Koliko god nas užasavala kapricioznost, sklonost vrijeđanju i druženju s despotima iz susjedstva, život u eri Zorana Milanovića, natprosječno kulturno educiranog bića za hrvatske standarde, ima i svojih prednosti. Jednoj od njih svjedočili smo tijekom današnje inauguracije, u trenutku u kojem je na Pantovčaku zapjevala Filipinka Chriztel Renae Aceveda iz Sv. Martina na Muri. Riječ je o simbolički najvažnijem trenutku svih hrvatskih predsjedničkih inauguracija i rijetkom trenutku u kojemu je jedan hrvatski predsjednik pokazao da je svjestan u kojoj godini i kakvom društvu živimo
Prva inauguracija Zorana Milanovića 2020. najviše će se pamtiti po stihu Milana Mladenovića. ‘Ovo je kuća za nas’, parafrazirao je EKV-ovu ‘Zemlju’ u svom inauguralnom govoru tada još uvijek svježe politički reinkarnirani bivši socijaldemokratski premijer, čije je dno političke karijere – snishodljivo dodvoravanje braniteljima koji su ga pokoju godinu ranije rušili iz šatora, u pokušaju da istom mjerom uzvrati Karamarku – tada još uvijek bilo svježe u sjećanju.
Taj citat EKV-a djelovao je kao početak provjetravanja Milanovića, ali i Pantovčaka nakon mandata One Koja Je Kisnula: čak ni pahuljasto uvredljiva nacionalistička desnica nije se bunila protiv činjenice da nominalno lijevi predsjednik Hrvatske otvara mandat citatom srpske rock legende, a lojalni komentatori slijeva oduševljeno su vrisnuli da je Milanović stihom pokojnog Mladenovića poslao poruku zrele, otvorene, inkluzivne i pametne Hrvatske.
U ovih pet godina između dvije inauguracije, međutim, Milanović je, poput vuka iz ‘Tri praščića’, puhao, puhao i otpuhao tu kuću za nas iz Mladenovićeve pjesme. Vrijeđao je koga je stigao, najviše one koji su ga birali, glumeći branu protiv Plenkovića primao se na njegove provokacije, nerijetko i dolijevao ulje na vatru, prodavao populističke i suverenističke priče, šurovao s despotima od Podgorice preko Banje Luke do Budimpešte. Pet godina kasnije, u novoj epizodi hrvatskog političkog štokholmskog sindroma zvanog ‘lijevo-desno, nigdje moga stana’, dobio je novu šansu za novi početak. I ako je suditi po prvom potezu, onom po kojemu će se inauguracija pamtiti – ovoga puta je nešto naučio te od krhotina ‘kuće za nas’ počeo graditi novu.
‘Pogledaj me očima deteta’
Za početak, pustio je EKV-ovu ‘Zemlju’ bar do refrena, a koji glasi ‘Pogledaj me očima deteta’. Dijete, čijim smo očima iz najsjevernije točke Hrvatske, Sv. Martina na Muri, danas gledali Hrvatsku, zove se Chriztel Renae Aceveda, a Hrvatska ju je upoznala u showu ‘Supertalent’, u kojemu je, baš kao i na Pantovčaku, izvela međimursku ljubavnu pjesmu ‘Dej mi, Bože, joči sokolove’, toliko potresno da su proplakali i oni koji Međimurje ne znaju ni na karti pokazati.
Teško je očekivati da bi Milanović svoje nedjeljne večeri trošio na nešto u njegovu svijetu tako trivijalno kao što je ‘Supertalent’, pa uvjerljivo djeluje verzija priče da ju je otkrio slušajući je uživo na festivalu Mali kaj u Krapini. Čak i da nije bilo tako, činjenica da pripadnica naroda koji u Hrvatskoj ima percepciju jeftine radne snage – uvezene da bi se bandažirao demografski slom – može tako savršeno otpjevati pjesmu iz najskromnije, najvrjednije, a istodobno najprogresivnije hrvatske regije, dovoljna je za klasično milanovićevsko popkulturno zakucavanje.
‘Čujem – vrati se. Čujem – ostani’
Očima – i glasom – djeteta tako smo začuli vapaj svih onih ljudi koji vam ovih dana u pekarama za 750 eura mjesečno sa zaraznim smiješkom na licu izručuju krafne od pet eura. Djeteta koje nam je u lice bacilo perje labuda što je ‘preletel čez široko morje’ u potrazi za bauštelom na kojoj će za parsto eura raditi prljave poslove koje su Hrvati potrčali raditi u Njemačkoj. Djeteta koje labuđim pjevom Hrvatske, koje više nema, podsjeća na to da strani radnici, kojih će za pet godina u Hrvatskoj biti pola milijuna, ubrzano postaju srž ove države bez koje neće biti zdrava, ‘kak v črljeni jabuki koščica’.
Svima onima koji bi tu košticu silom iščupali iz jabuke, ljutito komentirajući po portalima kako je ‘mogao odabrati i neko lijepo i pametno hrvatsko dijete’, Milanović je odabirom Chriztel Renae Acevede poslao simboličnu i sofisticiranu poruku. Ako bude pametna, Hrvatska će se otvoriti i prigrliti talente svih koji nam dolaze učiniti ovo društvo boljim. Jer na primjeru mlade Filipinke svjedočimo – neke stvari, poput narodnih pjesama, koje smo dosad sebično smatrali samo našima, mogu izvesti i bolje. Zato gradimo kuću za nas zajedno, i pekari, i bauštelci, i svi ostali, da nam koštica slatke međimurske jabuke ne bi zapela u grlu.