Bilo je oprečnih nagađanja o stavu administracije američkog predsjednika Josepha Bidena o iranskom nuklearnom programu, jer su optimisti vjerovali, da će se novi predsjednik vratiti nuklearnom sporazumu
Bilo je oprečnih nagađanja o stavu administracije američkog predsjednika Josepha Bidena o iranskom nuklearnom programu, jer su optimisti vjerovali, da će se novi predsjednik vratiti nuklearnom sporazumu čim bude ušao u Bijelu kuću, dok su pesimisti nagovještavali, da je odluka o povratku vrlo teška, ako ne i nemoguća, po tim uvjetima, koje je dogovorio s predsjednikom Barackom Obamom u oktobru 2015.godine. Mnoge stvari su se promijenile tokom mandata predsjednika Donalda Trumpa, kao i mnogi stavovi u skladu u vezi sa sporazumom, što danas zahtijeva da se preispitaju detalji sporazuma i izmijene kako bi odgovarali novonastaloj situaciji.
U roku od samo nekoliko dana od stupanju na dužnost 20.januara 2021., novi američki predsjednik Biden uspio je promijeniti lice američke vanjske politike prema Bliskom Istoku, oslanjajući se na niz činjenica, ponajprije na svoje iskustvo sa regionalnim izazovima, stečeno tokom dugog razdoblja članstva u Senatu 1973-2009 i u Obaminoj administraciji, gdje je bio potpredsjednik 2009-2017. Drugo, njegova upotreba izvršnih predsjedničkih ovlasti kao sredstva za brzo rješavanje i izbjegavanje sučeljavanja s republikancima u Kongresu. Treće, jasna vizija, koja ulogu SAD u svijetu vidi iz dva ugla: moralnim principima i interesom, a ne jednim uglom to jeste samo interesom. Četvrto, njegov odabir iskusnog tima saradnika na osnovu kriterija stručnosti, vještina i poznavanja regije. Peto, predsjednik i njegov tim oslanjaju se na diplomaciju na više kolosijeka „multi-track diplomacy“ u provedbi ove vizije, koja istodobno daje poticaj i vrši pritisak, politika mrkve i batine – carrot and stick.
Nuklearni sporazum izdvojiti od rješavanja drugih pitanja
Iransko pitanje predstavlja važnu osovinu vanjske politike nove američke administracije. Bidenova vizija politike prema Iranu može se podijeliti u tri segmenta, od kojih je najvažniji iranski nuklearni program, te spasiti nuklearni sporazum sa Iranom i pokušati popraviti ono što je Trumpova politika uništila u tom pogledu. Što se tiče drugog pitanja, to je pokušaj suzbijanja iranske ekspanzije na Bliskom istoku prije svega u Iraku, Siriji, Libanonu i Jemenu, gdje su proiranski saveznici na vlasti. Treći segment američke politike je stavljanje iranskog raketnog programa pod međunarodni nadzor.
Ova vizija pokušava izdvojiti iranski nuklearni program od regionalnih sigurnosnih pitanja u prvoj fazi na čemu insistira Saudijska Arabija. Sa Bidenovog gledišta Iranski nuklearni program (JSPOA)[2] je međunarodno pitanje povezano u suštini sa neširenjem nuklearnog oružja, te grupa (5 + 1)[3] zadužena za ovo pitanje i razlikuju se sa regionalnim sigurnosnim pitanjima, usprkos nekim povezanostima između njih, posebno u vezi sa uspostavom kolektivnog okvira za regionalnu sigurnost, uz sudjelovanje svih strana, a razgovori će se voditi u kasnijoj fazi.
Analitičari smatraju, da ako Bidenu uspije izdvojiti nuklearno pitanje od regionalnih sigurnosnih izazova, to će olakšati šanse za brzo rješenje problema nuklearnog sporazuma i neriješenih regionalnih pitanja. SAD i Iran su izrazili spremnost za pregovore o nuklearnom programu ali postoje velike razlike u pogledu i načinu kako da se to postigne.
Iran uvjetuje, da prvo treba ukinuti sve američke sankcije, a zatim će se pridržavati ograničenja obogaćivanja urana dogovorenim sporazumom iz 2015. Dok američko vodstvo taj scenarij vidi obratno, što znači da se Iran prvo pridržava svojih obaveza, a zatim slijedi postupno ukidanje sankcija. Postoji još jedan scenarij, kojeg je iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif nagovijestio, da dvije strane istovremeno pristupaju pregovorima. Međutim, američki predsjednik u programu TV CBS „Suoči se s nacijom“[4], kategorički je rekao, da neće ukidati sankcije samo zato što „Iran dolazi za pregovarački stol“. Kao odgovor na naknadno pitanje, objasnio je da Iran prvo mora „prestati obogaćivati uran“ i zaustaviti obogaćivanje više od onoga što je predviđeno nuklearnim sporazumom, što iznosi 3,67%.
Teheran je 31. januara 2021. objavio, da je proizveo 17 kilograma urana obogaćenog za 20%, što je korak bliže obogaćivanju urana sa stopom od 90%, koji bi se mogao koristiti u izradi nuklearnog oružja.
Generalni direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju IAEA, Raphael Mariano Grossi[5], upozorio je: „Očito nemamo puno mjeseci. Imamo sedmice za obnovu zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana”, što ukazuje na to, da će Iran vrlo brzo stići do tačke bez povratka u obogaćivanju urana.
Američka zabrinutost prema iranskim predsjedničkim izborima
Američka administracija sa zabrinutošću pažljivo očekuje promjene, koje će se dogoditi kao rezultat iranskih predsjedničkih izbora juna 2021., te najslabiju mogućnost da budući predsjednik Irana bude iz redova konzervativaca, koji od parlamentarnih izbora 2020.godine kontroliraju iranski parlament. Ova mogućnost gotovo je sasvim sigurna. Reformisti nemaju prepoznatljivog kandidata za razliku od konzervativaca, koji već imaju tri „jastreba“ u politici. Bivši predsjednik Irana 2005-2013 Mahmuomd Ahmadinejad, bivši gradonačelnik Teherana i trenutni predsjednik parlamenta Mohammad Qalibaf, koji je bio najjači protukandidat Hassanu Rouhaniju na izborima 2013.godine i šef pravosuđa Irana (Head of Judiciary) Ebrahim Raisi, koji se kandidirao na predsjedničkim izborima 2017. godine, ali je izgubio od Hassana Rouhanija.
Nedavna eskalacija odnosa dogodila se kršenjem sporazuma u vezi međunarodne kontrole nad iranskim nuklearnim programom, koja je dovela do povećanja obogaćivanja urana na osnovu odluka iranskog parlamenta, kojeg kontroliraju konzervativci.
Novi put SAD prema Iranu
U posljednjih 40 godina svjedoci smo tenzija i ratova oko regije Perzijskog zaljeva i Irana, ali svakako se čini da s predsjednikom Bidenom ulazimo u fazu iščekivanja provedbe nove američke politike. Umjesto toga, politika Bidena i njegovog tima izgleda da je više u skladu s primirjem i smanjivanjem tenzija za razliku od bivše Trumpove administracije.
Novi put, koji će SAD slijediti s Iranom zahtijeva otvoreni dijalog, posebno nakon godina napetosti, koje traju sve od osnivanja Islamske Republike Iran 1979. Pojedina mišljenja, koja ukazuju na to, da će primirje ojačati iranske ekspanzije i ekstremizam nisu tačna. Iran danas nije onaj Iran iz 1980.godine i nije više revolucionarni Iran, nego je sadašnji Iran pragmatični, koji želi urediti svoju globalnu ulogu kao regionalna sila i nasljednik drevne perzijske civilizacije.
Pokušaji rušenja iranskog političkog sistema iznutra nisu uspjeli. SAD moraju pronaći model saradnje sa sadašnjim Iranskim režimom. To znači da dijalog može otvoriti određena vrata, kao što je to učinila sedmodnevna posjeta američkog predsjednika Richarda Nixona 21.februara 1972., otvorila je vrata promjenama u Kini, usprkos njenoj komunističkoj ideologiji. Kina je podržala sve antiameričke i komunističke pokrete po svijetu, uključujući i vijetnamski rat protiv SAD. Američka otvorenost prema Kini promijenila je mnoge kineske trendove, a dovela je i krajem 1970-ih do pojave škole kapitalističke ekonomske reforme, a da nije promijenila suštinu komunističkog sistema.
