Hadžidedić: Od Lisabonske konferencije do danas – podjela države Bosne i Hercegovine

Postoji li tako nešto kao što je “etnički sukob”?

Piše: Prof. Zlatko Hadžidedić, Director “Center for Nationalism Studies“

„Etnički sukob“ je postao moderan pojam. Međutim, nije uvijek bilo tako. Zaista, u ne tako davnoj prošlosti takav pojam je bio praktički nepoznat

U predmodernim vremenima, pretpostavljalo se da se sukobi dešavaju između nosilaca vlasti, oko delova zemlje. Prvi su nastojali da prigrabe, kontrolišu i eksploatišu sve resurse u okviru drugog, uključujući i stanovništvo koje je takođe doživljavano i tretirano samo kao još jedan resurs za eksploataciju.

Etnički identitet stanovništva koje živi na određenim teritorijama bio je potpuno irelevantan za nosioce vlasti i stoga nije služio kao izvor sporova i sukoba među njima. Zaista, pošto su tretirani kao još jedan resurs za eksploataciju, stanovnici ciljanih zemalja smatrani su u suštini bez identiteta. Vlasnicima je bilo važno samo zemljište, sa svim svojim resursima, uključujući i podanike koji su tu živjeli. A sami podanici, bez obzira da li su imali više različitih etničkih identiteta ili jedan jedinstven, bili su toliko nemoćni da nisu bili u stanju da pokrenu sukob između sebe, a kamoli pobunu protiv moćnika. Stoga su nemoćni mogli poslužiti samo kao imovina moćnih za okupaciju zemlje i eksploataciju njenih resursa.

S obzirom na sve veću prisutnost termina “etnički sukob” u javnoj komunikaciji, s pravom se možemo zapitati da li se priroda moći, a time i priroda sukoba, toliko promijenila da je identitet, a ne sama moć, izvor savremeni tip sukoba?

Istina, tokom plime revolucija 18. i 19. stoljeća proglašeno je da je vlast data narodu, koji je time prestao biti samo podanik. Proglašeno je da je suverenitet – odnosno isključiva moć kontrole teritorije i eksploatacije svih njenih resursa – oduzet moćnima i dat nemoćnima. Od tada se sam suverenitet tretira kao stvar inherentnog prava, odnosno prirodnog posjedovanja potonjeg, a ne kao stvar vršene moći, odnosno prirodnog sticanja prvog. Dakle, u najranijim modernim teorijama suvereniteta, bivši podanici su proglašeni kolektivnim suverenom.

I, u skladu sa svojom novostečenom kolektivnom prirodom, sam suverenitet je proglašen nedjeljivim i neprenosivim. Jer, dok se predmoderni individualni suverenitet mogao lako podijeliti između potomaka suverena i prenijeti na njih naslijeđem ili brakom, sam koncept modernog, kolektivnog, narodnog suvereniteta ne dopušta bilo kakvo takvo uređenje: suverenitet naroda ne može biti podijeljena između svojih kolektivnih poddijelova niti raspoređena među svojim pojedinačnim članovima, niti se može prenijeti na njih ili na bilo koji drugi narod.

A, prema derivacijama klasičnih teorija narodnog suvereniteta okupljenih pod krovnim nazivom „nacionalno samoopredeljenje“, posjedovanje kolektivnog identiteta od strane određenog naroda jednako je pravu na suverenitet, odnosno isključivom pravu na kontrolu teritorije i iskoristiti sve njene resurse. Budući da je identitet tako praktično izjednačen sa suverenitetom, sam sukob počinje da se percipira kao borba za kontrolu nad određenim kolektivnim identitetom kao pretpostavljenim izvorom suvereniteta, a ne kao borba za suverenu kontrolu nad određenim dijelom zemlje.

U okviru takvog diskursa, postaje zamislivo da se čitavi narodi bore jedni protiv drugih, samo da bi potvrdili svoj identitet, što se može postići samo u obliku suvereniteta nad određenim teritorijama. A onda, postaje i zamislivo da čitavi narodi, nakon što su uspješno potvrdili svoje identitete u obliku suvereniteta nad određenim teritorijama, teže međusobnom „pomirenju“.

