fbpx

Hasan Hasanović: “Svijet je stao i odjednom ne čujem i ne vidim ljude oko sebe”

Hasan Hasanović, srebrenički heroj: “SREBRENICA, ZABORAVITI NE SMIJEM – HALALITI NEĆU!” – Njegova knjiga je podsjetnik svim generacijama, svjedočanstvo o stavičnom genocidu nad Bošnjacima s’ kraja dvadesetog vijeka

Foto: Aljazeera

U nastavku vam prenosimo samo mali deo njegovih teških iskušenja. To je ispovjest ratnika, junaka, čistog srca. Uzornog domaćina i dobrog susjeda, koji je branio svoj kućni prag, sebe i svoju porodicu.

Allah mu se smilovao i smjestio njegovu dušu među odabrane

Moj brat će odjednom tiho i jedva izgovorenim riječima zatražiti da ga spustim na zemlju i da mi ponovo legne u krilo. Tako sam i uradio misleći da želi vode i da je žedan, pa da mu ponovo nakvasim već blijede usne.

Sve je ukazivalo da je kraj jako blizu. Sjeo sam pored njega, a odmah do nas su Sead, Refik, Vekaz i Ramiz koji nas nisu ostavljali same ni jedne minute.

Sjedio sam pored brata i ponovo sa velikom pažnjom njegovu glavu položim u svoje krilo, pa ga upitam je li žedan. ‘Nisam brate više žedan i ništa me više ne boli’, – odgovorio je pa mi pogleda pravo u oči i nakon par sekundi kaže mi da ga dobro saslušam šta će reći.

‘Žao mi je što dugo neću vidjeti tvoga sina, a moga bratića Harisa. Žao mi je i halal vam sve ako imam šta vama halaliti, a i vi meni halalite brate moj i dovite za mene.

Mami reci kad je sretneš da nisam patio i da sam bio hrabar’. To izgovori pa mi ponovo pogleda u oči i stežući moju ruku uzdahnu duboko i pusti dušu.

Svijet je stao i odjednom ne čujem i ne vidim ljude oko sebe, dok je jedan od medicinskih tehničara koji se tu slučajno zadesio pokušavao
reanimirati moga brata, radeći mu masažu srca.

Zanijemio sam i nisam par trenutaka mogao otvoriti usta da bilo šta progovorim. Pogledao sam u Refika i u Himzu koji je naišao pored nas i rekao sam im: ‘Vi idite, a ja njega neću i ne mogu ostavljati. Ne smijem ga ostaviti zvjerima koje nas gone poput hijena.

Nisu me ostavili niti su imali namjeru, iako sam ja to tražio od njih kako ne bi izgubili život žrtvujući se za tijelo moga brata koji je tek šehidio.

Prošlo je već devet sati kako ga nosimo i nećemo odustati govorio je Refik. Tada dobijam nekakvu posebnu snagu koja će mi olakšati da nosim svog šehida, ako Allah primi šehadet moga brata i oprosti mu eventualne grijehe koje je možda zaradio ili zgriješio prema nekome tokom svoga kratkog boravka na ovom zlom i prolaznom svijetu.

Podižem ga sâm sa onih nosila kako bi ih popravili da položim njegovo tijelo da barem mrtav leži na njima kako dolikuje čovjeku.

Spustim ga tiho bez ijedne riječi i dižemo nosila na kojima je Hasibovo tijelo koje postade lagano poput odjeće koju imamo na sebi. Ostat će iza nas na tom mjestu Ejub Golid zagrnut krvavom bosanskom zemljom, a samo niže niz jedan malinjak i Juso Cvrk.

Proći će par sati dok umorni snosimo Hasiba u Baljkovicu gdje ćemo naći Admira kako leži na nekim improvizovanim nosilima, pored kojih ćemo spustiti bratovo tijelo.

Ispod nosila neka betonska podloga, a Admir leži sam bez igdje ikoga. Ljudi su pored njega prolazili kao da su ga ostavili i kao da ga niko ne vidi. Odjednom se okrede prema meni i Hasibovom tijelu pa pita: ‘Kako je Hasib, jeli to on zaspao’? ‘A što si ti sam, gdje su ljudi koji te nose? Da te nisu ostavili samog’? Skretao sam pažnju sa Hasibove smrti kako on ne bi primjetio.

‘Ne nisu me ostavili. Otišli su da naspu vode i da vide ima li hrane. Neko nam je rekao da je tu bila neka prodavnica, vratit će se oni’. Ponovo je gledao nepomično tijelo i upitao: ‘Jeli on umro’?

Samo sam klimnuo glavom i pustio tešku suzu , a Admir okrenu glavu na drugu stranu i sam zaplaka. Vrati pogled prema meni koji je pun suza pa će tiho reći: ‘Ti moraš izdržati, sad smo stvarno blizu i nemoj ga ostavljati’.

Naravno meni ni na um nije padalo da brata ostavim iako je svaki par minuta nailazio neko poznat pa mi predlagao da ga ukopamo te da ćemo se nekad vratiti po njegovo tijelo. Imao sam jasan cilj koji sam sebi zadao, i život mi skoro ništa nije značio kada se sjetim majke i obećanja prema njoj, koje sam morao ispuniti.

Bojao bih se Allaha da ga ostavim ovdje gdje de ga četnici naći i ponovo, ubijenog ubiti, masakrirajući njegovo tijelo. Allaha sam molio da mi da snage da ostanem uz tjelo brata i da ga iznesem na slobodnu teritoriju kako bih ga ukopao na propisan islamski način pa makar i sâm poginuo.

Neću i ne mogu ga ostaviti ovdje na teritoriji koju kontrolišu agresori i genocidaši. Dok sam dovio okrenuo sam se oko sebe i tek tada vidim kroz kakvu i koliku vojnu silu smo prošli i šta su oni momci koji su probijali koridor uspjeli savladati i pobijediti.

Ni oružje ne pomaže protiv hrabrosti i vjere. Vedćsam prošao pored haubice, odmah iza mjesta gdje mi je brat šehidio, a sada ovdje vidim uništene tenkove i pragu što je još jedan očigledan dokaz da su četnici išli da potpuno unište sve nas koji smo se kretali u koloni smrti.

Ali ljudi snuju, a Allah određuje. Meci još uvijek zvižde i vode se borbe za siguran prolazak civila. Žalim što zbog bratovoga tijela ne mogu učestvovati niti dati doprinos sigurnom prolasku, a nemam ni naoružanje.

  •  klikom na sliku stižete do Facebook profila autora Hasana Hasanovića

Ukoliko želite pročitati cijelu ispovjest našeg heroja Hasana Hasanovića iz Likara, možete je naručiti putem njegovog  Facebook Profila ili na broj telefona 061-286-512. U slobodnoj prodaji kjnigu možete naći u knjižari islamske knjige Ilum Baščaršija, u Suvenirnici na ulazu u MC Potočari, u Halal marketu Orašje, kao i u Knjižari Buljubašic u Tuzli.

Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet.

Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded.