Bosna i Bošnjaci su cijela dva zadnja stoljeća u borbi protiv zla. U najtežim trenucima te borbe, a to je vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992 – 1995., Bošnjaci su morali još jednom da se suoče sa pitanjem: opstati ili nestati.
Piše: PROF. DR. MUHAMED ŠESTANOVIĆ, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
Vatra isto gori u Grčkoj i Perziji, ali ideje o korijenima i uzrocima dobra i zla razlikuju se od mjesta do mjesta. – Aristotel
Uvod
Bošnjaci [1] i Bosna su u XIX i XX stoljeću bili stalno u borbi protiv zla. U najtežim vremenima te borbe, a to je vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992 – 1995., slušao sam i čitao razne komentare o korijenima, uzrocima, ciljevima i razmjerama zla s kojima su se Bosna i Bošnjaci suočavali u svojoj novijoj historiji. Činilo se da su se neki »mislioci« međusobno utrkivali u komentiranju korijena tog zla. Jedni su se, u svojim atribucijskim tumačenjima korijena zla nad Bošnjacima, pozivali na saznanja iz karakterologije srpskog naroda. Drugi su uzročnost teških zala tražili u etničko genetskim »kvarnim materijalima«, s kojima je (koji imaju takav kvaran materijal) opasn suživot, pa ih zbog toga treba istrijebiti. Primjera radi, zločinka Biljana Plavšić, profesorica bioloških naučno-nastavnih disciplina na Prirodno- matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, u novosadskom magazinu »Svet« , je napisala: “Muslimani su genetski kvaran materijal koji je prešao iz islama. I, sad, naravno iz generacije u generaciju se jednostavno taj gen kondenzuje. Postaje sve gori i gori. Izražava se jednostavno. Diktira način razmišljanja i ponašanja. To je u genima Muslimana već usađeno”.[2] Biljanina »nauka« me je podsjetila na onu Hitlerovu i Himlerovu tezu o arijevskim narodima, narodom »posebnog porijekla«, pa shodno tome Biljanin pravoslavni narod kao »nebeski narod« može i treba istrebljivati one druge s kojima nešto genetski nije u redu.
Dok Biljana tako misli i piše kao međunarodno verifikovana zločinka, dotle akademik Rešid Hafizović, kao žrtva genocida, govori da su »genocidni pohodi srpske vojske i srpskih paravojnih jedinica na Bosnu, Bosance i, posebice, na Bošnjake osmišljeni, ko zna koliko puta, u duhu velikosrpke politike i ideje o velikoj Srbiji sa isključivo srpskim etnosom u njoj. To je dobro znana stvar. No, ta politika nije glavni razlog onom ubilačkom nagonu i genocidnom impulsu srpskih zlotvora. Temeljni i iskonski razlog počiva u ubilačkom genu njihovih zlotvora, čiju svijest je teško razumjeti i u dvadesetprvom stoljeću, genu koji u posljednih stopedeset godina već po deseti puta vitla kamom nad bošnjačkom glavom i proizvodi svijest koja uporno prvorazredne zlotvore u visokom populacijskom procentu srpskog naroda časti kao viteze i nacionalne heroje. Čak i danas. To je onaj isti gen koji je prepoznatljiv od ranije, u ranom srednjovjekovlju, u savjetima srpskog vladara Stevana Prvovjenčanog (1196 – 1228.) svojim vojnicima koje šalje na Bogumile u Bosni. To je užasni gen koji je silno opterećen neizlečivim kainovskim sedimentom, krvožednim naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i drugačijeg kad god može i u svakoj prilici. No, unatoč tim činjenicama, hoću još uvijek da vjerujem da je taj gen manjnski u srpskom populusu, ali i dovoljno otporan i žilav da preživi svako vrijeme i uskrsne u svakom pokoljenju.«[3]
Ostavimo sada po strani rasističe atribucije u istraživanjima korijena zla sa kojim su se Bošnjaci suočavali kroz svoju historiju. Ali, nažalost, istraživači genocida nad Bošnjacima se još nisu upustili da daju cjelovitiji i naučniji odgovor na pitanja: zašto se to dešava Bošnjacima već duži historijski period, premda u diskontinuitetu vremena ali u kontinuitetu namjere? Kako objasniti da su se od jednog do drugog napada intezivirale brutalnosti i sofisticirale metode istrebljenja Bošnjaka, koje je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju u Hagu (ICTY), izrečeno od strane sudije Fouda Riada (Fuad Rijad), okarakterisao kao »istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske historije.«[4] To su bile «nepojmljive patnje koje su pretrpjeli bosanski Muslimani.«[5] Kada je na suđenju generalu Dragomiru Miloševiću Pretresnom vijeću ICTY prikazan snimljeni prilog masakra na Markalama 28. avgusta 1995., kojeg je snimio i poslao svojoj redakciji Martin Bel (Martin Bell), dopisnik BBC iz Sarajeva, izjavio je pred tim Pretresnim vijećem: “Nisam srećan zbog toga što, zbog uređivačke politike BBC, nisu prikazane stvarne razmjere krvoprolića, da se engleska javnost ne bi suviše uznemirila”. BBC bi se, smatra Bel, “morao zbog toga stidjeti”.
Od kuda takva zvjerstva i brutalnosti u izvršenju zločina nad Bošnjacima? Korijeni tog zla nisu u prirodnom porivu napadača niti žrtve, kako to kaže grupa rasističkih teoretičara, nego ti korijeni niču i izrastaju iz nacionalne kulture napadača i žrtve. Na intezitet zločina i načine njihovog izvršenja utiče kultura (u širem smislu riječi) ili ideologija (u užem smislu riječi).[6] Onoliko koliko i kako nacionalna kultura uspije da dehumanizira žrtvu, takav će biti i intezitet zločina i načini izvršenja. Genaral Stanislav Galić, oficir Vojske Jugoslavije i komadant „Sarajevsko-romanijskog korpusa“ koji je držao Sarajevo u najbrutalnijoj opsadi u novijoj historiji, braneći se pred ICTY kao optuženik za zločine nad civilima Sarajeva u opsadi, je, izmerđu ostalog, rekao da je to činio „da bi sačuvao srpsku kulturu.“ [7]
Svi oblici zločina, a posebno zločin genocida, su izuzetno psihološki pa i politički osjetljivo pitanje. To moraju da uvaže svi oni koji istražuju, pišu ili govore o takvim društvanim i historijskim pojavama. Nažalost, postoje veoma ugledni historičari, ali i drugi brojni pseudo i kvaziistraživači koji, uglavnom, rafiniraju zločine činjene nad evropskim narodima. Neke zločine glorifikuju, neke umanjuju, a neke poriču. Neka je stid onih koji učestvuju u rafiniranju zločina. To posebno, ovdje, mislim na Milorada Ekmečića, uglednog srpskog historičara, akademika Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), koji smatra da je u XX stoljeću samo na četiri evropska naroda izvršen zločin genocida. To su, po njenu: 1. velikoturski genocid nad Jermenima, 2. velikonemački genocid nad Jevrejima (Šoa, holokaust), 3. velikohrvatski genocid nad Srbima
(srbocid) i 4. genocid nad Sintima i Romima. Ekmečić ne pominje velikosrpski genocid nad Bošnjacima, premda je njegov govor na ovoj Međunarodnoj konferenciji održan u maju 2007., a Presuda Međunarodnog suda pravde po Tužbi Republike Bosne i Hercegovine protiv Sevezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) donesena februara iste godine, kojom je, to je Ekmečić znao, Srbija označena odgovornom što nije spriječila genocid vojske i policije bosanskih Srba nad Bošnjacima jula 1995. u Srebrenici.[8]
Cijeneći značaj uticaja ideje stvaranja »Velike Srbije« na činjenje zlodjela nad nesrpskim narodima u naporima uspostavljanja države na etničkom principu, ovdje, ipak, želim, multidisciplinarnijim pristupom, pokušati pronaći dublje korijene genocida nad Bošnjacima.
Samo oni koji prihvataju rasističke atribucijske teorije o uzrocima zla traže uzrok u kvalitetu genetskog materijala određene nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe.
