Duga, mračna, krvava noć nad Hrvatskom: Zločinci urlaju od veselja, Nijemci su na Ilici…

Ante Pavelić u Italiji strepi što će biti s proglašenjem NDH, Slavko Kvaternik priprema se za, kako je govorio, “svečani čin”. Bilo je to sve samo ne to…

U knjizi “Deset dana u travnju”  – koja se po cijeni od 99 kuna može kupiti na svim boljim kioscima u zemlji –  izdvojili smo dnevničke zabilješke, dijelove povijesnih studija, judikaturu, fragmente memoara, zapisnika i drugih dokumenata u kojima akteri velike povijesti iznose svoja sjećanja, ali i novinske tekstove koji u realnom vremenu oslikavaju život i mišljenja suvremenika.

Razdoblje od puča do prvog dana travnja 1941. čini prvo, uvodno poglavlje, a u ostalima donosimo pregled tiska od 1. do 10. travnja, izvorne priče aktera povijesti, kao i svjedočenja o njima, sadržaje naslovnica i članaka koje su pisali ozbiljni ljudi i veliki novinari. U dva završna poglavlja prikazujemo rasplet povijesne drame poslije 10. travnja te sudbine aktera.
Zahvaljujemo Hrvatskom državnom arhivu, čijom smo ljubaznošću dobili uvid u dosjee Slavka i Dide Kvaternika, Branka Benzona, Ante Pavelića, dr. Vladka Mačeka, Đure Vranešića (Jure Vranešića) i Mirka Puka.

Slavko Kvaternik zaspao je noć prije u svom tavanskom skrovištu s mišlju kako je “kucnuo čas”. Kad se ujutro probudio, obavio toaletu i trgnuo rakijicu, mučilo ga je još samo jedno pitanje  – gdje su točno Nijemci. Ali…

Tog jutra povijest je osobno zakucala na vrata Slavka Kvaternika, i uručila mu odgovor.

„Desetoga travnja, kao da sam ga naručio, najavio mi se generalštabni pukovnik jugoslavenske vojske Nikolić, imena mu ne znam, rođeni Virovitičanin, na službi u armijskoj komandi, kojega prije nikada nisam vidio, a nisam ni čuo za njega. S kim je došao i kako me našao u mojem skrovištu, ne znam. Odnosno, sasvim sam zaboravio… On mi je saopćio:

a) da se jugoslavenska fronta na Dravi raspala, da o kakvom otporu pred Zagrebom ili iza Save, te kakvom otporu uopće ne može biti govora, svi su vojnici otišli svojim kućama; 

b) da je armijska komanda otišla iz Zagreba u Petrinju;

c) da je ban Šubašić pobjegao u nepoznatom pravcu, što sam već znao;

d) da se napredovanje njemačke tenkovske divizije koja je jučer stigla južno od Križevaca odvija nesmetano.”

“Time sam”  zaključio je budući Vojskovođa, “saznao sve što sam trebao znati da mogu odabrati vrijeme proglašenja NDH. Pukovnika Nikolića sam još zamolio, radi svake eventualnosti, neka ode do oba savska mosta koja su pripremljena za rušenje eksplozivom i učini sve da ne bi nastala kakva šteta s obzirom na golemu državnu i narodnu važnost tih mostova, naročito za normalni život i funkcioniranje Zagreba. S njim sam pošao iz kuće u grad da otpočnem oko ostvarenja NDH. Na putu, nedaleko od moje kuće ili skrovišta u Jurjevskoj ulici, sreo sam dr. Košaka. Meni se činilo da je bio na putu k meni. Njemu sam rekao da idem u zgradu Radiše u svrhu početka rada na ostvarenju i proglašenju NDH. To je bio prvi od mojih istomišljenika koji je saznao da ću toga dana proglasiti NDH, svjedoči Slavko Kvaternik u svojoj biografiji pisanoj u progonstvu u Slovačkoj i dovršenu u zatvoru Udbe.