Takav diskurs, izveden iz gore navedenih modernih teorija suvereniteta, dominira javnom sferom u gotovo svim modernim društvima. Međutim, da li se priroda moći zaista toliko promijenila da je borbu za kontrolu nad određenom teritorijom prevela u borbu za kontrolu nad određenim kolektivnim identitetom? Ili sam diskurs pokušava da sakrije pravu prirodu moći, usredsređene na borbu za određenu teritoriju i sve njene resurse, od strane tradicionalnih moćnika, koji se sada pojavljuju kao personifikacija identiteta naroda?

Kratka analiza takozvanog “etničkog sukoba” i takozvane “postkonfliktne tranzicije” u Bosni i Hercegovini može ponuditi direktan odgovor na ova prilično apstraktna pitanja.

Ovaj konkretan slučaj se koristi kao paradigma koja oslikava suštinu odnosa moći skrivene pod maskom modernog nacionalističkog diskursa, prema kojem se etničke grupe prirodno bore jedna protiv druge kako bi potvrdile svoj etnički identitet i preuzele isključivu kontrolu (tj. , suverena vlast) nad odgovarajućim ciljanim teritorijama.

Dakle, definirajmo pojam etničkog identiteta i njegovu primjenu na bosanskohercegovačko političko okruženje. Bez ikakvih ambicija da pružimo sveobuhvatnu definiciju, već prije operativnu, možemo definirati ovu vrstu identiteta kao ukorijenjenu u mitu o zajedničkom porijeklu. U tom smislu, pripadnici etničke grupe dijele vjerovanje u svoje zajedničke pretke.

Oni mogu dijeliti zajednički jezik, religiju, vrijednosti i običaje; ali oni također mogu dijeliti neke ili sve ove karakteristike s drugim grupama. Ono što razlikuje jednu grupu od svih drugih i što čini osnovu njenog identiteta je zajednički mit o zajedničkom porijeklu. Postoji još jedna važna osobina koja obično karakterizira etničke grupe, što ih čini različitima jedna od druge i od drugih tipova grupa: veza s određenom teritorijom, koju grupa smatra svojim životnim prostorom i obično prikazuje kao zemlju svojih predaka.

To znači da je takva teritorija direktno povezana sa identitetom grupe. Takva teritorija obično ima svoje privremene granice, koje fluktuiraju zajedno sa simboličkim granicama same grupe. U okviru modernog nacionalističkog diskursa, kada grupa iskaže svoju volju da transformiše privremene teritorijalne granice u formalne državne granice, ona se transformiše u suverenu naciju. Naravno, grupa ne mora dijeliti mit o zajedničkom poreklu da bi zatražila suverenitet nad određenom teritorijom i tako se transformisala u naciju: dovoljno je da grupa postane homogenizirana zahtjevom za suverenitetom da bi prošla kroz takvu transformaciju; Amerikanci su vjerovatno najpoznatiji primjer.

Pogledajmo sada kako se ovi parametri primjenjuju na grupe u Bosni i Hercegovini koje se obično nazivaju etničkim. Prvo, svi dijele zajednički jezik, što bi svaki nezavisni lingvista potvrdio bez oklijevanja; a dele ga i sa stanovništvom susednih zemalja Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Drugo, svi imaju zajedničko južnoslavensko porijeklo i većinu zajedničkih tradicionalnih običaja; drugim riječima, ako ostavimo po strani njihove različite vjerske tradicije (katoličke, pravoslavne i muslimanske), možemo reći da dijele zajedničku kulturu.

Treće, prije rata 1992-1995, nikada nisu imali različite etničke teritorije i pretežno su živjeli zajedno, posebno u urbanim područjima. Kako sociološka istraživanja općenito pokazuju, različite vjerske grupe imaju tendenciju da žive pomiješano u zajedničkim područjima, dok različite etničke grupe imaju tendenciju da posjeduju ili teže posjedovanju različitih teritorija, kao što različite nacije imaju tendenciju posjedovanja ili teže posjedovanju odvojenih suverenih država. Dakle, sa sociološke tačke gledišta, prije rata u Bosni i Hercegovini, njene različite grupe su pretežno pokazivale obilježja vjerskih, a ne etničkih ili nacionalnih grupa.

S druge strane, u bivšoj Jugoslaviji, a posebno nakon njenog raspada, u javnom diskursu ove grupe su obično nazivane „nacijama“. Ova praksa je bila posebno čudna s obzirom na činjenicu da se jedan od njih obično nazivao po svom vjerskom identitetu, kao muslimani; u isto vrijeme, druga dvojica su uobičajeno označena kao Srbi i Hrvati, u skladu sa nacionalističkim narativima uspostavljenim na Balkanu do kraja 19. stoljeća, koji su u osnovi sve katolike proglašavali pripadnicima hrvatskog naroda i sve pravoslavce srpskog naroda.

