Hrvatska kao talac HDZ BiH

Davor Gjenero: Hrvatska diplomacija sustavno pokušava evropske partnere uvjeriti u svoju poziciju. Nažalost, meni se čini da ta pozicija nije najbolje definirana i da nije u skladu sa ključnim državnim interesima Hrvatske kad je riječ o BiH. Ključni državni interes Hrvatske je da BiH funkcionira kao jedinstvena, održiva, funkcionalna država, visoko decentralizirana, koja svojim lokalnim i regionalnim zajednicama osigurava visoki stupanj autonomije. Hrvatska ne razlikuje politiku prema susjednoj državi koja mora biti vođena hrvatskim državnim interesom od pitanja zaštite prava Hrvata u BiH. Problem je u tome što je hrvatsko vođstvo interes HDZ BiH i njegovog vođe Dragana Čovića uspostavilo kao sinonim za interes Hrvata u BiH. Hrvatska diplomatska ofanziva doživjela je poraz zato što nije bila u tradicionalnom interesu hrvatske države.

Vedran Džihić: To je veliki poraz za hrvatsku diplomatiju s obzirom da su se i predsednik Milanović, i premijer Plenković, i hrvatski poslanici u Evropskom parlamentu snažno angažirali da hrvatski zahtjev uđe u Rezoluciju EP. Zašto je došlo do tog diplomatskog poraza? Meni se čini da se dešava globalna promjena politike prema BiH. Prije svega, ne smijemo zaboraviti da je cijela regija dobila jasnu poruku od američke administracije da teritorijalni integritet BiH ne smije biti povrijeđen i da je prioritet implementacija presude Sejdić – Finci, a ne promjena izbornog zakona onako kako je to zamislio bosanskohercegovački HDZ. Druga promjena je ono što se događa u Njemačkoj. Vidimo sve jači uticaj Zelene stranke i opredjeljenje za građansku, a ne za etničku, odnosno etnopolitičku BiH. Zbog toga je hrvatska diplomatija sve nervoznija i postaje talac politike Dragana Čovića i bosanskohercegovačkog HDZ.

Karabeg: Hrvatska nije samo lobirala u EU i NATO već je tražila i podršku Rusije. A Plenković je tražio podršku čak i od turskog predsednika Erdogana?

Gjenero: Priča sa traženjem podrške Rusije nije baš takva kako ste je pojednostavili. Činjenica je da je u vrijeme, kad se uspostavljala ozbiljna demokratska, multilateralistička administracija u SAD, Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, poduzeo balkansku turneju s ciljem da zadrži utjecaj Rusije na Balkanu. On je Hrvatskoj punudio trampu. Ponudio je rusku potporu hrvatskom konceptu promjene izbornog zakona u BiH u zamjenu za njeno pristajanje unutar evropskih i atlantističkih institucija za ostanak Rusije na Balkanu. U toj priči sa Rusijom Hrvatska se našla u položaju taoca Čovićeve politike u odnosu na njene globalne interese. Što se tiče Turske, Hrvatska s njom ima izrazito dobre odnose. Zagreb doživljava Tursku kao zemlju koja pozitivno utječe na koncept jedinstvene i održive BiH. Vjerojatno su preko predsjednika Erdogana pokušali napraviti nekakvu nišu koja bi jače otvorila vrata za razgovor između Izetbegovića i Čovića.

Džihić: U traženju pomoći od Rusije i uspostavljanu neke vrste alijanse s Turskom i Erdoganom po pitanju BiH ima nešto suštinski problematično. U ovom momentu i Rusija, i Turska, i Srbija, i Mađarska su duboko autoritarne države. Te zemlje su u konfliktu i sa demokratskim principima za koje se zalaže EU. Taj autoritarni kod vidim i kod Čovića, i kod Milorada Dodika, i kod Bakira Izetbegovića. Oni se predstavljaju kao veliki očevi konstitutivnih naroda, imaju pretenziju da predstavljaju cjelokupu zajednicu Hrvata, Srba i Bošnjaka i odgovara im podrška autoritarnih režima. Međutim, oni nisu ekskluzivni predstavnici svojih naroda. Postoje Bošnjaci, Srbi i Hrvata koji preferiraju neke druge političke opcije i koji se drugačije izjašnjavaju. Ako ostanemo u klopci etničkog predstavljanja kao jedinog mogućeg, onda iz ove krize nema izlaza.

Karabeg: Kakva je Dodikova uloga u promovisanju hrvatske politike prema BiH?

Gjenero: U Hrvatskoj imate dva stava. Za jedne, i predsjednika Milanovića, Dodik je saveznik i državnik i on ga prima u tom formatu. Za druge to je autoritarni političar koji dovodi u pitanje ključni interes BiH i EU, pa onda i Hrvatske, a to je jedinstvena i održiva BiH.

Džihić: Nakon diplomatskog poraza Zagreb mora da igra na svaku moguću kartu. A karta koja se u ovom momentu definitivno nudi jeste savez Dodika i Čovića koji je toliko snažan da ponekad imamo utisak da je Dodik veći zastupnik HDZ-ove pozicije u BiH nego sam HDZ. Ipak, vrlo je problematično stavljati karte na igrača koji se nalazi na crnoj listi američke administracije, a postoje špekulacije da bi ga čak i EU u nekom momentu mogla staviti na tu listu.

Karabeg: Može li se reći da se Zagreb ponaša prema BiH kao Beograd?

Gjenero: Uopće nema nikakve usporedivosti između Beograda i Zagreba. Ključni politički interes Zagreba je da BiH funkcionira kao jedinstvena država, što znači da se minimalizira mogućnost ruskog i srpskog vojnog prisustva u Banjaluci, a pogotovo u Trebinju. Vučić pod firmom aerodroma pokušava u Trebinju zapravo graditi rusku bazu usporedivu sa onom koja već postoji u Nišu, što je za Hrvatsku najveća moguća sigurnosna opasnost. Hrvatskoj je u interesu da BiH funkcionira kao jedinstvena država, a ne da dođe u situaciju da joj se trupe Srbije i Rusije nađu na 50 kilometara od Zagreba ili iznad Dubrovnika.

Džihić: U ponašanju Beograda i Zagreba prema BiH postoji jedna sličnost, a to je podrška za političke opcije u BiH koje se zasnivaju na etnopolitičkim argumentima. Van toga, mislim da su interesi drugačiji jer je Hrvatska u ovom momentu ipak društvo koje je pluralnije, otvorenije i demokratskije, dok je Srbija zatvoreno društvo s jakom, autoritarnom vlašću Aleksandra Vučića i njegove stranke. Rekao bih da je hrvatski interes integracija BiH u EU, dok Srbija nije za ulazak BiH u Uniju. U ovom momentu Srbija ima pretenziju da bude centralni igrač u regionu koji može da utiče ne samo tokove u BiH nego i u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji. Vučić i Srbija se pojavljuju kao maliciozni faktor u regiji, a često i kao produžena ruka ruskih interesa. Dodik je definitivno dio te produžene ruke.