Istraženi i pronađeni korijeni genocida omogućava njegovo lakše preveniranje. Zato su nam, prije svega naučna, saznanja o stvarnom korijenu ili korijenima određenog zla od izuzetne, ne samo naučne već i šire društvene važnosti.
Kada istražujemo korijene zla onda moramo znati da je čovjek taj koji čini dobra i zla, ali nije slobodan u izboru činjenja. Na njegov izbor imaju uticaja, pored ostalog, i društveno – historijske okolnosti. Zbog toga se korijeni zla ne mogu tražiti samo u psihološkoj strukturi počinilaca zla, a posebno ne u urođenim porivima za činjenje dobra ili zla koje čovjek donosi sa rođenjem, niti se može tražiti samo u društvenim i historijskim okolnostima u kojima se zlo dešava. Izbor između zla i dobra je u dijalektičkom odnosu više činilaca.
Ideju o velikosrpskom projektu, koju neki istarživači smatraju korijenom zločina nad nesrpskim narodima koji žive na zamišljenom prostoru »Velike Srbije«, nastala je kao rezultat određenih društveno-historijskih okolnosti i sociopsiholoških karakteristika srpskog naroda. Na samom početku XIX stoljeća ideja o »Velikoj Srbiji« postala je zametak iz kojeg će proklijati zločini, pa i onaj najteži – zločin genocida nad Bošnjacima. Korijen genocida prema Bošnjacima, kao autohtonom narodu Bosne i Hercegovine, se posljednja dva stoljeća razvija na plodnom tlu dijela etnonacionalne kulture koju kreira, podržava i njeguje jedan broj intelektualaca i kulturnih stvavaralaca, vođeni ideologijom nacionalizma koja svojim intezitetom često prerasta u fašizam. Iz đubrišta tog dijela intelektualnog i kulturanog stvaralaštva izrasta praksa nastojanja deindividualizacije Bosne, dehumanizacije i odnarođivanja Bošnjaka, a potom i politika njihovog istrebljivanja. Time Bosna i Bošnjaci postaju žrtve ideje stvaranja »Velike Srbije« i »Velike Hrvatske« koje nije moguće realizirati bez potiranja individualiteta njihove Matice i identiteta Bošnjaka, a ako se time ne riješi bošnjačko pitanje onda se seže za radikalnijim načinima a to su mehanizmi njihovog fizičkog istrebljenja. Na realizaciji te ideje ponekad su združeno radili javni i politički predstavnici srpskog i hrvatskog naroda (Sporazum Pavelić – Stojadinović, 1954. i Tuđman – Milošević, 1991.). »Praktično se svi istraživači slažu da je genocid državni zločin«.[9] To bi značilo da genocid i drugi masovni i teški zločini ne nastaju kao izraz praiskonskih osjećanja mržnje među narodima. To nije pojava koja se razvija »odozdo prema gore, već odozgo prema dole«. Zato narod nikada ne može snositi odgovornost za takav zločin, već za počinjeni genocid odgovornost leži u stvaraocima takve kulture, ideologije i politike. Međutim, onaj dio naroda koji prihvata i podržava takvu ideologiju, kulturu i politiku je sastavni dio sveukupne odgovornosti zato što je takva ideologija, kultura i politika opredmećena u najgoroj društvenoj pojavi i najtežem zločinu koje savremeno čovječanstvo poznaje, a to je genocid nad Bošnjacima.
Rješavanje pitanja srvaranja »Velike Srbije i »Valike Hrvatske« započelo je deindividualiziranjem Bosne i dehumaniziranjem i odnarođivanjem Bošnjaka. To je prva faza u provođenju genocida nad Bošnjacima. Ako se tim socijalnim procesima (dehumanizacijom i odnarođivanjem) ne uspije riješiti bošnjačko pitenje – potiranja njihovog identiteta, pokreće se druga faza genocida – mehanizmi fizičkog istrebljenja . Mens reu (namjeru) da se uništi identitet Bošnjaka ili da se oni istrijebe trebalo je, kroz historiju, internalizirati u kolektivnu svijest naroda koji treba sutra da krene u istrebljenje Bošnjaka, a neposredne izvršioce takve namjere mentalno pripremiti da to što na terenu treba da urade, čine to u ime, za interes i potrebe »nebeskog naroda«.