Dok Slavko Kvaternik maršira Jurjevskom ulicom, Ante Pavelić isprobava novu uniformu u krojačkoj radionici pored Piazze della Signori, glavnog trga u Firenzi. Pojma nema da će taj dan biti proglašen poglavnikom, vladarem Hrvatske. Neće to znati sve do uvečer, kada će proglas čuti na radiju. Bit će ljut jer je to odrađeno bez njegova znanja, zabrinut jer ne zna hoće li Nijemci poštivati njegov dogovor s Talijanima… Sve to neće pokazati. Kao što svoje pravo lice neće pokazati sve do dolaska u Banske dvore 15. travnja kada počinje krvavi teror koji će donijeti rasne zakone, koncentracijske logore i stotine tisuća nevinih žrtava.

Nijemci još nisu ušli u Zagreb, ali su blizu. Ustvari samo je pitanje trenutka kada će se njihovi tenkovi pojaviti na ulicama.

„Deseti travnja” piše Horvat pa dodaje: “Rat bjesni punom žestinom. U štabu Volovskog bataljuna gužva oko radioaparata. Beograd… krčanje, zatim muzika i glas pevaljke koja poziva „Diž'te te se, diž'te četnici!“ 

Sarajevo, spiker javlja o po našim pobjedama širom domovine. Nepoznata radio stanica uporno ponavlja o potpunom porazu i rasulu jugoslavenske armije. Kako otkriti istinu? Po ratnom rasporedu koji smo primili, naš volovski bataljun trebao bi još noćas krenuti u Sušak i topovskim granatama opskrbljivati artiljerijsku jedinicu iznad Senja. Pitam se: ma koji je kreten smislio da kolonu vozila i volova uputi noću dvije stotine kilometara do nekakva cilja? 

Do tog dana u Podsusedu ludnica bude potpuna, rano poslijepodne među naše volove ušetao se tenk pod njemačkom zastavom i odmah za njim nagrnuli motocikli s prikolicom i vojnicima. Panika. Bez ikakva puškaranja Nijemci su otjerali kućama naše junake, a volove prikupili i uz njih postavili stražu. Uskoro je stigao i njihov otvoren kamion krcat zarobljenim časnicima koje su Nijemci pohvatali oko Podsuseda.

Svi oficiri i podoficiri Volovskog bataljuna na vrijeme su nestali, osim komandanta i mene. Gavrančić u skladu s nekim svojim načelima, smatrao je da njemu, zapovjedniku, vojnička čast nalaže svoj pištolj i svoju jedinicu osobno predati pobjedniku. Ja sam ostao pred njega jer još nisam odlučio kamo krenuti i gdje prenoćiti.

U tri oklopna vozila stignu naposljetku pripadnici njemačke motorizirane pješadije. Jedan oficir u pratnji još dvojice vojnika uđe u naš štab i Gavrančić im preda svoj pištolj i neke dokumente“ prisjetio se se Joža Horvat.

Rasni zakoni u Trećem Reichu: temeljna nejednakost ljudske rase je određena GENETSKI

Na vrata kuca glad…

Iako pravi užasi tek slijede – rast cijena jasno najavljuje da su stvari krenule s lošeg na gore, da na vrata kuca glad. Cijene krumpira su  – čitamo u novinama – maksimizirane, skočile su na 2,50 i 3,25 dinara.  Gradonačelnik Mato Starčević donirao je novac socijalnom odsjeku u Patačićkinoj ulici da nabavi “za nabavku raženog i kukuruznog brašna za siromašne”. Taj novac čuvao je u gradskoj blagajni za crne dane. Oni su  tu. Ni on sam, a ni siromasi koji su se hranili u socijalnom odsjeku u Patačićkinoj ulici, nisu mogli ni slutiti da su došli najcrnji dani. 

