Sekte privlače idejom, onime što bi mogle biti, a ne onime što zapravo jesu. Birači, također sektaški, spremni su svojoj opciji oprostiti sve
‘Most je sekta’, ‘Možemo! je sekta’. No je li sektaštvo u politici postalo ključ uspjeha?
Za treću i četvrtu najpopularniju političku opciju u Hrvatskoj govori se da djeluju kao “sekte”. Most je preživio dvije koalicije s HDZ-om na vlasti, a Možemo! će voditi lijevu oporbu protiv HDZ-a. Je li to recept za pobjedu?
“Možemo! je rigidna, retrogradna i regresivna sekta”, kaže zagrebački HDZ-ovac Mislav Herman. “Možemo! je sekta koja u privatnim stanovima održava skupštine”, poručuje premijer Andrej Plenković. “Možemo! je sekta”, tvrdi Rajko Ostojić. “Možemo! se ponaša kao sekta”, upozorava Mirela Holy.
A ovoga vikenda na istom tragu bio je i šef Socijaldemokrata. “Zagreb ne treba sektu, već transparentnost”, poručio je Davor Bernardić, bivši predsjednik SDP-a kojeg je upravo njegova bivša kolegica Milanka Opačić optužila da je od SDP-a “napravio sektu, a ne stranku”.
Dakle, Bernardić bi trebao znati što govori.
I zanimljivo, ovakve ocjene godinama smo slušali o još jednoj političkoj stranci, Mostu.
“Most je jedna obična sekta ravnozemljaša s diplomom”, kazao je Hrvoje Zekanović. “Most je bezgrešna sekta, a Petrov je Mesija i moralna vertikala”, govorio je svojedobno Stipe Gabrić Jmabo. “Lažljive nesposobnjakoviće iz Mosta treba raskrinkati, a ja nikad nisam bio dio te sekte”, vikao je Stipe Petrina.
Most je danas četvrta najpopularnija stranka u državi. Možemo! je treća. Most je dvaput dovodio HDZ na vlast. Možemo! vlada u Zagrebu i pozicionira se uoči parlamentarnih izbora kao lider lijevo-liberalne opozicije.
Zanos i fanatizam
Most funkcionira kao uska skupina političara koji su se u ovih turbulentnih sedam godina održali u vrhu politike, u Hrvatskom saboru, u Vladi, u anketama. Možemo! je u tajnosti održao izbornu skupštinu, a njegova kadrovska vrhuška uglavnom se ograničava na nekoliko prepoznatljivih imena.
Je li to novo obilježje političke scene? Leži li recept za uspješno funkcioniranje političke stranke u preuzimanju sektaških obilježja?
Sekte su obično religijske organizacije koje karakterizira zanos, fanatizam, žar, odanost ideji i karizmatičnom vođi. Most i Možemo! demonstrirali su neke od ovih obilježja na političkoj sceni, na suprotnim ideološkim polovima.
Osnivani su u konspiraciji, pa i tajnosti, držali se u zatvorenom krugu odanih članova, slijedili ideju ili vođu, te zahvaljujući tome sačuvali jezgru i samu opstojnost stranke.
Obrana od HDZ-a
I možda je to recept za opstanak. HDZ je u proteklih tridesetak godina uspio razbiti, rastočiti i eliminirati gotovo sve ključne političke stranke, od pravaša, preko liberala, pa sve do desnih opcija, čak i SDP-a i HNS-a pomoću saborskih žetončića. Ali jezgra Mosta ostala je netaknuta, unatoč pokušajima razbijanja te stranke, kao i njezinu kadrovskom osipanju.
Sada se na meti HDZ-a našao Možemo!, na lokalnoj i nacionalnoj razini. A činjenica da je ta stranka oko sebe kreirala sanitarni kordon, medijski izolacijski štit i formirala bedem od nekoliko odanih članova, s vrlo malom fluktuacijom novih kadrova, sugerira da je pronašla način kako da se ne kontaminira HDZ-ovim virusom.
To nije popularno, nije demokratski, nije ni promišljeno u kontekstu širenja stranke i jačanja njezina utjecaja, ali moglo bi biti spasonosno za samu organizaciju.
Istini za volju, Živi zid je također bio sekta koja se na kraju raspala, ali zbog pohlepe i gramzivosti njegovih zastupnika, prijatelja i supružnika.
Sekta je ideja
Sekte privlače idejom, onime što bi mogle biti, a ne onime što zapravo jesu. Most je bio ideja čiste, konzervativne, neokaljane, antikoruptivne desnice (pa čak i političkog centra), ideja poštenjaka i čistunaca. Pa su im birači oprostili čak dvije koalicije sa strankom osuđenom za korupciju.
Možemo! je danas također ideja nove progresivne stranke liberalne ljevice, aktivističke grupacije izrasle na frustraciji korupcijom i kriminalom u Zagrebu, ali i HDZ-ovom vladavinom u državi, kao i na frustraciji tromim, izgubljenim, frakcijama i žetončićima razbijenim SDP-om.
Danas su Most i Možemo! kao brendovi jači od političkog proizvoda koji serviraju građanima, jači od kadrovskih struktura koje ih predstavljaju.
I to im daje zamah u anketama i na političkom tržištu.
HDZ kao sekta
Da se ne zavaravamo, i HDZ od svog osnutka baštini neke sektaške elemente: osnovan je u tajnosti, prodavao je nacionalistički zanos, kult ličnosti i fanatizam u osvajanju i održavanju na vlasti, djelovao kao bespogovorna sljedba koja se okuplja oko velikog vođe, a sekta se uvijek štitila od vanjskih utjecaja, kritika i pritisaka, pa i od sudskih presuda. U svrhu zaštite sekte, HDZ se redovito rješavao svojih predsjednika.
I još uvijek je najveća i najjača politička stranka.
Uspjesi tih sekti ili sektaškog djelovanja na političkoj sceni – poput čišćenja stranaka od skeptika i kolebljivaca (kao SDP), poput izoliranja od javnosti ili zatvaranja u uski krug odanih apostola – pogubno je za demokraciju i politički sustav, iako nailazi na odobravanje sve većeg dijela javnosti i birača.
Sektaški birači
Koji su, također sektaški, spremni svojoj opciji oprostiti sve što zamjeraju drugima, spremni su slijepo slijediti svoju opciju pa makar ih vodila ravno u provaliju, spremni su do zadnjeg daha braniti stranku koju smatraju nepogrešivom, ispravnom i moralnom.
Most i Možemo! stranke su koje danas najviše ugrožavaju političke dinosaure, HDZ i SDP, što otvara dva pitanja: prvo, hoće li se velike stranke pretvoriti u sekte, i drugo, što bi se dogodilo s Mostom i Možemo! kad bi se pretvorile u “obične” političke stranke?
To će se vidjeti već u idućoj super-izbornoj godini.
(24 Sata)
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.