Duško Radović je bio ljudina, pun srbijanskog šarma, malo namćorast, a pun ljudske topline

Duško Radović, veliki Čovjek, Pjesnik i jedan od najvećih i najmoralnijih, na njega bi se trebao ugledati svaki čovjek a posebno Srbin, diljem planete

Piše: Edhem Pašić

Bio je to neobično častan i iskren čovjek, osjećao je da u svom srpskom pjesničkom srcu jednostavno nosi iskre opšteljudskog poslanja i da ih mora svaki dan oblikovati u rimovanu prozu i sa vrha Beogradjanke svakog sutona dok se zora radja, poslati u eter.

Volio sam tog posebnog gurua mudrosti i morala, izgledao mi je kao da je izronio iz zlatnog mora starogrčkih filozofa, koristio sam svaki slobodan trenutak da se družimo i da učim od tog, kako sam ga zvao, u šali “Aristotela Yugoslavije.”

Svako jutro u sedam budio je pospani Beograd aforizmima koji su bili nemjerljivo najkonstruktivnija i najdobronamjernija kritika anomalija u društvu, želeći potaknuti konstruktivnost dobronamjernih…

Nikada nije aforizme spremio i došao ujutro u Studio B i pročitao ih.

Svako jutro je dolazio u svoju kancelariju, listao štampu, pio crnu kafu, palio cigaretu na cigaretu, križao napisano i ponovo pisao, cijedeći iz kristalne savjesti najljekovitije kritike – rješenja …

Ti brendirani aforizmi bili su svakog jutra taze, kao jutarnje tople kifle na Baščaršiji.

Neke ljude u našim životima jednostavno zavolite, kao što volite roditelje i najbolje medju nama.

Moj pokojni drug Duško bio je ljudina, pun srbijanskog šarma, malo namćorast, a pun ljudske topline koja vas obasjava kao sunce dok gazite bosom nogom hladnu proljetnu fojničku rosu..

Svaki aforizam: planina mudrosti, čojstva, dobra, koje budi zaspalu ljudskost u srcima onih koji ga slušaju, osim nekih u vlasti koji su uljuljkani u zamišljenoj moći vladanja budno analizirali svaku poruku velikog pjesnika sa vrha najvećeg nebodera Beograda.

Jedan od njih, takvih,  je bio i moćni prvi vojnik Titove armije general Nikola Ljubičić. Bio je desetar kada su fašisti desantirali Drvar tražeći vodju Zajedništva – komandanta partizana Tita.

Od tada pa sve do Titove smrti biće beskrajno podanički odan Titu. Poslije Titove smrti, njegov opskurni ćurak odanosti Titu biva sve tješnji, dotle da ga na zgražanje svih nas koji smo ga znali i radili sa njim, nacionalistički osorno odbacuje, odlučno poručujući, na Osmoj sjednici ustoličenja naše propasti : “Ivane (Stambolić), ti nisi na Titovom putu, na tom pravom putu je drug Slobodan,,,”

Bio je porijeklom iz sela blizu srbijanskobosanske granice prema Višegradu, govorio je ijekavicu i uvijek me, što mi je godilo, oslovljavao sa zemljače.

Njegov sin je izabrao da služi vojni tok u Sarajevu. Kad god bi pošao da obidje sina, autom ili avionom, pozvao bi me.

Bilo mi je ugodno prošetati na ćevape sa Generalom, ni slutio nisam da će moćna (naša) armija tog čovjeka, za samo nekoliko godina, četiri godine genocidno ubijati Sarajevo.

Nevjetovatno! Zlo u ljudima!

Na kraju, boravio sam  danima sa generalom Ljubičićem u Libiji, u kojoj su ga mladi oficiri Qadafija poštovali kao Tita.

Obučavao ih je kako upravljati državom, kako je sačuvati od spoljnih i unutrašnjih neprijatelja. Bilo mi je i poučno tumačiti velike misli i koncepcije Generala, sve do spomena čovjeka koji mi je “neobično drag”

…kazao je da su u Yugoslaviji organi državne bezbijednosti toliko budni, da sve prate, znate, kaže: “Imamo jednog pjesnika koji nas kritikuje, svako jutro ga pored moje vojne bezbijednosti i ja lično slušam. Jedno jutro, na nestašicu mlijeka, taj državni neprijatelj pusti stih: “Dragi Beogradjani, nije ni čudo što nema mleka – kad imamo više volova nego krava.” Naredio sam, kaza general njegovo hapšenje.””

Zanijemio sam! Sve mi se smračilo …

Danas u kišnom i kleronacionalno – kleptomanstvom pritisnutim Sarajlijama, zamišljam moga dragog pokojnog druga Duška,,sanjam ga a on živ i sa najvećeg Radončićevog tornja šalje pospanim Sarajlijama svoje poruke o nestašicama mlijeka..

Nek ti je pokoj duši veliki čovječe !!!!