Izet Mašić: Sevdalinka – „odjek naših duša“
Samo u zadnje dvije decenije, Bosna i Hercegovina je izgubila nekoliko doajena narodnih pjesama i sevdalinki: Safeta Isovića, Zekerijaha Đezića, Nadu Mamulu, Bajru Redžića, Mehu Puzića, Zehru Deović, Bebu Selimović. Svako od navedenih vrsnih izvođača sevdalinki ostavio je neizbrisiv trag u protažiranju, popularizaciji i interpretaciji, vjerovatno najljepših i najautentičnijih, etnomuzičkihi umjetničkih specifičnosti bosanskohercegovačkih, pa donekle i širih balkanskih prostora – sevdalinki, tužnih ljubavnih pjesama južnoslavenskih prostora, koje je pjesnik Antun Branko Šimić nazvao „odjekom naših duša“(1-4).
O pjesmama sevdalinkama napisano je mnogo tekstova, uglavnom pozitivnih kritičkih osvrta, koje su pisali profesionalci i eksperti za tu vrstu umjetnosti. Mnoge sevdalinke su tokom desetljeća objavljivane u nizu časopisa i različitih glasila koji imaju ili nemaju dodirne veze s takvom vrstom umjetničkog sadržaja. Također, publicirano je i nekoliko vrijednih antologija, poput onih koje su napisali Kuba, Dizdar, Orahovac, Lovrenović i dr. (1, 2, 6).
Interpretatora sevdalinki ima značajan broju zadnjih pedesetak godina. Istina onih pravih ne mnogo. Među živim danas ih, nažalost, nema puno, pogotovo onih istinskih kojima je sevdalinka jedina i prava vrsta pjesme koju pjevaju cijeli život i svaki dan. Mladih interpretatora sevdalinke ima malo, posebno onih koji interpretiraju izvornu sevdalinku.
Danas je sve više mladih izvođača sevdalinke koji joj pokušavaju, novim aranžmanima, dati novi obol. Zadugo je bilo uvriježeno mišljenje i vjerovanje u narodu i intelektualnim krugovima, da je gradsku bosansko-hercegovačku sevdalinku, baladu i romansu, uglavnom kreirao muslimanski element bosanskohercegovačkog geografskog područja, te da se u njima odražavaju zakoni i postulati, terminologija i mentalitet muslimanskog življa, njegova epikurejsko-hedonistička filozofija života koji u sebi sadrži specifični orijentalni kolorit, dopremljen s Istoka (1).
Pjesnik Nenad Radanović je godine 1991. dao jednu od ljepših definicija sevdalinke: “Sevdalinke, u cjelini uzevši, nisu pjesme sreće, one su više poezija čežnje i neostvarenog života, jer se svi ti ljubavni uzdasi i vihori ne završavaju po volji aktera nego ih docnije zbilja preobražava samo u sjećanje na nešto što bi život bilo”. Sait Orahovac, jedan od najiscrpnijih antologa sevdalinki i narodnih pjesama u BiH, mišljenja je da „ovaj folklor, ustvari, nije isključivao tvorevina jedne klase, sloja ili staleža, jedne konfesije ili jednog privilegiranog reda ljudi vladajuće klase minulih epoha, već čitavog naroda u integralnom smislu riječi“ (2).
U spomenutoj antologiji Ivana Lovrenovića, koju je on nazvao „Za gradom jabuka“ sevdalinka se definira kao pjesma urbane bosanske sredine, nastala u otomanskom razdoblju u ekonomski i materijalno stabilnijem trgovačko-zanatlijskom miljeu, koji je dominantno bio islamsko-orijentalni“ (6).
Sevdalinka je prepoznatljiva kao izraz muslimanske sredine i kulture, mada su je prihvatili i interpretirali i drugi interpretatori osim muslimansko-bošnjačkih, te je sevdalinka, negdje više a negdje manje, postala i etničko-kulturni element i katoličko-hrvatskog, pravoslavno-srpskog, sefardsko-židovskog, romskog življa.
Nadalje, Lovrenović karakterizira sevdalinku, s aspekta njenog naziva, ne kao orijentalnu tvorevinu, već kao austrougarski orijentalizam u koji su ušli elementi orijentalno-azijskog porijekla, posebno kad je u pitanju njena muzička struktura. „Jezik, lirska struktura, metrika i uopće zakoni versifikacije, tip osjećajnosti, simbolika, imaginacija, arheozipovi – svi ti elementi bosanske lirske pjesme imaju izvor u onom kulturno-tradicijskom supstratu koji leži u zajedničkoj, preosmanskoj podlozi bosanskog i balkansko-slavenskoga nasljedstva.
“Drugi veliki antolog i dugogodišnji voditelj programa sevdalinki na Državnoj krugovalnoj postaji u Sarajevu, Hamid Dizdar, iznosi mišljenje: „Pjevači pjevaju vrlo mali broj izvornih sevdalinki, iako je njihov broj velik.
Tekstovi sevdalinki, koje pojedini pjevači i pjevačice donose i pjevaju, netačni su, nepotpuni, i najčešće sasvim iskrivljeni.
Melodije narodnih pjesama, također su pogrešne i nesigurne, tako da ni dva pjevača ne pjevaju istu pjesmu na isti način.“ On smatra da su mnoge melodije sevdalinki i narodnih pjesama tokom zadnjih, više od pet stoljeća doživjele značajne promjene, tekstovno i melodijski (1).
