fbpx

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 3/10

Bosna i Bošnjaci su cijela dva zadnja stoljeća u borbi protiv zla. U najtežim trenucima te borbe, a to je vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992 – 1995., Bošnjaci su morali još jednom da se suoče sa pitanjem: opstati ili nestati.

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI - 1/10
PROF. DR. MUHAMED ŠESTANOVIĆ, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu

Piše: PROF. DR. MUHAMED ŠESTANOVIĆ, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu

Vatra isto gori u Grčkoj i Perziji, ali ideje o  korijenima i uzrocima dobra i zla razlikuju se od mjesta do mjesta. – Aristotel

Pojam »genocid« u interpretaciji genocidnih pohoda  na Bošnjake – Prvi dio!           

Smatra se da je XX stoljeće stoljeće genocida, a da se taj zločin još nije dovoljno istražio niti mnogi koji, u različitim prilikama i različite svrhe, izgovaraju tu riječ pravilno razumiju njeno značenje. Mnogi od nas, za razne potrebe i u raznim situacijama, izgovaramo ili pišemo riječ »genocid« koja je postala   naša svakodnevnica i predmetom čestih rasprava i sporenja i osporavanja. Riječ „genocid“ ušla je u svakodnevnu našu upotrebu. Njena „popularnost“ uveliko proizlazi iz izrazito snažnog emotivnog naboja kojeg nosi. Često se koristi ekstenzivnije nego što ona stvarno znači, ali je s pravom postala kategorija moralne, a ne samo pravne provenijencije. Reći za nekoga da je  počinio genocid znači izreći snažnu moralnu osudu i gnušanje preme počiniocu, ali se cjelovitost značenja tog pojma različito razumijeva, pa i javno tumači. Nije preporučljivo pristupiti istraživanju izuzetno složene društvene pojave kao što je genocid, a pogotovo njegovim korijenima, uzrocima, ciljevima, razmjerama, a posebno odgovornostima ako se ne pođe od cjelovitosti značenja tog pojma, tj. razumijevanja njegovog stvarnog značenja. Pogrešno je, a takvih slučajeva je bilo, da sudovi procesuiraju optužnicu za genocid a da okrivljeni i ne zna značenje tog pojma. Sud Bosne i Hercegovine je, na primjer, na suđenju grupi optuženih za zločin genocida u Srebrenici jula 1995. odbio priznanje Vlastimira Golijanina za učešće u izvršenju genocida zbog toga što je izjavio da „ne zna značenje riječi genocid“.

Za istraživače genocida je, pak, značajniji problem, nego što je to slučaj Vlastimira Golijanina koji ne zna zanačenje pojma „genocid“, nepoštivanja jezika UN Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Primjera o nepoštivanju jezika UN Konvencije kojom je definiran pojam „genocid“, ima na pretek. Jedan od takvih primjera možemo naći i u tekstu Tužbe Rapublike Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim sudom pravde protiv Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) zbog kršenja UN Konvencije koja taj pojam definira. U toj Tužbi, podnesenoj 20. marta 1993., se na nekoliko mjesta nalaze klauzule i termini koji nisu u skladu sa jezikom te UN Konvencije. Navešću neke od njih:  „Bosna i Hercegovina“, piše u toj Tužbi, „traži da Sud utvrdi, kao neospornu činjenicu, da su narod i država Bosna i Hercegovina pretrpjeli zločin koji nije ništa manji od genocida.“ (tačka 3.).  „Koncetracioni logori unutar Bosne i bivše Jugoslavije, takođe pružaju dokaz o genocidu. Ove zatvore vode Srbi sa izrazitim ciljem pritvaranja bosanskih nesrba.“ (tačka 73.)  „Logor u  Kamenici, navodno je imao 70 zatvorenika, uglavnom Bošnjaka, ali i Hrvata i Srba…Sve zatvorenike Bošnjake i Hrvate držali su u jednoj sobi od oko 10 sa 15 metara kvadratnih “ (tačka  82A). „Samo postojanje logora je dovoljno da se ustvrdi da Srbi vrše zločin genocida nad bosanskim nesrbima.“ (tačka 74). „Na taj način, narod i država Bosna i Hercegovina mogu navesti činjenicu da Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) i njeni saradnici pokušavaju da unište Bošnjake i Hrvate u Bosni i Hercgovini“ (tačka 82.). Uz zahtjev za donošenje presude Bosna i Hercegovina moli Sud da izreken presudu i objavi sledeće zahtjeve: a) „… da je Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) prekršila i da je nastavila da krši svoje zakosnke obaveze prema narodu i državi Bosni i Hercegovini.“ b) „…da je Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) kršila svoje obaveze prema opštem i običajnom međunarodnomm pravu: ubijala, likvidirala, ranjavala, silovala, opljačkala, mučila, kidnapovala, nezakonito pritvarala i uništavala do istrebljenja građane Bosne i Hercegovine, a to i dalje nastavlja“, c) „…da je svojim postupcima prema građanima Bosne i Hercegovine, Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) kršila i nastavila da krši, svoja svečano data obećanja…“ (tačka 135.). I tako dalje, i sve na taj način.

