iz Sarajeva 1981. ili 1982. bilo šokantno. I osim što je bilo šokantno, to je za njega bio raj!
Tog Kulundžićevog “Živog Radića”, knjižicu iz 1971, kupio sam zato što takvo što u Sarajevu nisam mogao vidjeti. Kupio sam je zato što bih, vjerovao sam, zbog takve publikacije u Sarajevu završio u zatvoru. Nije to bilo naivno djetinje vjerovanje. Doista je i bilo tako, u što ću se uvjeriti četiri ili pet godina kasnije, istina ne tako što ću dopasti zatvora, nego tako što ću završiti na ispitivanju u Službi državne bezbjednosti, i ne zbog “Živog Radića”, nego zbog filma na video vrpci Leni von Riefenstahl. Na kraju, osim što je bilo razočaravajuće, bilo je i poučno to da u Kulundžićevoj knjizi ničega zanimljivog nije bilo. A koštala je tad, u Antikvarijatu Tin Ujević, manje od dnevnih novina na kiosku.