Na taj način, označeni kao “nacije”, svi su bili implicitno stimulisani da traže svoj suverenitet, odnosno da traže isključivu kontrolu nad određenim teritorijama i na taj način transformišu ove teritorije u suverene države ili, alternativno, da ustupe ove teritorije od Bosne i Hercegovine i ujediniti ih sa susjednim nacionalnim državama, Srbijom i Hrvatskom.

Začudo, ovi narativi, koji uglavnom dolaze iz Srbije i Hrvatske, nikada nisu naišli na ozbiljan intelektualni ili politički otpor u Bosni i Hercegovini, iako predstavljaju jasnu prijetnju njenom integritetu.

Očigledno, samo značenje pojma “nacija” društveni naučnici u ovoj zemlji nikada nisu ozbiljno razmatrali. Naravno, pragmatični političari nisu propustili priliku da iskoriste implikacije ovog termina u svoje svrhe.

Međutim, ove skrivene implikacije nikada nisu imale oblik otvorenih teritorijalnih i političkih pretenzija prije 1991. Prije toga, sama ideja o različitim, a kamoli odvojenim, etničkim teritorijama unutar Bosne i Hercegovine bila je potpuno nezamisliva. Ipak, od tada je ova ideja dobila monopolistički status u javnom diskursu u ovoj zemlji. Kako se ovo dogodilo?

Čitav proces pokrenut je na prilično bizaran način. U jesen 1991. godine, godinu dana nakon izbora na kojima su tri etnonacionalističke stranke po prvi put pobijedile, cijela zemlja je iznenada bila preplavljena stotinama hiljada tzv. svoje teritorije, na osnovu statističke većine: gdje god je određena grupa imala većinu od 51%, taj komad zemlje je dodijeljen grupi kao njen isključivi posjed.

Niko nikada nije objasnio ko stoji iza tako ogromne i skupe obavještajne operacije, ali sama pojava mapa u tako velikom broju bila je jasan prijedlog svim stanovnicima zemlje da se razvrstaju po liniji etničke podjele i posljedične teritorijalne particija. Zaista, od tada, ideja o pripadnosti određenoj etničkoj većini na određenoj teritoriji postala je glavni ulog u političkom životu zemlje.

Od tada, čelnici triju etnonacionalističkih stranaka uporni su u manipulativnom korištenju mapa za podizanje nesigurnosti i tenzija među stanovnicima zemlje, od kojih većini do sada nije bilo mnogo stalo do artikulacije svog etničkog identiteta, a kamoli do stvaranja ekskluzivnog etničkog identiteta. teritorije.

Međutim, karte i poruke političara jasno su signalizirale da se nečije postojanje, pa čak i opstanak, može projektovati samo u takvim jedinicama. Sistematski su širili glasine da etnonacionalistički lideri već pregovaraju o tome kako da raspodijele teritorije jer isključivo vlasništvo njihovih grupa direktno podržava takve projekcije.

Sljedeći odlučujući korak za implementaciju ovih mapa na terenu i zvaničnu podjelu zemlje po etničkim linijama potaknuo je predsjedavajući Konferencije o bivšoj Jugoslaviji, Lord Carrington. Etničku podjelu je dalje promovirao njegov pomoćnik, portugalski diplomata Jose Cutilleiro, koji je vodio niz tajnih pregovora između lidera tri bosanske etnonacionalističke stranke, g. Izetbegovića iz SDA, g. Karadžića iz SDS-a i g. Bobana iz HDZ-a, poznatog kao Lisabonska konferencija 1991/1992.

Od najveće je važnosti napomenuti da su ovi pregovori započeli nekoliko mjeseci prije rata u BiH, tako da podjela NIJE predložena zbog potrebe okončanja oružanog sukoba (kako su naknadno tvrdili svi „međunarodni posrednici“). Štaviše, kako se svjedoci sigurno sjećaju, sam rat se vodio po linijama ucrtanim na mapama dogovorenim u Lisabonu, tako da su etnički profilisane vojske preuzimale dogovorene teritorije kako bi ih etnički „očistile“. Dakle, Bosna i Hercegovina je u Lisabonu bila potpuno podijeljena mnogo prije rata.

