Index.hr: Milanović lekcije dijeli kome stigne. Podsjećamo kakvu je štetu pravio

KADA se suptilnošću gladnog staforda obrušava na kritičare, Zoran Milanović je smiješan, tužan, zabavan – ovisi kako se gleda. No kada pokušava biti ozbiljan političar, nerijetko je opasan i štetan. Srećom, kao predsjednik nema baš previše ovlasti, ali i u ovim okvirima uspijeva stvoriti problem.

 

 

Na primjer, njegov izlet u Albaniju bio je krajem ljeta jedna od glavnih tema u hrvatskim medijima. Prema prvoj informaciji iz predsjedničkog ureda, u Albaniju je na dva dana otišao privatno. No kada se ispostavilo da su za tu avanturu od 11. do 14. kolovoza angažirani vojni brod i helikopter, što je zadovoljstvo koje nas je, prema informaciji Ministarstva obrane objavljenoj u Dnevniku Nove TV, stajalo nešto više od 100 tisuća kuna, Milanović i ured ponudili su novo objašnjenje – u Albaniju je išao službeno.

 

Milanovićev let s lijeve na desnu stranU i njegovi biseri: “Neki su Hrvati-Dalmatinci, a neki su Hrvati-Hrvati”! Nije svako ko je dobio kaznu u Hagu ratni zločinac”!

 

Dosadni mediji pokušali su doznati više o službenosti putovanja. Naime, što je ondje radio, s kim se sastao, o čemu je pričao. Umjesto odgovora, stigle su uobičajene Milanovićeve konstrukcije.

“Javnost je znala za moje putovanje jer smo o tome obavijestili javnost prije, išao sam na poziv premijera. To je bio pravi posjet, ali u jednoj ljetnoj formi. Pitate zašto je bio tituliran kao privatni, vjerojatno omaškom. Ja nisam nešto deklarirao kao javno, a znali smo za takve slučajeve, a što je bilo privatno. Ja sam napravio suprotno”, govorio je Milanović.

U svjetlu kasnijih saznanja o izletima u takozvani klub Dragana Kovačevića naročito je zanimljiva sljedeća predsjednikova rečenica: “Ja se privatno ne mogu kretati, policija je stalno oko mene.”

Bit će da je kod Kovačevića predstavljao državu.

Milanović napustio obilježavanje akcije “Bljesak” zbog isticanja znaka “Za dom spremni”

 

 

Kao predsjednik, dosljedno nastavlja provoditi nacionalističku politiku prema Bosni i Hercegovini. Prvo je pozvao Milorada Dodika, poglavara srpskog entiteta, a potom, uz oduševljenje Ljube Ćesića Rojsa i hrvatskih generala, odlikovao pripadnike Hrvatskog vijeća obrane, među ostalima i Zlatana Miju Jelića, čiju ratnu epopeju prate sumnje i optužbe. Štoviše, bosanskohercegovačke vlasti pozivale su hrvatskog predsjednika da preispita odluku i podsjećale da je Jelić u bijegu od njihovih organa gonjenja, ali on nije popustio.

Panika Milanovića i Dodika nastala, zato što Kvinta najavljuje reforme Ustava BiH

 

‘Umjesto što ga odlikuje, Milanović bi trebao učiniti sve da optuženi Jelić bude isporučen BiH’

 

Štoviše, prema tvrdnji Pavla Miljavca, predsjednika Hrvatskog generalskog zbora, na druženju s generalima kazao je: “Ja sam predsjednik hrvatske države, temeljem Splitskog sporazuma te su postrojbe mogle sudjelovati u operaciji Oluja i fućka mi se ako će bosanska strana protestirati, neka protestiraju. To je moja odluka i neka ide”, izjavio je Milanović.

Barem tako veli Miljavac.

Početkom ljeta, predsjednik je predstavljao Hrvatsku u Crnoj Gori, gdje mu se u neobičnom televizijskom intervjuu, uz priču o koječemu, pričinio jedan bosanskohercegovački entitet. Rekao je, naime, da je BiH država triju entiteta. Bilo bi lijepo da je tada naučio kako intervjue valja davati maksimalno koncentriran i pribran.

Zdravorazumsku epizodu u predsjedničkom mandatu imao je kada se zalagao za dovođenje nacionalnog Stožera, vladinog paratijela zaduženog za popularizaciju takozvanih epidemioloških mjera, u ustavne i zakonske okvire. Zbog toga je iskrilo između njega i vlade.

No Ustavni je sud kasnije dao legitimitet Stožeru, a Milanović je našao novu zabavu – svađu s protivnicima i kritičarima.

Toliko o njegovom predsjedničkom djelovanju. Kudikamo štetniji bio je kao premijer. Branio je i koruptivna djelovanja partijskih drugova poput Milana Bandića, Marine Lovrić Merzel i Željka Sabe, bio je za Vatikanske ugovore gorljivije od radikalnog desnog krila HDZ-a. Izgovarao je rečenice poput “ako netko zastupa kršćanske vrijednosti, onda je to SDP” i “stav je SDP-a da je vjeronauk u školama uređen međunarodnim ugovorom koji u SDP-u poštujemo”.

Politika čekanja dok je pola HDZ-a bilo na putu za Remetinac

Politika čekanja da vlast sama padne u krilo doslovno se provodila sve do kraja 2011. godine. Naime, u srpnju 2009. godine Sanader se poznatom rečenicom “doviđenja i hvala na suradnji” oprostio od funkcije premijera i šefa HDZ-a. HDZ je tada nagrizala jedna od najvećih političkih kriza ikada, a stranka se suočavala s nevjerojatnim priznanjima dijela svoga vrha o korupcijskoj hobotnici. A Milanović je strpljivo čekao.

Jadranka Kosor, koja je naslijedila Sanadera, uspjela je izgurati HDZ-ov mandat gotovo do kraja. Potpomognut tijelima kaznenog progona čija je glavna preokupacija bila tadašnja HDZ-ova vrhuška, Milanović se vlasti dokopao početkom 2012. godine.

Njegova Kukuriku koalicija nastavila je provoditi HDZ-ov ekonomski model, a tek će je Oreškovićeva vlada, koja se raspala u svega šest mjeseci, preteći po nesposobnosti. Korupcijske afere Milanovićeve vlade uskoro su se približile onima iz Sanaderova doba.

Ni Plenković ne tetoši Bandića kako ga je štitio i volio Milanović

Valja naglasiti kako je Milanović nerijetko šutio o sumnjivim osobama u svojoj stranci i nije prednjačio u borbi protiv korupcije. Dovoljno je sjetiti se Bandića, Milana Bandića.

Milanović ga nije izbacio iz stranke, nego je to uradio sam Bandić kandidaturom za predsjedničke izbore 2009. godine. Štoviše, Milanović je često gorljivo branio Bandića, koji mu je garantirao vlast SDP-a u Zagrebu. No nije mogao prijeći preko Bandićeve kandidature za predsjednika pokraj predsjedničkog kandidata SDP-a Ive Josipovića. Morao se odreći zagrebačkog gradonačelnika.

Pomoć tajkunima pod predstečajnim nagodbama

Jedan od najštetnijih promašaja Milanovićeve vlade je pljačka kroz predstečajne nagodbe koju su pravdali “spašavanjem radnih mjesta”, a kojom se spasilo jedino povlaštene, dok su brojne male tvrtke uništene, milijunski dugovi velikima oprošteni, a radnici su u većini slučajeva kratkih rukava ostajali na ulici. Među spornim predstečajnim nagodbama su one za Varteks, TOZ Penkalu, EPH, Taxi Cammeo, Dalekovod, Ecooperativu, Vino Ilko, Sportinu, Bitechnique, Magmu, Vox, Kerum, Hotele Novi, VIAM…

Premijer Milanović šutio je na Indexovo problematiziranje predstečajnih nagodbi čak i kad je DORH intervenirao i zaustavio neke od njih. Ništa za Milanovića nisu značila ni upozorenja Pravnog fakulteta koji je Zakon o predstečajnim nagodbama proglasio koruptivnim.

SDP na čelu s Milanovićem držao je leđa najkontroverznijem ministru Slavku Liniću, koji se nije libio javno izjavljivati da se od svojih korumpiranih prijatelja neće rastati. Kada je došlo do izravnog sukoba Milanovića i Linića, stradao je Linić, no predstečajne nagodbe nastavile su se i dalje.

Nije tražio ostavke ni od Sabe ni od Lovrić Merzel, branio ih je

Imao je Milanović razumijevanja i za loše momke iz drugih stranaka, poput Andra Vlahušića koji je za sobom vukao i pravomoćne presude. Tolerirao se i slučaj Željka Sabe kada je stranka poručivala da “pojavu treba osuditi, a Sabu spasiti”. Ignorirao je do posljednjeg dana Marinu Lovrić Merzel. Pravio se da takve teme nisu dostojne njegova vremena.

“Neću tražiti ostavke, vjerujem Sabi i Lovrić Merzel sve dok se ne dokaže suprotno!” govorio je prijeteći Milanović. Slučaj Tihomira Jakovine i njegovog sukoba interesa pokazao je da će SDP umnogome nastaviti ondje gdje je HDZ stao sa svojim Žužulima i Radićima.

Sanader kao uzor

Činilo se da je Sanader nekovrsni Milanovićev uzor, barem po shvaćanju privilegija. Rado je koristio vladin zrakoplov u privatne svrhe, često odlazio na Krk gdje ima obiteljsku kuću za odmor.

“Je li vama normalno da nakon svega Sanader uživa na jahti? Odakle mu uopće ta jahta?” upitao je Aleksandar Stanković Milanovića u ljeto 2009. godine, želeći valjda otvoriti temu korupcije.

“Hm, pa tko ne bi volio opuštati se na jahti, odmarati se?” odgovorio mu je Milanović uopće ne shvaćajući što ga Stanković pita.

 

Najgora SDP-ova vlada

Ekonomski i gospodarski, Hrvatska je za Milanovićevog mandata propadala. Most je svoju kampanju 2015. godine sveo na samo jednu riječ – reforme. Milanovićeva vlada u četiri godine nije provela gotovo nijednu.

Kao što je Sanader sustavnom politikom uništio pravašku scenu, Milanović je destruirao ljevicu. Nametala se politika o zlom HDZ-u, koja je velikim dijelom bila istinita, posebno kada je riječ o ljudskim i građanskim pravima te potrebi sprečavanja konzervativne revolucije, a SDP se predstavljao kao jedina alternativa.

“Možda smo mi i loši, ali HDZ je gori. Boljih nemate”, poznata je SDP-ova mantra kojom se ili zaustavljalo okrupnjivanje ljevice ili su se njezini dijelovi dovodili pod barjak te stranke. 

 

Vatikanski ugovori

Vatikanski ugovori gorljivo su branjeni jače nego u vrijeme HDZ-a i za vrijeme Milanovićeve vladavine nije se smjela otvarati ta tema.

“Što je potpisano, potpisano je. Hrvatska strana se uglavnom toga drži, imamo neke zaostatke od prije 10 godina, ali se uglavnom korektno drži”, rekao je Milanović nakon razgovara s papom Benediktom XVI. i državnim tajnikom Tarcisiom Bertoneom.

Isto je tako Milanovićevo desničarenje na kraju poprimilo groteskne oblike kroz transkript razgovora s braniteljima privilegija iz Domovinskog rata, kada je zaključio da “branitelji nisu politikanti niti tu ima stranačke politike”.

 

Debakl Obiteljskog zakona i Zakona o socijalnoj skrbi

Sve iluzije o SDP-ovoj vladi kao vladi ljevice raspršile su se nakon debakla s Obiteljskim zakonom kojim su ugrožena prava djeteta i bračnih partnera i Zakonom o socijalnoj skrbi.

Taj je zakon morao biti promijenjen nakon samo godinu i pol dana jer se otkrilo da bi 40 tisuća najugroženijih građana zbog zakonskih izmjena trebalo ostati bez socijalne pomoći.

 

Ovrhe i masovne deložacije u vrijeme SDP-a

Milanović se nije trudio provesti, iako je godinama obećavao, učinkovitu reformu hrvatskog pravosuđa. Njegova vlada reformu pravosuđa svela je na kozmetičke izmjene pa je s radom prestalo četrdesetak prekršajnih sudova koji su preimenovani u stalne službe.

Razuman rok suđenja u ostatku Europe iznosi devet mjeseci. U Hrvatskoj se na pravdu čeka najmanje 13 mjeseci. Spomenimo kako je kaos s ovrhama upravo i započeo s SDP-ovom vladom, kada su krenule i masovne deložacije. Milanović je odmahivao rukom.

Vjeronauk je bio bitniji od informatike

Znate tko je prvi SDP-ovac koji je položio vijenac na grob Franje Tuđmana? Zoran Milanović, tada tek glasnogovornik SDP-a. Milanović će godinama braniti Tuđmana i diviti mu se. Odbijao je svaku kritiku tuđmanizma, a zagrebačkoj zračnoj luci dao je ime Franje Tuđmana.

Uostalom, SDP je pokušao profitirati od velikog masovnog prosvjeda za Kurikularnu reformu na središnjem zagrebačkom trgu. No ministar po Milanovićevu izboru bio je Vedran Mornar.

Nakon što je s Milanovićem dogovorio fotelju u Ministarstvu znanosti, otišao je prvo kod kardinala Bozanića, a onda se družio s biskupom Puljićem. Pokazalo se na kraju da je Mornaru bio bitniji vjeronauk u školama nego činjenica da informatika nije obvezni predmet.   

Volio bi da ga ne pamte

“Ako je Crkvi nešto neprihvatljivo, zašto na tome inzistirati?” zapitao se Mornar u jeku afere oko građanskog i zdravstvenog odgoja. Uz Milanovićev blagoslov. U posljednjoj gubitničkoj predizbornoj kampanji Milanović je jamčio nastavak Kurikularne reforme, no to je tek bila teška ironija.

“Kad jednom odem s vlasti, želio bih da me ljudi ne pamte ni po čemu”, rekao je jednom prilikom Milanović. 

On je, pak, zbrisao iz nesigurnih konzultantskih voda i u srazu s lošom kandidatkinjom zavladao Pantovčakom. I sada, zaštićen predsjedničkim statusom, a s odličnom plaćom, ispisuje statuse na Facebooku i obračunava se s kritičarima.

 

Blakntimes.press