Humanost i empatija – Kako možemo postati bolji ljudi

„Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati!” poruka je Malog Princa, koju bi svi trebalo da osjetimo! Suština života je često nevidljiva i nekada je teško razumjeti je. Ona je poput „okeana nevidljivog blaga“ koji nosimo u sebi. Iako vrijeme u kom živimo nameće neke nove vrijednosti i prioritete, to nije razlog da ne sačuvamo provjerene vrijednosti čovječanstva: humanost i empatiju. Kada pomažemo drugima (a time i sebi) osjetićemo sreću i neprocenjivu radost darivanja.

Drugima možemo pomoći na bezbroj načina: nekada je dovoljno osmjehnuti se, saslušati nekog, uputiti toplu riječ, podršku i razumijevanje, a nekada i mnogo više… Naše malo nekom može značiti mnogo! Zato je vrlo važno raditi na razvijanju empatije, osobine kojoj ljudski rod duguje zahvalnost za opstanak.

“Priča o humanosti i empatiji je priča o meni i tebi, o nama – ljudima, našoj čovječnosti i sposobnosti da shvatimo i razumijemo jedni druge (bližnjeg svog). Da pomognemo da ustane onom ko pada, pružimo ruku onom ko strada, da pružimo utjehu, bodrimo, umirimo i zagrlimo onog ko strahuje…Ovo je priča o nama, društvenim bićima koja su tokom istorije stekla osobinu kojoj su dali naziv empatija. Ljudi koji su naučili da budu humani, dokazujući to brojnim primjerima i humanim djelIma. Čovjek nije okrenut samo sebi, svojim osjećanjima i potrebama, već je njegova priroda mnogo uzvišenija i zna činiti velika djela.

“Na žalost, istorija čovječanstva je istovremeno i istorija nečovječnosti, sebičnosti i pohlepnosti koja je ljudski rod više puta unazadila, izazivajući patnje i stradanja milijarde ljudi. Ratovi i uništenja svega pa i ljudskog bića, upućuju nas na činjenicu da su postojali i da i dalje postoje ljudi kojima su pohlepa i lični interesi na prvom mestu i koji ne biraju sredstva da ih ostvare. Oni ne saosjećaju nad patnjama drugih, već ih nažalost u velikoj mjeri i sami uzrokuju. Ljudka istorija je istorija dobra i zla, humanosti i sebičnosti, najhumanijih djela u najnehumanijim uslovima, miliona gladnih među šakom bogatih, bosih i onih koji hodaju i zlatnim potpeticama, istorija davanja i nasilnog uzimanja. Crna Gora je oduvijek njegovala kult čovječnosti i humanosti i primjerima to dokazivala. Ipak, uvijek se može više i bolje. A može se ukoliko posjedujemo i razvijamo empatiju koja je preduslov za iskrenu humanost.

U današnje evrijeme pojam „empatija“ često koriste u nauci, poslovnom svijetu, obrazovanju i politici. Potiče od grčke riječi: εν – u; i παθος – osećanje, strast, patnja, a znači uosećavanje, uživljavanje u emocionalna stanja, mišljenje i ponašanje drugih ljudi, mogućnost da se postavimo u poziciju druge osobe. Smatra se jednom od najlepših ljudskih osobina i potvrđuje da je čovek i homo empathicus, jer je povezana sa altruizmom, milosrđem, humanošću, požtvovanošću.

Na koji način se razvija empatija?

Empatija je neophodan preduslov svih odnosa i omogućava međusobno razumijevanje među ljudima. To je vještina koja ne nastaje sama od sebe već se može i potrebno je razvijati. Razvoj počinje u ranom djetinjstvu uz podsticaj drugih, ali se nastavlja i kasnije, tokom cijelog života. Kao svakom vještinom tako i ovom, neko ovlada bolje neko lošije. Zapravo, važno je spoznati sebe da bi mogli da sosjećamo s drugima. Da bi imali kvalitetne odnose sa članovima porodice, prijateljima, kolegama, potrebno je prije svega prepoznati i prihvatiti sopstvena osjećanja i razviti svijest o važnosti izražavanja a ne skrivanja istih, a onda znati prepoznati i prihvatiti osjećanja drugih. Otvoreni i iskreni razgovori sa ljudima su početak uz pažljivo -aktivno slušanje. To nije ćaskanje o svemu i svačemu već razgovor zbog istinske zainteresovanosti za nekog, nečiji problem, nečiji život. Pokušati se staviti u poziciju te osobe, zamisliti da se nama dešava to o čemu razgovaramo. Tražiti sličnosti sa ljudima, zanemarivati razlike, tražiti ono što nas povezuje (a toga je uvijek na pretek bez obzira iz kojeg je socijalnog miljea sagovornik, koje nacije, rase). Odbaciti predubjeđenja koja imamo o nekome ili nečemu, otkloniti tako barijeru u vidu predrasuda koja je pogubna za empatiju. I stalno imati na umu da u svakom čovjeku postoji dobra i loša strana, da smo svi sazdani od od vrlina i od mana, da nema bezgrešnog i savršenog koji nekada nije učinio nešto pogrešno, nešto čega bi se stidio.

Empatija se uči između ostalog po modelu. Prvo su nam model roditelji. Svojim nježnim i brižnim ponašanjem i ophođenjem prema nama u situacijama koje se mogu dešavati od kada je dijete malo (potreba djeteta za zagrljajem, utjehom) stvara osjećaj sigurnosti, povjerenja i podrške, koja je važna da nas kasnije izgradi u zdravu i sigurnu osobu.

Koliko je empatija važna za svakog pojedinca?

Važna je, kako zbog sebe, svojih najbližih tako i zbog drugih ljudi pa i onih s kojima nijesmo u dodiru, onih koji žive na drugom kraju planete. Ko voli bezosjećajne ljude? Ljude koji nas ne razumiju ili osuđuju naše postupke posmatrajući ih samo iz sopstvenog ugla? Ko želi u svom okruženju ledene osobe koje su okrenute samo sebi i svojim potrebama? Šta može da se očekuje od njih? Šta može da im se pruži a da pri tom osjetimo zadovoljstvo dijeljenja? Postoje i oni koje je neophodno prepoznati, jer se često pod maskom empatije kriju osobe koje zapravo to nijesu ali pokazuju oblike društveno prihvatljivog ponašanja.

Svaki čovjek ima svoje karakterne crte, kao i razvijenost u dijelu osjećanja, odnosno suosjećanja (empatije). Empatija igra ključnu ulogu u nekim profesijama, kao sto su medicina, psihoterapija, psihijatrija, vatrogsci, spasioci… to jest, u svim profesijama u kojima je humanost glavna karakteristika.

Zašto je važno razviti empatiju tokom djetinjstva i da li ona urođena?

Čovjek je društveno biće a empatija je sposobnost se stavimo u poziciju drugih. Namjerno kažem sposobnost jer empatija uključuje ne samo razumijevanje toga kako se neko osjeća, na koji način razmišlja i zašto su njegovi postupci takvi kakvi jesu, već i proces u kojem se emocionalno uživljavamo u to što druga osoba osjeća. Na kraju empatiju čine i naši postupci koji će uslijediti kako bi se toj osobi na neki način pomoglo. Tokom evolucije, čovjek je razvijao vještinu pomaganja drugom čovjeku, koja je opet proizašla iz potrebe za opstankom. Razvojem neuropsiholgije poslednjih decenija utvrđeno je da postoje djelovi Centralnog nervnog sistema koji su na neki način odgovorni za empatiju ljudi. Sve ovo ne bi bilo dovoljno, ako još od ranog djetinjstva ne bi podsticali empatiju kod djece. Napraviću poređenje s govorom- svako dijete dolazi na svijet sposobno da razvije govor. Međutim, bez slušanja govora u okruženju, bez podsticaja drugih, govor i jezik se kod djeteta neće razviti.