Međutim, sam rat je, uz proces etničkog čišćenja, bio neophodan da bi se izvršila podjela na terenu i eliminisalo manjinsko stanovništvo sa teritorija predviđenih za etničke većine.

To je možda razlog zašto je svako pozivanje na Lisabonsku konferenciju ostalo obavijeno šutnjom. Naravno, sama Konferencija je održana u gotovo potpunoj tajnosti, ali glavni razlog njenog izostanka iz zvanične istorije je taj što je uspostavila trajni normativni okvir ne samo za ratne operacije i etničko čišćenje, već i za sve potonje neuspjehe vratiti bosanskohercegovačko društvo i državu u predratni oblik.

Ono što je promovirano u Lisabonu bila je jednostavno mapa unutardržavnih granica, koje su provedene ratnim operacijama, formalizirane kasnijim mirovnim pregovorima, i koje još uvijek postoje i onemogućavaju obnavljanje normalne prijeratne komunikacije između građana zemlje.

Međutim, ono što je Lisabonska konferencija zapravo promovirala nije ništa manje od potpunog rušenja najosnovnijih principa narodnog suvereniteta, onih koji deklariraju da je suverenitet u suštini nedjeljiv i neprenosiv.

U Lisabonu je suverenitet Republike Bosne i Hercegovine, kao osnova njenog Ustava, podijeljen na tri dijela, a zatim prebačen na tri etničke grupe koje su tamo predstavljala tri etnonacionalistička vođa.

Svakoj od grupa su dodijeljene određene teritorije nad kojima su njihove političke strukture od tada pokušavale da vrše suverenu kontrolu.

Naknadni razvoj događaja, zasnovan na pretpostavkama usvojenim u Lisabonu i formalizovanim u Dejtonskom mirovnom sporazumu, pokazao je da čak i tako izokrenuto tumačenje suvereniteta nije kraj transformacija strukture zemlje.

Jer, ove teritorije, formalno dodijeljene trima etničkim grupama da vrše suverenu kontrolu nad njima, praktično su pretvorene u privatno vlasništvo njihovih etničkih oligarhija.

Čak je i takav podijeljen i prenesen suverenitet sveden na privatno vlasništvo nad zemljom, pri čemu je većina resursa na ovim teritorijama dodijeljena u privatno vlasništvo pojedinim članovima ovih oligarhija, pod izgovorom privatizacije i uvođenja kapitalističkih odnosa, što je postavljeno kao preduslov za pristupanje zapadnim strukturama, kao što su Evropska unija i NATO.

Očigledno, takozvani “etnički sukob” koji je fizički uništio zemlju između 1992. – 1995. i nastavlja da uništava bosanskohercegovačko društvo u političkoj i ekonomskoj sferi, nikada nije izvedena kao veza između tri zajednice.

Od samog početka, to je bio proces distribucije i preraspodjele privatne imovine između tri etničke oligarhije.

Kao takav, uvijek je bio proizvod smišljenih političkih strategija. Ove strategije su promovirale i provodile lokalne političke oligarhije, ali su bile i sponzorisane od strane nekih od globalnih igrača, čiji je dnevni red – od Lisabonske konferencije do danas – bio podjela države Bosne i Hercegovine.

To također znači da takozvani „etnički sukob“ ne treba posmatrati kao inherentni dio kolektivnog identiteta postojećih etničkih grupa u zemlji, već kao umjetno generirani projekat koji su osmislile gore navedene lokalne oligarhije i njihovi globalni sponzori, u skladu sa svojim neposrednim političkim ciljevima.

Kao i obično, ovi nosioci moći – baš kao i oni predmoderni – nastojali su uspostaviti vlastitu kontrolu nad određenim teritorijama kako bi osigurali posjedovanje i eksploataciju svojih resursa.

Takozvani “etnički sukob” u Bosni i Hercegovini bio je samo šarada, zataškavanje, kako to obično biva sa “etničkim sukobima” širom svijeta.

Takva je priroda moći i ona se nije promijenila. Samo što nosioci moći sada nastoje da to prikriju mobilizacijom masa i pokretanjem masovnih sukoba, prikazujući to kao istinske sukobe između čitavih kolektiviteta.

U tom smislu, termini „pomirenje“ i „postkonfliktna tranzicija“, koji impliciraju da su tzv. „etnički sukobi“ autentične pojave na nivou čitavih kolektiviteta, a ne veštački proizvodi generisani na nivou uskih političkih elita, takođe treba da budu biti odbačen kao pogrešni nazivi.