Da nije ponovo izabrani predsednik Donald Tramp prvo posumnjao u rad USAID-a, a posle ga i ukinuo, niko ovde ne bi sistematski počeo da kritikuje ovu veliku američku organizaciju. Odjednom je ona za prorežimske medije postala ozloglašena.
Nema veze što je USAID pomagao Skupštinu Srbije, mnoge vladine projekte, obrazovne i zdravstvene ustanove itd. Sad će ovi mediji i vlasti bliski analitičari i nevladine organizacije verovatno da prećute da je i aktuelna predsednica Narodne skupštine Ana Brnabić svoju profesionalnu karijeru započela radeći za pojedina američka konsultantska preduzeća na projektima razvoja lokalne samouprave koje je finansirao upravo USAID.
Na internet strani Narodne Skupštine Republike Srbije piše da je bila zamenica direktora Projekta za razvoj konkurentnosti Srbije, ekspertkinja na Programu reforme lokalne samouprave u Srbiji i viša koordinatorka Programa za ekonomski razvoj opština.
A prema Wikipedii Ana Brnabić je od 2002. do 2011. radila u USAID-u.
Ne pišem ovo da bih branio USAID. Hvala ovoj organizaciji na svemu onom što su pomogli Srbiji. Ipak, ja o ovoj organizaciji nemam baš lepo mišljenje na osnovu neposrednog iskustva.
Tamo negde prve decenije 2000-ih godina se USAID pojavio u Pančevu i ponudio pomoć MZ Vojlovica, u kojoj sam bio izabran za odbornika, u finansiranju projekta koji Savet MZ sa građanima osmisli i predloži. Možda je tada baš Ana Brnabić bila zadužena i za Pančevo. Ja sam se u Mesnoj zajednici najviše angažovao na ideji podizanja malog vetrogeneratora u Vojlovici koji bi jedan deo Vojlovice snabdevao električnom energijom. Našao sam, preko interneta, nekoliko modela vetrogeneratora koje prave SAD sa cenama.
Najvažnije je što sam od direktora Elektrovojvodina Novi Sad dobio pisanu saglasnost da bi oni bili spremni da našu elektranu priključe na sistem. Nažalost, od USAID-a nikad nismo dobili jasan odgovor zašto neće da podrže takav predlog. Da li im je bio previše skup, složen? Ili jedinstven? Sumnjam, naime, da je neko drugi u Srbiji predložio iole slično našem nedosanjanom vetrogeneratoru. Umesto toga je onda MZ Vojlovica predložila opremanje kompletnog informatičkog kabineta za učenike OŠ „Bratstvo Jedinstvo“, Vojlovica.
Iako daleko skromniji, i ovaj predlog projekta mi je delovao dobro sve dok nisam saznao po kojoj ceni je u naše ime a za osnovnu školu USAID nabavio računare. Svaki je koštao, ukoliko me sećanje ne vara, oko 5000 EUR. Naša škola je za tu sumu trebalo da dobije vrhunske profesionalne računare (hakeri bi rekli prave zveri), a ne tek vrlo dobre računare, kako se ispostavilo.
Dobro pamtim da je tada već za 2000 EUR bilo moguće kupiti odličan PC. Izvesno vreme smo se prepirali u MZ Vojlovica da li da takvu donaciju prihvatimo, ali je većina, ipak, odlučila da računari budu poslati školi. I pred predstavnicima USAID sam negodovao zbog tako visoke, nerealne cene.
Uprkos tome, posle nekog vremena su me iz USAID-a pozvali na kratku obuku za sistematsko praćenje sprovođenja njihovih projekata na području Zrenjanina i nekih sremskih opština.
Dok su projekti pomoći školi, zdravstvenoj ambulanti i MZ tekli glatko, ostvarenje projekata u poljoprivredi je išlo teže. Neki povrtari su se žalili da su zahtevi USAID previsoki. Možda zbog takvih izveštaja ili mog slabog učinka je posle toga naša saradnja zauvek okončana.
Na kraju MZ Vojlovica nije podigla svoj mali vetrogenerator, informatički kabinet OŠ Bratstvo jedinstvo je odavno zastareo, a Ana Brnabić je 2011. godine postala radnik američke kompanije za razvoj vetrolektrana Continental Wind Serbia (CWS), a od 2013. i njen direktor.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.