Analizom teksta Tužbe može se vidjeti, kao iz nekolicine primjera iz gore navedenih izvoda (u kojima je moj bold), da učesnici u njenom pisanju, na čelu sa Frensisom E. Bojlom[10], nisu konzistentno poštovali jezik Konvencije. U Tužbi se na brojnim njenim mjestima ne precizira identitet žrtve kao nacionalne, etničke, vjerske ili rasne grupe (grupe kao takve). Pisci su na više mjesta koristili termin „narod“ , što se može smatrati da se mislilo na etničku grupu, ali često bez navođenja imena identiteta te grupe nad kojom se vrši napad sa namjerom da se ona istrijebi. Termini, koji se također u tekstu pomenute Tužbe više puta koriste, kao što su: „bosanski narod“, „bosanski nesrbi“, „građani“, nad kojima je vršen genocid, nisu u skladu sa jezikom UN Konvencije. Tužitelj optužuje napadača da je nad dva naroda (dvije etničke grupe): Bošnjake i Hrvate primjenjivao u isto vrijeme, na istom mjestu ista genocidna djela, što jeste tačno, ali, kada je u pitanju tužba za genocid, očigledno je da se takav pristup ne odgovara jeziku UN Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju za zločin genocida. U Bosni i Hercegovini ne postoji „bosanski narod“ već  bosanski narodi (etničke grupe koje imaju svoje posebne identitete). „Bosnaski narod“ i „bosanski nesrbi“ , a posebno pojam „građani“ su termini koji su se koristili u pomenutoj Tužbi neupućuju na koji konkretni etnički identitet se misli. Bosanski narodi koji imaju svoje posebne identitete i osobenosti su Bošnjaci, Srbi, Hrvati i druge etničke zajednice koje žive u Bosni i Hercegovini. Ovom Tužbom se ne precizira nad kojom etničkom grupom kao takvom je Jugoslavija (Srbija i Crna Gora), kao tužena strana, provodila genocidna djela. Tužitelj optužuje napadača da je nad dva naroda (dvije etničke grupe): Bošnjake i Hrvate primjenjivao u isto vrijeme, na istom mjestu ista genocidna djela, što jeste tačno, ali, kada je u pitanju tužba za genocid, očigledno je da takav pristup ne odgovara jeziku UN Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju za zločin genocida.           

Zašto je došlo do nepoštivanja jezika UN Konvencije. Moje osobno mišljnje i pretpostavka je da na samu koncepciju Tužbe je uticala tadašnja državna politika Republike Bosne i Hercegovine. U to vrijeme, kada je pisana Tužba, Bošnjaci i Hrvati su združeno branili Bosnu i Hercegovinu od istog agresora (Savezne Republike Jugoslavvije i njenih kolaboracionista – pristalica ideologije i politike Srpske demokratske stranke Bosne i Hercegovine). Legalno rukovodstvo države Bosne i Hercegovine nije moglo, iz navedenog razloga, iz Tužbe izostaviti drugu etničku grupu – Hrvate. Vjerovatno je zbog toga došlo do konfuzije u primjeni odgovarajućeg jezika koji se UN Konvencijom traži.                                                                                                           

Pošto je genocid, kao što sam već istakao, najveće društveno zlo i najteži zločin, koji ima ne samo pravnokrivičnu dimenziju nego i moralnu, onda istraživači genocida, tužitelji i sudije, ali i optuženi kao i žrtve genecida bi morali da poznavaju ne samo jezik UN Konvencije nego i logiku značenja pojma „genocid“. Nije dovoljno da poznajete jezik  UN Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida u kojoj je on definiran, već i logiku značenja tog pojma. Nije preporučljivo raditi na istraživanjima zločina genocida i na procesuiranju počinitelja tog zločina, a nepoznavati cjelovito značenje tog pojma. Svaka društvena pojava, prije nego što se krene u njena empirijska istraživanja, mora se torijski osmisliti. Jedan mudar istraživač je reakao: „Nema ništa u životu praktičnijeg nego što je poznavanje ispravne teorije predmeta kojeg istražujete.“           

Riječ »genocid« sastavljena je od grčkih riječi genos (rod ili pleme) i  occidere (ubiti). Potekla je 1944. od poljskog Jevreina Raphael Lemkin (Rafaela Lemkina 1900 – 1959.), a pravno značenje definasano je u UN Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, usvojenoj 1948. U međunarodnom pravu, ali i u nacionalnim pravnim sistemima, genocid se tretira kao najteže krivično djelo, a u svijesti cijelog čovječanstva genocid se tretira najgorim društvenim zlom.

            Svaki pojedinačni genocid, pa prema tome i genocid nad Bošnjacima, je istovremeno zločin protiv cijelog čovječanstva (planetarni zločin) bez obzira na dimenzije ili posljedice izvršenog napada sa genocidnom namjerom, jer škodi ne samo grupi koja je bila na meti uništenja, nego cijelom čovječanstvu. Mi znamo da, recimo, nadležne sportske sudije i sportski organi ponište rezultate utakmica ako se utvrdi da su stečeni na povredi pravila igre. Međunarodni sud pravde, kao organ Ujedinjenih nacija, po Tužbi Republike Bosne i Hercegovine protiv Savezne Republike Jugoslavije donio je, februara 2007. u Hagu, Presudu za genocid i u toj Presudi označio Srbiju kao državu odgovornom što ga nije spriječila, ali taj sud ne izreče presudu za  poništenje bar onih rezultata genocidnog napada koji su doveli do nasilne destrukcije Ustava Republike Bosne i Hercegovine, kao međunarodno priznate državne zajednice i njenu nasilnu podjelu. Čak lokalitet Srebrenice osta pod upravom one tvorevine koja je i nastala kao rezultat agresije i genocida. Time su ohrabrili napadača da u najskorije vrijeme ponovo krene da na osnovama svoje nacionalne genocidne ideologije, politike i prepoznatljive prakse u nasilno pripajanje novih Srebrenica teritoriji koja se skoro dva posljedna vijeka natapa krvlju žrtava genocida.

Genocid kao najteže krivično djelo, sa brojnim ljudskim i društvenim posljedicama, karakterišu određeni elementi.

            Napad sa genocidnom namjerom nije napad na određene pojedince već na neku određenu ljudsku grupu koja ima, pored ostalih specifikuma koji je čine posebnom (grupom kao takvom), neko od sledeća četiri obilježja njenog identiteta. To su: nacionalni, etnički, rasni ili vjerski identitet. Napad se planira i vrši u namjeri, dakle svjesno i sa predumišljajem, da se unište ili istrijebe pripadnici te grupe. Planeri, postrekači i izvršioci planiranog napada znaju da se napadom treba potupno ili bar djelimično uništiti napadnuta grupa i istrijebiti njeni pripadnici. Za zaključivanje da je genocid izvršen nije neophodno postojanje planova i naredbi[11]nego samo da je napadač znao da je napad usmjeren na određenu grupu kao takvu sa namjerom da se ona potpuno ili djelimično uništi. Za zaključivanje da li je ili nije genocid izvršen irelevantan je broj pojedinačnih žrtava, veličina zone napada i broj lokacija. Dimenzije zločina genocida su relevantne samo u odmjeravanju sankcija počinitelju genocida.         

             Razumije se da za izvršenje zločina genocida ne mora biti zadovoljen kriterij „potpuno uništenje grupe kao takve“ (istrebljenje svih pripadnika grupe kao takve), ali je neophodno, da se na znastvenoj osnovi ili bar na principu konzesusa, odrediti dimenzija pojma „djelimičnog uništenja grupe kao takve“. Koliko pojedinačnih pripadnika napadnute grupe napadač treba da istrijebi da bi se zadovoljio kriterij značenja pojma „genocid“? Ako se ne precizira dimenzija „djelimično“ postoji opasnost da sudovi subjektiviziraju kriterij potrebnog broja istrijebljenih

pripadnika napadnute grupe, da bi određeni napad okarakterisali kao genocid. U pokušaju da za potrebe sudsva i sudske prakse, dok su se sa još neriješenim problemima suočavali međunarodni sudovi osnovani da procesuiraju zločine u Bosni i Ruandi, nešto bliže rasvijetli i razjasni pojam „genocid“, UN Komisija za međunarodno pravo je 1996., kada je rješavala nejasna pitanja koja su se pojavljivali u sudkoj praksi, načinila propust zato što nije uspješno odredila šta se podrazumijeva pod „djelimično uništenje grupe“. Koliko je to važno pitanje koje u definiciji genocida nije precizno riješeno, možemo vidjeti i u tekstu Međupresude Haškog tribunala u predmetu Slobodana Miloševića. U tom tekstu se vidi da se rješenju tog pitanja prilazi nestručno i nenaučno, pa se, između ostalog kaže: Nehemiah Robinson, jedan od prvih teoretičara UN Konvenocije, kaže da pojam „djelimično“ treba razumijevati kao „mnoštvo osoba iz iste grupe“ ili njih „znatan broj“. Ekspertna grupa UN o genocidu pod „djelimično“ podrazumijeva „razumno veliki broj u odnosu na ukupan broj pojedinaca“ ili „značajan segment grupe, kao što je njeno rukovodstvo“. Pretresno vijeće u predmetu Tužilac protiv Jelisića umjesto riječi „djelimično “ koristi termin „bitan dio neke grupe“, vjerovatno misleći na reprezentativni dio pripadnika napadnute grupe. U predmetu Tužilac protiv Krstića Žalbeno vijeće  je pod „djelimičnim uništenjem“ smatralo uništenjem „ključnog dijela napadnute grupe, dijela od kojeg najviše ovisi preživljavanje ostatka grupe“. [12]

            Objekt napada sa genocidnom namjerom, kako sam već gore istakao, nisu pojedinci već grupa kao takva. Kada je u pitanju genocid nad Bošnjacima napadi na njih su se planirali i vršili u namjeri, dakle svjesno i sa predomišljajem, da se uništi identitet njih kao grupe ili potpuno ili djelimično istrijebe. Za zaključivanje da li je ili nije genocid izvršen irelevantan je i broj pojedinačnih žrtava sve dotle dok se preciznije ne definira pojam „djelimično uništenje grupe“, ali i irelevantna je i veličina i broj napadnutih lokacija. Broj žrtava i veličina i broj napadnutih lokacija su samo relevantni u odmjeravanju sankcija počinitelju genocida. Frensis E. Bojl, autor Tužbe Republike Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu protiv Savezne Republike Jugoslavije za genocid nad Bošnjacima s pravom tvrdi da “počinilac genocida ne mora vjerovati, na primjer, da bi njegov ili njen čin uništio sve muslimane ili, čak, sve Bošnjake. Na primjer, ako su genocidni uslovi nametnuti na bošnjački dio stanovništva u nekom malom gradu, to bi bilo dovoljno da  zadovolji definiciju genocida.“[13]               


                                                                                   

[10] Frensis E. Bojl, BOSANSKI NAROD OPTUŽUJE : POSTUPAK PRED MEĐUNARODNIM SUDOM PRAVDE U PREDMETU BOSNA I HERCEGOVINA PROTIV SRBIJE RADI SPREČAVANJA I KAŽNJAVANJA ZLOČINA GENOCIDA, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo 2000.

[11] Vidi:  ICTY, PRESUDA, ŽALBENO VIJEĆE U PREDMETU TUŽILAC PROTIV RADISLAVA KRSTIĆA –Saopćenje za javnost.

[12] Šire vidi: MILOŠEVIĆU DOKAZAN GENOCID U BOSNI – MEĐUPRESUDA HAŠKOG TRIBUNALA OD 16. JUNA 2004.,Institut za ostraživamje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo 2007., str.90-93.

[13] Frensis E. Bojl,,  Isto, str. 83-84.

(Zbog dužine teksta ovo naučno istraživanje, potkrepljeno naučnim dokazima, biće objavljeno u 10 dijelova, ovo je 3. dio) U nastavku…

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 4/10

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 2/10

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 1/10

Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.

Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.