Kanada šokirana razmjerima genocida nad urođeničkom djecom: ukupan broj malih žrtava veći od 10 hiljada

Kanada šokirana razmjerima genocida nad urođeničkom djecom: ukupan broj malih žrtava veći od 10 hiljada? Papa Frane obećao susret s predstavnicima tamošnjih Prvih naroda

Bivši internat misije Sv. Eugena u kanadskoj Britanskoj Kolumbiji danima obilaze kolone gnjevnih građana ostavljajući u dvorištu plišane igračke, dječju obuću i mnogobrojne poruke. Novi val nacionalne sućuti , gnjevnih napada na crkve i užeglih društvenih rasprava o kanadskoj kolonijalnoj prošlosti potaknulo je svježe otkriće nova 182 posmrtna ostatka domorodačke djece na ovoj lokaciji, u neoznačenim grobovima.

U pitanju je već treći nekadašnji internat za domorodačku djecu kojim je upravljala Katolička crkva, te čiji okoliš krije strašne tajne koje u ovim razmjerima ne postoje ni u horor filmovima. Rezidencijalna škola Svetog Eugena otvorena je 1912., a zatvorena tek 1970. godine: vjeruje se da gotovo dvije stotine pronađenih malih kostura pripada djeci iz plemena Ktunaxa.

 

Kanada: Zapaljeno još 6 crkava, svjedoci tvrde da su tijela djece spaljivana u crkvenoj školi

 

Djeca Prvih naroda, kako u Kanadi nazivaju autohtono stanovništvo, masovno su u dobi između pete i petnaeste godine oduzimana roditeljima i bila prisiljavana pohađati katoličku školu Sv. Eugena blizu Cranbrooka. Kao i kod ranije otkrivenih 215 posmrtnih ostataka u sličnoj školi u Kamloopsu, te kostura dodatnog 751 djeteta u Saskatchewanu, u rezervatu Prvih naroda Cowessess, grobnice su locirane zahvaljujući površinskim radarskim skenerima. Strahuje se da je dosad otkriveno masovno čedomorstvo tek mali djelić golemog genocidnog mozaika koji je trajao dulje od stotinu godina: u Kanadi je, naime, postojalo, čak 139 sličnih državnih škola s crkvenom upravom za „kulturnu asimilaciju“ indijanske djece. Više od 150 tisuća malih domorodaca nasilno je oteto iz njihovih obitelji, a većina ove djece bila je izložena sustavnome fizičkom, seksualnom i psihološkom nasilju, o čemu danas svjedoče preživjeli. Gotovo nevjerojatno zvuči informacija kako je zadnja takva ustanova za sadizam nad nedužnim bićima zatvorena skoro tek u našem mileniju, relativno nedavne 1996. godine, piše Slobodna Dalmacija.

Priče o djeci koja su ukradena iz njihovih domova i predana brutalnim zlostavljačima dugo su bile tek dio narativa kanadskih urođeničkih naroda.

 

Kanada: Komemoracija za 751 dijete čiji su posmrtni ostaci pronađeni na mjestu nekadašnjeg crkvenog internata​​​​​​​

„Indogeni narodi su desetljećima znali ovu istinu, ali većina Kanađana za to je, nažalost, saznala tek nakon ovih stravičnih otkrića”, kaže Dustin Ross Fiddler, vijećnik u Waterhen Lake First Nation, zajednici plemena Cree na sjeverozapadu kanadske pokrajine Saskatchewan. Fiddler zna da je u stotinama neoznačenih grobova dio i njegove rodbine. Puno je mališana iz njegova plemena odvedeno u tzv. škole koje su u praksi funkcionirale kao ratni zarobljenički logori: to su bili pretrpani objekti gdje se spavalo na podu, masovno brutalno zlostavljalo i djeci zabranjivalo koristiti materinji jezik. Svrha čitavoga “pedagoškog” sustava, kojega je provodila Crkva a financirala država, bila je ubiti Indijance u toj djeci, tvrdi Fiddler. One koji su se odupirali “civilizaciji”, sad je više nego bjelodano, nisu ubijali samo metaforički.

Kanadska komisija za istinu i pomirenje utemeljena je 2008. godine kako bi istražila razmjere i praksu ovoga “kulturnog genocida”. Brojna djeca umrla su i zbog zapuštanja, raznih bolesti, nedovoljne skrbi i neishranjenosti, a neka su počinila i samoubojstvo. Nijedna obitelj nije saznala puno o sudbinama svojih umrlih potomaka, a mnogima se o nestancima malih anđela nije reklo doslovno – ništa. Bijeli supremacijski prezir ni indogenu djecu ni njihove roditelje očito nije smatrao ljudima. Kanadska savezna vlada je još 1920. godine prestala voditi evidenciju o broju smrtnih slučajeva među indijanskom djecom u ovakvim internatima, i to nakon što je glavni medicinski stručnjak zadužen za ovu populaciju upozorio da djeca umiru alarmantnom brzinom. Njihovim kršćanskim dušama ni u jednom trenutku nije palo na pamet pustiti ih kućama.

Spomenuta državna komisija je u nekoliko godina postojanja identificirala 4.120 djece iz 139 škola koja su netragom nestala. Bivši sudac koji je vodio ovu istragu, Murray Sinclair, nedavno je u intervjuu za New York Times rekao kako vjeruje da je stvarna brojka malih žrtava „znatno veća od 10.000”.

Komisija je od kanadske vlade zatražila da sama provede sveobuhvatnu istragu o sudbini nestale djece, ali njihov zahtjev je odbijen. Oko tisuću malenih kostura koji su dosad pronađeni plod su isključivih napora civilnog društva i indogene zajednice u Kanadi. Tek nakon što je skandal poplavio medije i šokirao tamošnje društvo, te nakon što je u osvetničkom bijesu zapaljeno i nekoliko crkava, raspoloženje u državnom aparatu se pod pritiskom mijenja.

„Iako ne možemo vratiti one živote koji su izgubljeni, mi možemo, i mi hoćemo, reći istinu o toj nepravdi, i mi ćemo ih se zauvijek sjećati“ – glasi nedavno obećanje kanadskog premijera Justina Trudeaua. Za predstavnike indogene zajednice te riječi ne znače puno bez pratećih djela. „Mi želimo pravdu. Slanje cvijeća i molitve nisu dovoljne“, poručuju premijeru i upozoravaju kako sistemski rasizam i dalje vlada u brojnim aspektima sistema.