Dok Zagrepčani kupuju skupi krumpir, ili čitaju u novinama kako je boksač Joe Louis, crni bombarder, obranio naslov svjetskog prvaka u apsolutnoj kategoriji u St. Louisu pred 20.000 ljudi, Slavko Kvaternik s grupicom istomišljenika juri prema Banskim dvorima da bi proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku.

“Oko 12 sati” piše dalje Kvaternik, “javljeno mi je da su njemačke motorizirane jedinice stigle do Sesveta i da se tamo okupljaju. Ta me je vijest uzbunila i uznemirila. Bojao sam se da proglašenje ne bi uslijedilo poslije dolaska njemačkih trupa, što bi znatno poremetilo moje namjere u političkom pogledu, kako sam to već ranije obrazložio. Zato sam u pratnji prijatelja pohrlio na Radićev trg, u Banske dvore, da na tradicionalnom mjestu proglasim samostalnu hrvatsku državu. Kad sam stigao u Banske dvore, tamo nije bilo Nijemca Veesenmayera ili kakvog drugog Nijemca, pa ne znam je li dr. Veesenmayer stigao prije, za vrijeme ili poslije proglašenja NDH, kao što ne znam kako je i putem koga doznao za taj akt“, piše Slavko Kvaternik u autobiografiji.

Istovremeno Tito šalje još jedan dopis komandi grada da naoruža radnike. Pavle Gregorić, koji je noć prije pušten iz zatvora, s delegacijom zagrebačkih komunista pokušava ishoditi i da se oslobode zatvoreni ljevičari, komunisti i antifašisti, a i pokušati nagovoriti vojsku da naoruža radnike. U komandi grada na Jezuitskom trgu nemaju za to sluha. General Jurišić ne može ih primiti, a njegov ađutant nema ovlasti da bi odobrio takve zahtjeve.

„Dok smo vodili taj kratak razgovor, ušao je u ađutantovu sobu jedan mlađi oficir, Slovenac, okrvavljena lica i vrlo uzbuđeno pričao da dolazi iz Maribora koji je u plamenu i da njemačke trupe prodiru prema Zagrebu, a da putem nema nijedne naše vojne jedinice.“, piše dr. Pavle Gregorić u svojim sjećanjima.

Ban Šubašić zajedno sa visokim oficirima uskoro je napustio Zagreb znajući da su mu, praktički, za petama njemački tenkovi. Istovremeno Slavko Kvaternik pokušava dobiti kakav takav legitimitet od Vladka Mačeka da bi proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku na radiju. Prema Slavku Kvaterniku osobno su razgovarali tog dana nedugo prije proglašenja na radiju, prema Vlatku Mačeku, razgovor nije vođen s Kvaternikom, niti ga je on primio. Kako god bilo, Maček je ustvari pozvao narod na disciplinu i da slušaju novu vlast, znajući da je okupacija ionako pred vratima, ne dajući nikakav poseban legitimitet ma kojoj vlasti. To je Kvaterniku bilo dovoljno da izda proglas na radiju.

(VIDEO) Rusija i Francuska sahranile žrtve 200 godina nakon poraza Napoleona

Tvrdili su da je proglašenje NDH bilo svečani čin. Bilo je sve osim toga…

U to vrijeme Ante Pavelić je, u novoskrojenoj uniformi, objedovao, te se uputio na smotru ustaša u dvorcu u Pistoji.

Iako proglašenje države oko 14 sati na radiju Kvaternik opisuje kao veličanstven, svečan čin, čini se da je bilo sve samo ne tako.

„Nekoliko mjeseci kasnije sretoh slučajno – prijateljski susreti u NDH bili su uvijek slučajni i kratki, jer nevidljive oči gledahu, a nevidljive uši slušahu – Ivu Šrepla, speakera Radio-Zagreba.