Empatija jeste naša urođena osobina, zavisi od tipa ličnosti. Razvija se prvenstveno u porodici. Ukoliko je porodica harmonična, biće prisutan i viši stupanj empatije. Dijete koje je senzibilno, traži saosjećanje (ljuljanje, pričanje priča, zagrljaji…), ukoliko roditelj ne prepozna potrebu djeteta, ono može svoju senzibilnost preobraziti u destrukciju, bolest. Dijete na destruktivan način obraća pažnju na svoje potrebe (neposlušno je, negira zahtjeve roditelja…). To može biti opasno, ukoliko roditelji ne shvate njegovu potrebu i počnu ga kažnjavati za njegove postupke.

 

 

U kom periodu je najvažnije razviti empatiju kod djeteta?

Treba početi još u ranom djetinjstvu. Kada u naručju držimo bebu od nekoliko mjeseci posmarajući naše lice ona se potpuno uživljava u naše osjećaje, smije se kada se i mi smijemo, pa i zaplače ukoliko nam je izraz lica tužan. To je period kada dijete još uvijek ne razlikuje sebe od drugih, period početaka razvoja empatije kod djece. Posle prve godine dijete uviđa razliku između sebe i drugih ali tek između druge i treće godine postaje svjesno da druge osobe imaju različite osjećaje od njegovih. Tada vam mirno može pokazati prstom na drugo dijete i reći: -Seka plače, a pri tom ne pokazati nikakvu emociju. U kasnijem djetinjstvu dijete će prepoznavati i empatisati sa životnim okolnostima i uslovima drugih.

Kako razvijati empatiju? Prije svega primjerom. Ako roditelji ignorišu tuđe osjećaje i ne uživljavaju se u tuđe nevolje, činiće to i njihova djeca. Djeca uče iz ponašanja odraslih. Posmatraju ih, oponašaju pa i procijenjuju. Ukoliko jedno pričamo a suprotno tome postupamo, dijete će nas vrlo brzo razotkriti. Važno je da roditelji pokažu djetetu da saosjećaju s njim al i da pohvale dijete kad kod njega uoče prve znake empatije (kada npr. drugaru ili mlađem bratu ponudi igračku zato što plače). Dijete treba da učimo da prepozna osjećanja kod sebe i drugih tako što ćemo osjećanja imenovati, zahtijevati od djeteta da ih imenuje, da ih nacrta, da iskaže svoja osjećanja, da kaže: tužan sam… Povesti razgovor o uzrocima koji su doveli do toga:- Zašto si tužan? Podsticati djecu da pokazuju svoja osjećanja učeći ih pri tome pozitivnim oblicima ponašanja. Izgrađivati kod djece vještinu da istražuju i porepoznaju osjećanja drugih: -Onaj dječak vrišti i svi sad gledaju u njega; šta misliš zašto vrišti; da li bi mu nekako mogli pomoći? Šta bi ti učinio da si na njegovom mjestu sada?

Razgovorom podsticati dijete da razmišlja šta sve utiče na nečija osjećanja i postupke, da razmišlja o drugima i njihovim životnim uslovima i okolnostima. Komentarisati postupke junaka iz crtaća, bajki… a ne samo pustiti da gleda film ili mu mehanički čitati priču izostavljajući razgovor u toku i nakon toga.

Ukoliko dijete udari drugo dijete strpljivo povesti razgovor o tome: kako si se ti osjećao kada je tebe neko udario, da li bi volio da sad tebe neko tuče? Djeca znaju šta se smije a šta ne, ali je pogrešno ako poštuju pravila samo zbog straha od kazne. Ali ako nauče da se užive u tuđu situaciju i razumiju kako se drugi osjećaju, tu će vještinu primijeniti jer su motivisani iznutra a ne spolja. I činiće to u svakoj situaciji a ne samo onima koje zahtijevaju ponašanje po propisanim pravilima. Igra je najbolji i najprirodniji način učenja djece, posebno igre uloga. Dajući određenu ulogu djetetu, odmalena ga učimo da život nije samo borba dobra i zla, da ni jedan čovjek nije samo dobar ili samo loš (sad si ti kobajagi zla maćeha). Učimo ga da se trudi da razumije druge i njihove postupke. Metod simulacije problema je odličan za „ulaženje“ u tuđu kožu. Igre ćorave bake-da dijete shvati kako je to kada neko ne vidi, čepiči u uši da razumije kako neko ne čuje, hodanje u džakovima, da dijete spozna kako se osjećaju osobe sa invaliditetom, razgovor sa ustima napunjenim keksom da shvati kako je drugom djetetu koje ima govorni poremećaj pa ga niko ne razumije. I tu nije kraj. Razvoj vještine se nastavlja s školskim uzrastom djeteta samo se metode prilagođavaju, u zavisnosti su od mjesta i situacije.

Od samog rođenja – to je kontakt majke i djeteta putem zagrljaja.

 

 

Osim roditelja ko još može uticati na razvoj empatije?

Roditelji imaju glavnu ulogu, ali svi koji su u kontaktu s djecom mogu i treba da djeluju: bake i deke, vaspitačice, nastavnici… Jasno je da empatiju kod djeteta ne može podstaći osoba koja je i sama nedovoljno ovladala ovom vještinom, pa makar to bio neko od roditelja. Samo osoba koja i sama prepoznaje svoje osjećaje i u stanju je da ih iskaže može da prepozna i razumije osjećaje drugih.

Vaspitačice, učiteljice, društvo – socijlano okružnje, partner (trebalo bi da se prepoznaje empatija kod partnera).

Da li su danas mladi manje empatični u odnosu na nekad i ako jesu šta je tome uzrok? Koliko je prisutna empatija u našim životima danas?

Svako vrijeme nosi određene obrasce ponašanja i možda bi to trebalo sagledati u smislu da li su više ili manje empatični u datom vremenu. Nekada je bilo poželjno skrivati svoja osjećanja pred drugim, čak i prema osobi u koju ste bezgranično zaljubljeni. Pravila lijepog ponašanja djevojaka su to propisivala, uostalom kao i kultura i umjetnost, tog vremena. U društvenom uređenju u kojem sam ja stasavala uslovi života su bili manje –više jednaki, za razliku od današnjih gdje je raslojavanje ogromno. Ali bilo je nezamislivo ne priteći u pomoć osobi kojoj je potrebna. Nekada su saznanja o ljudima bila isključivo vezana za osobe iz okruženja, danas imamo saznanja o dešavanjima u cijelom svijetu. Društvena sredina nudi mladim ljudima sisteme vrijednosti, moralne norme, odgovarajuće stavove prema dobru i zlu, naciji, polnosti… Ti se obrasci usvajaju, individualizuju, postaju dio mlade osobe. S druge strane, svaka osoba u svijet projektuje ono svoje unutrašnje, datosti u svojoj glavi koje doživljava na svoj način. To međudejstvo, individualizacija društvenih faktora i obratno, oblikuje stvarnost mlade osobe i način kako će se ona odnositi prema toj stvarnosti. Današnje doba je doba anksioznosti, straha za sopstvenu budućnost i opstanak. Sa druge strane, ovo je vrijeme ekstremnih razlika koje, opet, gura mlade osobe ka uspjehu, da kidaju, gaze, kako bi došli do cilja. A cilj je biti kapitalista, ne radnik koji premošćava do plate. Koliko će osoba, prilikom realizovanja sebi postavljenih ciljeva empatisati sa onima koji nisu uspjeli ili su na margini, zavisi od vrijednosti koje je u djetinjstvu primila i naučila od svoje porodice.

Kako se vremena mijenjaju, sa njima se mijenjaju i ljudi, a mijenja se i sam odnos prema svojim potomcima. To uslovljava brži stil života, razvoj tehnologije ( roditelji koji kucaju poruke u prisustvu bebe ili djeteta ne razvijaju kontakt očima, dodirom, već su mentalno odstuni). Time „uslovljavaju“ bebu da ih oponaša i da svoju potrebu za kontaktom guši. Time dijete biva uskraćeno za prirodnu potrebu koja ga može kasnije u životu uslovljavati. To znači da se stvara i osoba koja može biti zatvorena, koju guši potreba za kontaktom, čak može doći i do straha od fizičkog kontakta. Strah od zagrljaja, rukovanja su prve naznake toga.

 

 

Koliko nas empatija čini srećnima?

Čini nas i srećnima i nesrećnima. Ne možemo biti srećni ako smo svjesni nesreće drugih ljudi, bliskih osoba ali i onih koje ne poznajemo. Pa rasplačemo se i uz film, knjigu… Srećni možemo biti ako smo nekom pomogli, makar ga i saslušali, ako u pogledu te osobe vidimo bljesak koji nam kaže: prijalo mi je vrijeme provedeno s tobom. Koliko tek možemo biti srećni ako smo svojim djelovanjem usrećili nekoga ko ima problem! Ne mislim ovde na pružanje materijalne pomoći.

Svaka osoba koja je u situaciji da nekom pomogne i da učini drugu osobu srećnom i sama doživljava tu sreću, te je time radost obostrana. Ako psihoterapeut napravi dobar kontakt sa klijentom i pokuša iz „ njegovih cipela „ da doživi određenu situaciju, na taj način je u većoj mogućnosti da je zajedno prožive i dođu do rješenja. Te iz svega možemo zaključiti, da je za srećniji i kompletniji život potrebno suosjećanje (empatija), što jednu zdravu osobu čini još boljom.

Koliko je empatija vezana za razumijevanje osoba različitih od nas?

Nema razumijevanja i prihvatanja različitosti bez empatije. Osim na papiru. Istinska prihvaćenost dolazi jedino kroz empatiju. Očit primjer je inkluzija u školama. Sve je to lijepo isplanirano i predviđeno programima. S druge strane, koliko će nastavnika zaista dati sve od sebe da učenik maksimalno razvije svoje sposobnosti, brane se tim da nisu defektolozi, nisu stručni za to… Malo ih je istinski posvećenih. Dalje, koliko će poslodavaca zaposliti osobu s invaliditetom? Koliko će djevojaka stupiti u brak sa gluvom osobom? Kada smo kod braka tu su još razlike po pitanju vjere, nacije, rase… Kako se odnosi društvo po pitanju gej populacije?

Empatija nam pruža i mogućnost tolerancije prema drugima, to jest, ako smo empatični znači da možemo da pretpostavimo kako se druga osoba osjeća, iako su njeni postupci različitiji od nas.

 

 

Koje su osobine empatičnih ljudi?

To su prije svega razvijena sposobnost introspekcije a onda i otvorenost prema drugima, radoznalost, želja za znanjem i informisanošću, želja za komunikacijom kako sa poznatim tako i sa nepoznatim osobama, potreba za stalnom društvenom aktivnošću, odsustvo straha od nepoznatog, oslobođenost od predrasuda…

Oni mogu da „upadnu“ u zamku: pretjerana brižnost, saosjećanje i kada im se ne traži pomoć.

Na koji način su humanost i empatija povezani?

Neraskidivo. Prave humanosti nema bez empatije. Sve drugo je puko deklarisanje, društveno poželjno ponašanje ili foliranje koje kad-tad izađe na vidjelo.

Ako je humanost ljubav prema ljudima, empatija je saosjećanje u toj ljubavi.

Da li je po Vašem mišljenju humanost u dovoljnoj mjeri prisutna u svijetu i kod nas?

Humanih djela ima svuda oko nas ali humanosti nikada ne može biti dovoljno.

Humanost bih ograničila na mikrookruženje, a ne na globalni nivo. Teško je razgraničiti prave ciljeve od interesa jednog dijela svetskih humanitarnih organizacija.

krugmladih.com / balkantimes.press