Pregledom historiografije Bosne i Bošnjaka u posljednja dva stoljeća može se prepoznati kako je stvarana vinost napadača prema žrtvi. Kako je nastajao taj odnos? Prije nego što pokušam odgovoriti na to pitanje potrebno je da se razjasne značenja dva ključna pojma: pojam »genocida« i pojam »bošnjački identitet«, jer bez razumijevanja zanačenja tih pojmova nije moguće istraživati i govoriti o korijenima, uzrocima, ciljevima, a posebno o odgovornostima za genocid nad Bošnjacima.
[1] Naziv „Bošnjaci“ je jedna od odrednica njihovog identiteta. Naziv te etničke grupe se kroz historiju mijenjao. Milorad Ekmečić je izbrojao da su Bošnjaci od 1868 do 1993. godine devet puta mijenjali svoje ime. (Vidi: Milorad Ekmečić, KORIJENI ZLOČINA GENOCIDA, u: ZBORNIKU RADAOVA SA 4. MEĐUNARODNE KONFERENCIJE O JASENOVCU, Banja Luka, 30 – 31. maj 2007. Iztvor: www.krajinaforce.com). Nisu Bošnjaci, sve do 1993., mijenjali svoje ime, nego su Bošnjacima drugi to činili. U ovom radu ću koristiti naziv „Bošnjaci“, bez obzira što neke interpretacije sežu dublje u historiju, prije 1993., kada su Bošnjaci na Svebošnjačkom saboru odlučili, mada još kroz Ustav ili Zakonom o popisu stanovništva to još nisu legalizirali, da povrate autentično ime svom identitetu.
[2] Magazin «SVET««, 6. septembar 1993. (u: OSLOBOĐENJE, 24. oktobar 2004.) Kompanija koja pruža usluge za analiziranje genetskih kodova i utvrđivanje porijekla identiteta nacionalnih, etničkih, porodičnih i drugih socijalnih skupina i pojedinaca, »23ANDME«, sa sjedištem u Kaliforniji, izvršila je analizu genetskog porijkla jednog broja bošnjačkih porodica. Na temelju izvršene analize utvrđeno je da su Bošnjaci autothoni narod na prostoru Bosne i tu su bili mnogo ranije nego druge etničke grupe, a mnogo prije nego što je na ovaj prostor »došao« islam.
[3] Prof. dr. Rešid Hafizović, RASKRIVANJE ĆUDI – SMUTNJA JE GORA OD UBIJANJA, Oslobođenje, KUN, 14. juli 2011. godine.
[4] http://www.potocarimc.ba/_ba/juli
[5] ICTY, PRETRESNO VIJEĆE – SAŽETAK PRESUDE GENERALU RADISAVU KRSTIĆU
[6] Vidi: Ton Zwaan, O ETIOLOGIJI GENOCIDA I DRUGIH MASOVNIH ZLOČINA UPERENIH PROTIV ODREĐENIH GRUPA, www.un.org/icty (Ovaj autor je na traženje ICTY napisao tekst pod navedenim naslovom i bio svjedok-ekspert pred Pretresnim vijećem ICTY u Hagu u predmetu „Slobodan Milošević“.)
[7] ICTY, PRETRESNO VIJEĆE, TUŽILAC PROTIV STANISLAVA GALIĆA, PRESUDA I MIŠLJENJE, 5. decembar 2003., paragraf 727.
[8] Milorad Ekmečić, Isto, (Izvor: www.krajinaforce.com).
[9] Helen Fein, GENOCIDE: A Sociological Perspective, Sage Publications/ International Sociological Assocation, 1993., str. 12.
(Zbog dužine teksta ovo naučno istraživanje, potkrepljeno naučnim dokazima, biće objavljeno u 10 dijelova, ovo je 2. dio) U nastavku…
DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 3/10
DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 1/10
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.