„Kad se negdje na sigurnom sastanemo, moram ti ispripovijedati kako je to bilo s proglašenjem NDH. Nevjerojatno. I tragično i komično. Nadasve tužno. Kako su se tukli, kleli, bili pijani. Treba da to znaš, da zapišeš za historiju.“

Dobri Ivo Šrepl nikad mi nije dospio ispripovijedati kako je preko radija proglašena NDH. Zaglavio je u Lepoglavi pred svršetak ustaškog terora“, piše Josip Horvat u “Preživjeti u Hrvatskoj 1900. – 1941.” 

Nedugo zatim njemački tenkovi pojavit će se u Ilici, na Trgu, na Zrinjevcu. Prema nekim dočekali su ih razdragani građani, a skupo odjevene dame bacale su njemačkim vojnicima, naranče (kojih u Zagrebu gotovo i nema), cigarete i čokoladu. Neki će biti trezveniji pa će reći da je bilo naroda na ulicama, ali da daleko od toga da su masovno dolazili pozdraviti Nijemce, a još manje da je vladalo oduševljenje. Jedan od onih trezvenijih je Aleksandar Ranković, desna ruka Josipa Broza, prvi policajac buduće Jugoslavije i definitivno njen najmoćniji čovjek, nakon Tita, sve do šezdesetih kada je smijenjen na Brijunskom plenumu.

„Video sam ulazak Nemaca u Zagreb… Išli su Ilicom. Bilo je i cveća… Ne tako masovno, kao što se podmeće, ali bilo je…“

Miroslav Krleža mogao je svjedočiti ulasku Nijemaca jer se u Gradskoj kavani trebao naći na ručku s prijateljima, ali Bela ga je na vrijeme obavijestila da nigdje ne ide jer Nijemci ulaze u Zagreb.

U sanatoriju dr. Đure Vranešića nepokretni bolesnik, budući zločinac i šef prijekog suda NDH, Mirko Puk, naglo je ozdravio i skače po hodnicima urlajući od veselja.

Vlatko Maček pokušava se probiti do Kupinca, Nijemci ga zaustavljaju i odvode u hotel Milinov (današnji hotel Dubrovnik) pokušavajući ga još jednom nagovoriti da preuzme vlast. On to odbija.

Joža Horvat iskače iz kamiona koji vozi zarobljene jugoslavenske vojnike negdje kod Črnomerca, upada baš među kolonu frankovaca, budućih ustaša, od kojih mu jedan razbija nos. Ipak, izvukao je živu glavu i pobjegao.

Na današnji dan je vojvoda Eugen Savojski zapalio Sarajevo u kom je izgorjelo svih 300 Sebilja

Daleki odjeci pucnjave, krdo od čizama i bakandži…

Navečer Ante Pavelić konačno uspijeva vlastiti ušima čuti na radiju proglašenje NDH, laknut će mu, tek donekle, kako svjedoči Eugen Dido Kvaternik, kada čuje da je ona proglašena u njegovo ime. Ali i dalje se pita hoće li Nijemci to poštivati.

„Te večeri Krleža i Bela nisu mogli zaspati. Zvono na vratima sledilo im je krv u žilama.”

Vode me, pomislio je pisac.

Ali bila je to samo civilna zaštita, koja je upozoravala ljude od stana do stana, na mogućnost da je voda otrovana. Strah da će ih pohapsiti već iste noći, nagnao ih je na kraju da ipak potraže konak kod prijatelja.

„Bilo je ludo krenuti u onaj inferno u 1 sat noću na mjesečini, kad je bilo rečeno da će svatko tko bude zatečen na ulici biti strijeljan. U sablasnoj tišini apsolutno, bijelo vedro nebo u čistoj, kao bajkalskoj mjesečini; daleki odjeci pucnjave, a ono krdo od čizama i bakandži što se srušilo niz strminu Jurjevske, ona patrola gradske zaštite ‘da je voda otrovana’! Tu sam nemoćan. To je zakon šume.”.

Nad Hrvatskom se spustila duga, mračna i krvava noć.