Vučić je uporno u svijest gledatelja usađivao sliku stroja za mljevenje mesa i ćevape od ljudskih ostataka, očito želeći naglasiti kako je upravo on 4. veljače u pritvor smjestio monstruma, od milja zvanog i Velja Nevolja
Prošlo je skoro desetak godina kad sam od jednog policijskog inspektora čula da je i u Hrvatskoj “o nekim stvarima bolje šutjeti jer se može desiti da nestaneš tako da te nitko nikad više ne pronađe”. Moju je sumnjičavost spram takvog apokaliptičnog scenarija dočekao spremno. “Stave te u bačvu s kiselinom, stope te i izliju u Savu. Ili te ubace u industrijski stroj za mljevenje mesa… I adio, kume!”. Nisam mu povjerovala.
Taj mi je razgovor pao na pamet nedavno dok sam slušala srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića kako, posve nesvojstveno ijednoj demokratskoj zemlji, umjesto ministra policije ili makar nekog drugog visokorangiranog policajca, lično govori o stravičnim egzekucijama koje su provodili Veljko Belivuk i njegova banda. Vučić je uporno u svijest gledatelja usađivao sliku stroja za mljevenje mesa i ćevape od ljudskih ostataka, očito želeći naglasiti kako je upravo on 4. veljače u pritvor smjestio monstruma, od milja zvanog i Velja Nevolja. Toga 4. veljače iza rešetaka je završila skupina od 22 čovjeka, a taj broj raste i dalje, sukladno istrazi koja je u tijeku.
Vođe klana koji sebe naziva Princip, Veljko Belivuk, Marko Miljković i ostali osumnjičeni su za otmice, za barem tri ubojstva, trgovinu drogom i oružjem. Grupa je mamila žrtve, odvozila ih u kuću ‘dizajniranu’ za ubojstva, a za otklanjanje tragova – kojih je ipak ostalo podosta! – korištena su, kako je rečeno iz policije, “kemijska sredstva”. S obzirom na težinu optužbi, prijeti im ili kazna od 40 godina ili doživotni zatvor, koji im se može izreći za djela izvršena nakon 1. prosinca 2019. godine.
– Drogu smo našli svuda, u skoro svakom stanu. Droga, oružje, novac. Ono što nismo očekivali jest pronalazak snajpera sa prigušivačem. To ne služi za obračun mafijaša. Snajperi se koriste za likvidacije onih koji mogu da vam jako naude, koji imaju veliku političku važnost. Da li su mogli da likvidiraju mene? Mogli su. Da li bi to riješilo njihove probleme? Ne bi. Jedini čovjek čijom bi se likvidacijom obustavila organizirana borba protiv mafije bio bi Aleksandar Vučić, kazao je brzo nakon uhićenja srbijanski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin.
On je time dao – ili pokušao dati – odgovor na pitanje koje je i dalje najvažnije u ovoj priči: Zašto je Velja Nevolja pao i zašto je pao baš sad? Vulin je dao naslutiti kako su se Principi, kako se naziva frakcija Partizanovih “grobara” nastala iz nekadašnjih “janjičara”, a svi skupa su dio kavčanskog klana koji ima sjedište u Kotoru, namjerili smaknuti predsjednika države. Time službeni Beograd dodatno “pumpa” značaj Aleksandra Vučića koji je, međutim, a o tome je prije mjesec, dva pisao čak i New York Times, s Partizanovim huliganima bio “prst i nokat”. Uostalom, predsjedniku Vučiću nije najbolje sjela epizoda od prošlog ljeta kad je novinarka Krika uslikala njegovog sina Danila u društvu Aleksandra Vidojevića, zvanog Aco Rošavi, huligana bliskog kavačkom klanu, kako u jednom kafiću u strogom centru Beograda gledaju nogometni derbi između Zvezde i Partizana.
ĐINĐIĆ I LEGIJA, MILOŠEVIĆ I ARKAN, VUČIĆ I BELIVUK…
Službeni Beograd upravo preko uhićenja Nevolje “beatificira” Vučića i nastoji ga staviti u kolektivnu svijest negdje na razinu Zorana Đinđića, ubijenog srbijanskog premijera. Uostalom, baš 2003., nakon smrti Zorana Đinđića bila je provedena velika akcija kodnog imena “Sablja” koja je bila usmjerena na borbu protiv organiziranog kriminala. Tad je, sjećamo se, bilo osuđeno 12 ljudi na čelu s Miloradom Ulemekom Legijom, a u zločinu je sudjelovao i tzv. zemunski klan kojega je “Sablja” sasjekla do temelja. Aleksandar Vučić, pak, posve je druga priča.
Novinar New York Timesa Andrew Higgins postavlja pitanje gdje leži veza između Belivuka i srpske vlasti. U Vladinu priopćenju, Belivuka se naziva brutalnim mafijašem čije uhićenje signalizira odlučnost države da obuzda kriminalne bande koje su sudjelovale i u rasplamsavanju nasilja devedesetih godina prošlog stoljeća. No, predsjednik Nogometnog sindikata “Nezavisnost”, Mirko Poledica, tvrdi da nogometne huligane u Srbiji kontrolira država te da oni rade ono što im država naredi. Rekao je da su nasilni navijači poput Belivuka toliko zastrašujuća sila da je nadzor nad njima prioritet svake vlade koja želi ostati na vlasti. Poledica tvrdi da je Belivuk bio sredstvo Vlade koje je iskorišteno za razbijanje prosvjeda te da je na ulicama osiguravao čak i Vučićevu inauguraciju 2017. godine.
“Imam pouzdane informacije da je predsjednikov život bio ugrožen. Jasno je da su kriminalni klanovi razvili snažnu vezu sa sigurnosnim strukturama. Mafija ne bi bila toliko snažna bez podrške”, rekla je pak srbijanska premijerka Ana Brnabić. No Stevan Dojčinović, glavni urednik ugledne nevladine istraživačke skupine novinara Krik, smatra da su organizirani kriminal u Srbiji i vladini dužnosnici odavno povezani “brutalnom silom prirode” koju osiguravaju upravo nogometni huligani kojima je sport tek paravan za najgrublji kriminal. Vučić je pak, dok je bio u opoziciji, važio za političara koji je mogao mobilizirati ili umiriti navijače, a i sam je davao izjave kako je kao mladić putovao na utakmice, čak i na onu u Zagreb između Dinama i Zvezde u svibnju 1990. koju se smatra neslužbenim početkom rata u bivšoj Jugoslaviji.
Uostalom, stadionsku “demokraciju”, odnosno njezin privid, i prije toga prakticirali su režimlije Josipa Broza kad su se upravo na stadionima održavale impresivne priredbe u čast maršalovog rođendana. No Titu nitko na stadionu nije vikao “pederu”, to je došlo kasnije kad su navijačke skupine dobile nedvojbenu političku i društvenu ulogu. A to su “usluge” koje koštaju…
Nakon što je došao na vlast 2012. godine, Aleksandar Vučić je uložio značajnu energiju u oporavak Crvene zvezde, čija je navijačka grupa Ultra Boys, između ostaloga, osnovala i građevinsku firmu koja je ubrzo počela dobivati poslove na državnim natječajima. Bili su to oni isti navijači kojima je tijekom devedesetih Željko Ražnatović Arkan bio ikona, ali i one iste Delije koje su sudjelovali u demonstracijama koje su u konačnici presudile Slobodanu Miloševiću, vičući mu “Slobodane, ubij se!’. Milošević je izgubio vlast 2000. godine nakon što su Ultrasi predvodili studente i druge prosvjednike u jurišu na zgradu parlamenta u Beogradu.
DVA KVINTALA KOKAINA
Nogometni huligani su bili – i ostali! – izvrsni najamnici u službi onih koji dobro plaćaju. A plaćalo se raznim povlasticama, čak i mogućnošću korištenja vojnog poligona, uključujući oružje i streljivo. Poslije Zvezde se Vučić okrenuo i Partizanu te čak otišao u posjet vođama navijača, što je bio ozbiljan presedan, čak i na Balkanu. Ubrzo se na Partizanovom stadionu pojavila navijačka grupa Janjičari, čiji su predvodnici bili upravo Veljko Belivuk i Aleksandar Stanković, poznat kao Sale Mutavi, i počeli preuzimati glavnu ulogu na tribinama. Stanković je ubijen prije pet godina, a Belivuk je sve do sada, usprkos nekoliko uhićenja, uspijevao izmaknuti pravdi. Novinari Krika i Radio Slobodna Evropa izračunali su da je u zadnjih devet godina u Srbiji ubijeno barem 175 ljudi, a samo je 18 pravomoćno okončanih postupaka te kako je u zadnje dvije godine barem 15 mladih muškaraca nestalo bez traga, pretpostavlja se kao žrtve sukoba mafijaških klanova, ponajprije onih koji se vežu uz kavčane i škaljare, bande sa sjedištem u Kotoru.
No zapravo je tzv. zemunski klan bio “kišobran” i škaljarima i kavčanima, koji su bili jedinstveni ogranak Zemunaca. Drugim riječima, do 2014. godine kavački klan nije postojao. Istražitelji su znali za “škaljare”, ali zbog sukoba unutar grupe i borbe za prevlast nad prljavim poslovima, nastale su dvije grupe, a najozbiljniji kamen razdora nastao je kad je iz Valencije “isparilo” 200 kilograma kokaina, zbog čega su nastale okrutne igre međusobnog optuživanja.
Nekadašnji prijatelji iz prigradskog naselja Škaljari tako su započeli rat, a “škaljarima” se ubrzo pridružila grupa iz Budve, na čelu s Markom Ljubišom Kanom, kao i barska grupa Alana Kožara, koju je ranije predvodio Luka Đurović. Dodatne članove dobili su i od grupe iz Podgorice, na čijem čelu su se nalazili Minja Šaković i sada pokojni Stevan Stamatović. Upravo se Stamatovića povezivalo s ubojstvom vođe navijača Partizana Aleksandra Stankovića, ali i s navodno pripremanim atentatom na današnjeg predsjednika, a u to vrijeme premijera Srbije Aleksandra Vučića. Škaljari su, naime, bili iskoristili to što je Goran Radoman, pripadnik dijela klana iz Kavača, zbog nekog prometnog prekršaja završio u pritvoru na Kubi, da bi iz njegova stana u Valenciji ukrali 200 kilograma kokaina. Drogu je navodno, pisali su crnogorski mediji, uzeo jedan od pripadnika klana da bi se osvetio jer se klan o njemu nije dovoljno brinuo dok je bio u zatvoru. Nestanak droge najprije je bio povod za podjelu bande, a zatim i za rat.
O razmjerima bratoubilačkog rata škaljara i kavčana najbolje govori činjenica da je u tome sukobu ubijeno 30 ljudi, od čega i četvero potpuno nevinih prolaznika kojima je jedini grijeh bio što su se našli u krivo vrijeme na krivome mjestu, usred pucnjave s kojom nisu, nesretnici, imali nikakve veze.
No kakve veze, osim po hrvatskim dokumentima koje su mnogi od njih posjedovali, ove bande imaju sa zemljama Europske unije? Globalna inicijativa za borbu protiv organiziranog kriminala u jugoistočnoj Europi, koja je dio Globalne inicijative protiv transnacionalno organiziranog kriminala, objavila je u Beču izvješće iz kojega proizlazi da mafijaške skupine Zapadnog Balkana jačaju te da njihov utjecaj seže od Južne Amerike, odakle dopremaju kokain u španjolske luke te ih kasnije morem transportiraju u čitavu Europu, pa sve do sitnih pora londonskoga podzemlja u koje Albanci, Crnogorci, Srbi i Hrvati dopremaju sve – ljude, malodobnice, albansku marihuanu i afganistanski heroin, oružje i duhan.
OD VARDARA PA DO TRIGLAVA
Većina balkanskih bandi okrenuta je švercu kokaina iz Južne Amerike, te je bilo sasvim logično da tim “poslom” rukovode iz zemalja koje imaju izlaz na Atlantski ocean i druga mora, kojima stižu velike pošiljke droge. To im je bio jedini, ali i najbolji razlog za selidbu u Španjolsku, ali i u Nizozemsku i Belgiju, koje također imaju velike luke. Međutim, u Beču, ali i u Njemačkoj, desilo se nekoliko vatrenih okršaja i ubojstva pripadnika kriminalnih grupa “uvezenih” s Balkana.
Kavački klan već dugo ima veze s Austrijom, gdje imaju razgranate poslove, legalne ili samo na prvi pogled legalne. No pojačana prisutnost pripadnika jednog klana povlači i članove suparničke skupine koji žele eliminirati rivale. Zbog toga je u Beču, osim “kavčana”, sada puno i “škaljara” koji, uz ostale kriminalne grupe, žele dominirati distribucijom narkotika, zbog čega im je glavni grad Austrije vrlo primamljiva lokacija. Uostalom, pred manje od dva tjedna, dakle nakon što je Velja Nevolja u Beogradu upao u nevolju, policija je u Sloveniji razbila “podružnicu” kavačkog klana i uhitila više od 60 ljudi osumnjičenih da su prošvercali najmanje 790 kilograma kokaina. Kako su naveli crnogorski i slovenski mediji, oni su osumnjičeni da su iz Španjolske u Beograd prebacili oružje, ali i 5,6 milijuna eura u kešu.
Mediji navode da je Podgoričanin Milan Vujotić 2018. godine “dopustio” Filipu Vrziću da u Sloveniji osnuje ogranak kavačkog klana te da od tada kavčani, dakle, rade i u Sloveniji. Imaju li “podružnicu” i u Zagrebu? Možda imaju, možda nemaju. Prije samo tjedan dana MUP je objavio kako je eksplozivnu napravu u zagrebačkom kafiću Travno u rujnu prošle godine bio podmetnuo državljanin Srbije koji je u bijegu te jedan Hrvat koji je trenutno u zatvoru. Eksploziju ispred stana na Laništu prije desetak dana, gdje živi obitelj pritvorenog Tomislava Sučića, policija još istražuje. No Sučić je u pritvoru – koji mu ističe po sili zakona za oko pola godine! – zbog krijumčarenja droge i podmetanje požara, a okrivljen je kao desna ruka Tomislava Sablje, optuženog da je vodio zločinačku grupu koja je od 2016. švercala marihuanu i kokain iz Crne Gore i Albanije preko BiH u Hrvatsku. Sabljini ljudi podmetnuli su, sumnja Uskok, i nekoliko požara pod automobile, među ostalima i pod vozila Igora Kodžomana i Kreše Antolića iz uprave nogometnog kluba Dinamo, te jednog pravosudnog policajca.
Kako bilo da bilo, u zemljama EU “kavčani” nemaju društvenu i političku moć kakvu su do jučer imali Principi, frakcija Partizanovih “grobara” i kavčansko krilo u Beogradu. Istina, njihove grafite u glavnom gradu Srbije zadnjih tjedana prekrivaju grafiti Zvezde, a Beograđani, oni obični navijači bilo kojeg kluba, mogu samo sa zebnjom pratiti što će dalje biti – tko će preuzeti bandu i zašto je upravo sada Aleksandar Vučić odlučio riješiti se Nevolje. Prošlog tjedna, grobari su ponovo, nakon dugo vremena, u dvorani “Ranko Žeravica”, gdje su košarkaši Partizana igrali u polufinalu Superlige Srbije, uglas skandirali “Vučiću, pederu!”. Nevolji, čini se, nema kraja…
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.