U Hrvatskoj se vodi rusko-ukrajinski rat. S jedne strane je hrvatski Putin, Milanović, koji jasno tvrdi, kao i Kremlj, da je Rusija bila “isprovocirana”
S druge strane su oni koji, suprotno Milanoviću, iz pozicije i opozicije jasno govore o “ničim izazvanoj agresiji Rusije na Ukrajinu” kojoj treba pomoći na svaki način, pa i vojnom obukom, piše slobodnadalmacija.hr.
Iako Milanović zagovara da se Hrvatska treba tu držati po strani, on je već zauzeo stranu, i zapalio toliko baruta da je ovaj rusko-ukrajinski sukob u Hrvatskoj zahvaljujući baš njemu snažno eskalirao. To što je izgovorio prošlog tjedna o NATO-u, koji preko Ukrajine ratuje s Rusijom, o “otetom Kosovu” i sve drugo što je nadrobio zapravo je čisti državni udar, jer se kosi sa svim ključnim odrednicama hrvatskog pozicioniranja uz NATO i EU.
AGRESIJA NA HRVATSKU
Milanović je, ničim izazvan (vidjet ćemo je li baš tako), ovim državnim udarom kao predsjednik Hrvatske izvršio agresiju na Hrvatsku i strateške odrednice njezine vanjske politike. “Argumente” koje je iznio prošlog tjedna zapravo su sažetak ruske propagande od početka invazije na Ukrajinu.
Milanović i njegovi sateliti, DP, SDP I Most, skrivaju se iza brige za Hrvatsku na pragu trećeg svjetskog rata, koji je već započeo, glumeći neke pacifiste verzije 2.0. i ne žele uvlačiti Hrvatsku u “tuđi rat”.
Taj pacifizam smo već vidjeli u prošlom stoljeću: Ono, a, dobro, Hitler malo švrlja po Austriji, malo po Čehoslovačkoj…, tu će valjda stati. Što ćemo se miješati, bitno je da ne eskalira, bitno je sačuvati mir. Na analogan način, Milanović, Most, DP i SDP danas (u Saboru) zauzeli su sličnu pacifističku poziciju nečinjenja, vojnog nepomaganja žrtvi u ime mira, jer smo “mali”. Pa baš zato što smo mali treba nam kišobran.
Pacifizam je u hudim vremenima, kao ona uoči Hitlerova ludila, i danas s Putinovim ludilom, opasan stav, baš po mir.
Što znači biti pacifist i što se podrazumijeva pod mirom? Pacifist nije samo netko tko želi mir, već netko tko želi mir više od bilo čega drugog čineći ga apsolutom, višim od domovine, časti, pravde, slobode… Za pacifista je mir vrijednost kojoj se sve drugo mora podvrgnuti i žrtvovati, nekoć Sudete (Čehoslovačku), Poljsku…, danas Ukrajinu. I ne miješati se.
No što će ti mir ako si pokoren, obeščašćen, negiran kao čovjek ili narod, a to sve čine Rusi Ukrajincima?
Stajati danas sa strane u ime mira zapravo je sudjelovanje u zločinu. Zagovarati suverenizam u Hrvatskoj, a stajati sa strane kada se to negira drugoj, i od Rusije međunarodno priznatoj, suverenoj zemlji, kada im se negira, k tome, jezik i kultura, čin je krajnjeg licemjerja.
ČIJE SU TO VRIJEDNOSTI?
Tu najviše čude Most i Domovinski pokret, koji će se rado pozivati na (kršćanske) vrijednosti (njih brane i Kiril i Putin u Ukrajini). No Katolička crkva nije toga stajališta, i jasno kaže kroz izjave Učiteljstva da se mir ne može svesti na puku stabilizaciju ravnoteža suprotnih sila, niti je učinak despotske dominacije, nego je definiran kao “djelo pravde”.
Ni Isus nije bio pacifist. Njegove su izreke kontradiktorne, samo na prvi pogled. Jest, on je govorio o okretanju drugog obraza, o neopiranju zlotvoru, ali jednako je tako govorio da nije došao donijeti mir nego mač, da se u kraljevstvo božje ulazi silom (Mt 11, 12), a nasilje je i sam primjenjivao kada je bičem tjerao “trgovačke lance” iz Hrama…
Isus je volio mir i želio ga. Ali je mislio na mir ne nužno kao odsutnost sukoba, već kao ostvarenje pravde (nije slučajno rekao “Blago gladnima i žednima pravde”), pa zbog toga nije bježao od sukoba i katkad ih stvarao. U tom kontekstu, on nije kontradiktoran, i on se morao nositi s proturječjima povijesti: da, željeti mir, ali željeti i pravdu također. Jer, iako, kako je govorio, njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, to kraljevstvo nije apstraktno, ono djeluje i u povijesti koju treba preobražavati.
IŠČAŠENI KRŠĆANLUK
To je i naše vlastito stanje: želimo mir, ali ne možemo u potpunosti izbjeći potrebu za (obrambenim) ratom kada smo napadnuti, kada se gazi pravda, sloboda i dostojanstvo, kao u Ukrajini. To se i nas tiče, ne tek kroz prizmu realpolitike, već fundamentalnih ljudskih pa, onda, i kršćanskih vrijednosti. Zbog toga su Most i Domovinski pokret, s obzirom na svjetonazor kojim se diče, veliko razočaranje, kao i branitelj kršćanskih i suverenističkih vrijednosti Orban, novopečeni Milanovićev saveznik u ovoj raboti.
Ipak, niti je Orban, kao ni Milanović, Most ili DP, pacifist, suverenist, već čovjek koji djeluju na matrici nekog iščašenog kršćanluka, kao modnim dodatkom lukrativne politike oslonjene na Moskvu. Stoga, stvar je možda puno jednostavnija, barem što se našeg novopečenog Orbana, Milanovića tiče. On je kao premijer primio prvog Putinova suradnika, vlasnika Rosnjefta (Putin je pravi gazda) i financijera wagnerovaca Igora Sečina, a u društvu mu bila njegova desna ruka u Rosnjeftu, Milanovićev rođak Željko Runje, jedini Hrvat pod antiruskim sankcijama.
O tom sastanku i njegovu sadržaju tada se nije znalo ništa. Nakon Milanovićeva državnog udara prošlog tjedna i jasnog svrstavanja, danas znamo sve: Netko od njih ide na ruski plin, ili na rusku naftu… Ili su korisni idioti, ili su politički diletanti, ili su korumpirani. Četvrtoga nema. A brigu za mir u svijetu i RH u ovo vrijeme ruskog ludila bolje je prepustiti natjecanjima za misice…•