Nova američka politika manje je opterećena sa zaštitom zaljevskih naftnih izvora. Američka politika je usmjerena prema Kini. Zbog toga SAD neće prihvatiti, da pojedine države zaljeva, posebno Saudijska Arabija imaju pravo postavljati ultimatume i ograničenja na američki povratak nuklearnom sporazumu te dijalog s Iranom, već će tražiti od svojih arapskih saveznika da prihvate kompromise s Iranom u vezi zajedničke zabrinutosti za sigurnost u zaljevu.
Pojedine zemlje u regiji imale su vremena riješiti svoje probleme s Iranom, ali više su bile usredotočene na opciju blokade i upotrebu sile, ohrabrujući Trumpovu administraciju, da napadne Iran. Sve se to, ipak, nije dogodilo u vrijeme Trumpa, koji je iskorištavao tenzije, kako bi povećao poslove s prodajom oružja, a to se neće dogoditi ni za vrijeme Bidenova administracije. Treba napomenuti, da tri zemlje Vijeća za saradnju u zaljevu (GCC) Kuvajt, Katar i Oman imaju racionalnu politiku prema Iranu.
Iranska ekonomija danas više ne stoji na ivici kolapsa, već je u dubokom ponoru, što se dramatično odrazilo na unutarnju iransku političku situaciju, koja je u protekle dvije godine bila poprište velikih narodnih demonstracija u mnogim iranskim gradovima sa demonstracijama protiv pogoršanja ekonomske situacije.
Službena stopa nezaposlenosti u Iranu iznosi 9,4%, što je 2,4 miliona radno sposobnih ljudi. Ali procjena je, da je stvarna stopa nezaposlenosti, posebno među mladima, najmanje dvostruko veća. A godišnji BDP smanjio se u 2019/2020 za oko 7% posto. Očekuje se u 2021.godini dodatni pad iranske ekonomije za 5 % ako se ne ukinu sankcije. Godišnja inflacija također je skočila na više od 46% u novembru 2020.
Povratak nuklearnom sporazumu – iranski izlazak iz krize
Iransko rukovodstvo dobro zna, da jedini iranski izlazak iz krize može biti samo povratak nuklearnom sporazumu, koji će biti praćen ekonomskim napretkom.
Poruke koje dolaze iz SAD i Irana mogu se protumačiti, kao obostrana volja za započinjanjem pregovora za povratak nuklearnom sporazumu. Optimističnu atmosferu u ovom kontekstu stvorilo je imenovanje Wendy R. Sherman za zamjenicu američkog Državnog sekretara i Roberta Malleya za posebnog izaslanika za Iran, dvije glavne ličnosti koje su aktivno sudjelovale u pregovorima sa Iranom u mandatu bivšeg predsjednika Obame 2009-2017.
Iransko rukovodstvo treba pokazati vrlo visoki nivo strpljenja što se tiče ukidanja sankcija, jer realno to neće ići preko noći.
Postoje tri vrste sankcija nametnutih Iranu, a nisu sve povezane s nuklearnim sporazumom. Na primjer, sankcije nametnute Centralnoj banci i Revolucionarnoj gardi povezane su s pranjem novca i pomoći terorizmu. Pojedine sankcije su zbog kršenja ljudskih prava. Čak i ako se ukinu sankcije, koje je nametnuo bivši američki predsjednik Trump, ostat će ostale sankcije o kojima dvije strane moraju razgovarati odvojeno od nuklearnog pitanja, kako bi postepeno bile ukinute.
Predsjednički izbori će biti održani u junu 2021. Hoće li vrhovni islamski vođa Irana Ali Khamnei dozvoliti, da se pregovarački proces uspješno završi u mandatu sadašnjeg reformističkog predsjednika Hassana Rouhanija, time povećavajući moć reformista, ili će sačekati dok se ne izabere novi iranski predsjednik, koji će sa velikom vjerojatnoćom doći iz redova konzervativaca?
Ljubljana/Washington, 30.mart 2021
Fusnote:
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, je nosilac specijalnog konzultativnog statusa pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.
[2] Izvor: https://www.europarl.europa.eu/cmsdata/122460/full-text-of-the-iran-nuclear-deal.pdf
[3] Izvor: P5 + 1 (pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija – Kina, Francuska, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Države – plus Njemačka). Svi zajedno sa EU.
[4] Izvor: Intervju Joseph Biden, CBS, Face The Nations 07.02.2021. www.youtube.com/watch?v=3YFFYIHAcoA
[5] Izvor: Grossi Intervew with Reuters 11.januar 2021 www.reuters.com/article/iran-nuclear-iaea-idUKL1N2JM0Y4