Jedna od najcjelovitijih i najizvornijih antologija bosansko-hercegovačkih pjesama je antologija češkog melografa i slikara Ludwiga Kube, koji je krajem 19 stoljeća zabilježio melodije gotovo 1.000 bosanskohercegovačkih pjesama i objavio ih u „Glasniku Zemaljskog muzeja“ u Sarajevu. Mnoge pjesme iz ove zbirke tekstovno i melodijski su promijenjene u zadnjih stotinu godina i u raznim krajevima BiH se različito interpretiraju (1).
Dakle, interpretacija sevdalinke je bila specifična od jednog do drugog autora – kompozitora, aranžera, izvođača (pjevača), ali tekstom i sadržajem, kompozicijom i stilom odstupala je više ili manje, zavisno gdje je nastajalai kako se aranžirala u kompoziciju. Neke od sevdalinki prepoznatljive su samo u pojedinim krajevima bosansko-hercegovačkih, pa i širih balkanskih prostora. Koliko god se mislilo da su sabrane sve sevdalinke koje su se pjevale na našim prostorima, uvijek se nađu ili čuju neke koje je neko i negdje pjevao, a ostale se nezabilježene u antologijama, koje su se dosad javno publicirale kao knjige ili monografije sa notnim zapisom, kao napr.„Sevdah Bošnjaka“ Muhameda Žere“, „99 sevdalinki… i poneka pjesma“, te „Sevdah nadahnut životom… slobodom“ Omera Pobrića, i dr. (3, 4, 5, 7-10).
Zbirka sevdalinki autora Izeta Mašića „Krajina u narodnim pjesmama i sevdalinkama“ (Izdavač „Avicena“, Sarajevo, 2008) (11), sadrži oko pedesetak sevdalinki koje su se pjevale u Krajini i malo su poznate u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, jer interpretatori tih narodnih pjesama i sevdalinki zbog niza okolnosti nisu imali prilike da ih pjevaju, a za neke čak nisu ni čuli.
Ova zbirka pjesama je dio kolekcije iz repertoara jednog od doajena bosanskohercegovačke sevdalinke – Bajre Redžića, krajišnika, Cazinjanina (rođen u Polju kod Cazina), koje je rijetko pjevao, za neke od njih samostalno uradio aražmane, a neke je izvorno pjevao kako ih je čuo od svojih zemljaka i njihovih potomaka, a pjevane su u Krajini prije više od pedeset godina.
Izdavač i urednik zbirke narodnih pjesama i sevdalinki imao je namjeru sadržaje tih pjesama učiniti dostupnim širem čitateljstvu i na taj način ispuniti dug prema jednom vrsnom umjetniku i izvođaču sevdalinke i tako ga otrgnuti od zaborava.
LITERATURA
1. Dizdar Hamid. Sevdalinke. Izbor iz boasankohercegovačke lirike. Izdanje Državne krugovalne postaje. Sarajevo, 1944., 237 str.
2. Orahovac Sait. Sevdalinke, balade i romanse BiH. Svjetlost, Srajevo, 1968., 899 str.
3. Pobrić Omer. 99 sevdalinki i poneka pjesma. Studio „Omega“, muzički atelje Omera Pobrića. Visoko,1992., 264 str.
4. Žero Muhamed. Sevdah Bošnjaka. 430 sevdalinki sa.notnim zapisom. Ljiljan, Sarajevo, 1995., 463 str.
5. Pobrić Omer. Sevdah nadahnut životom… slobodom. Bošnjačke pjesme i kola. Muzički atelje „Omega“. Visoko, 1996., 366 str.
6. Lovrenović Ivan. Za gradom jabuka. Biblioteka 6.„Dani“, Sarajevo, 2004.
7. Hrenovica Muhamed Zlatan. Slovo o Zaimu. VIDAM. Sarajevo, 1997., 102 str.
8. Stojić Mile. Junaci našeg vremena: Safet Isović. Odlazak kralja sevdalinke. “Dani”, 7. 9. 2007: 70-81.
9. Mašić Amir. Ti si vječna sevdalinko. Avicena, 1996.,9.97 str.
10. Redžić Bajro. Sevdalinke i narodne pjesme. Neobjavljeni rukopisi. Bihać, 2004. Sarajevo, oktobra 2007. godine.
11. Mašić Izet. Krajina u narodnim pjesmama i sevdalinkama. Avicena. Sarajevo. 2008, 116 str. Available from: https://www.researchgate.net/publication/257065038_Krajina_u_narodnim_pjesmama_i_sevdalinkama [accessed Jul 25 2022].
O Autoru:
Izet Mašić je emeritirani univerzitetski profesor Obiteljske/Porodične medicine i Medicinske informatike na Univerzitetu u Sarajevu. Član je nekoliko naučnih akademija i naučnih asocijacija, izmedju ostalog, jedini je član iz Bosne i Hercegovine u Svjetskoj akademiji nauka i umjetnosti i Evropskoj akademiji nauka i umjetnosti, te je osnivac Akademije medicinskih nauka i umjetnosti u BiH i jedan od osnivača Svjetske akademije Medicinske Informatike i Bosanske akademije nauka i umjetnosti Kulin ban.
Autor je i koautor preko 1200 različitih biomedicinskih publikacija, od kojih preko 80 u vidu knjiga i monografija, poput ove iz koje je izvađen gornji tekst, a publikacije su objavljene na preko 40 svjetskih jezika. Urednik je 5 indeksiranih naučnih časopisa. Organizator je preko 100 naučnih i stručnih kongresa i simpozija od kojih je nekoliko organizirao u ratnim uvjetima u BiH, a preko 50 njih su međunarodnog karaktera..
Nedavno je nagrađen diplomom Evropske Federacije Medicinske Informatike (EFMI) za svoj 30-godisnji doprinos razvitku ove naučne i akademske discipline u Evropi i Svijetu, o čemu smo već objavili poseban članak: