Dr. Klaić: BOSNA JE OD POČETKA BILA BOSANSKA

NADA KLAIĆ, PROFESORICA ZAGREBAČKOG SVEUČILIŠTA: Državnost Bosne je starija od Hrvatske i Srbije

Poznata historičarka za srednji vijek, prof. Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. Nada Klaić, u svojoj knjizi „Srednjovjekovna Bosna“, koja je izdana godinu dana nakon njene smrti, dokazala je da Bosna nikada nije pripadala ni srpskim ni hrvatskim zemljama.

Bosanski državni suverenitet bi dolazio u pitanje za period koji je historijski zanemarljiv. Država Bosna je, prema Nadi Klaić, samonikla tvorevina kakve su bile Hrvatska, Raška i Duklja. Profesorica Klaić znanstveno je dokazala da hrvatski i srpski historičari nemaju osnova da tvrde da je Bosna pripadala bilo kojoj strani. Profesorica Klaić otkriva pravi ključ zašto se krivotvori historija ranog perioda srednjovjekovne Bosne. Teza profesorice Nade Klaić ide i dalje i tvrdi da je bosanska država među svojim susjedima najstarija. Cijenjena historičarka je ustanovila i objavila tragove i činjenice o postojanju bosanske države.

Bosnom je od 1167-1180. vladao Biznant. S bizantskom vojskom u Bosnu je došao veliki broj pristalica bogumilske vjere. Oslobodivši se bizantske vlasti, Kulin je uzeo titulu bana, kako su se oduvijek u Bosni i nazivali njeni vladari. Bogumili su podjednako protjerivani od tadašnje ‘Istočne’ i ‘Zapadne’ Crkve. Još za vrijeme Nemanje, bogumili koji su dolazili iz Bugarske bili su brutalno proganjani. Istom su brutalnom tretmanu bili izloženi i za vrijeme njegovog sina Stefana Nemanje, zvanog Stefan Prvovjenčani koji je vladao od 1196 – 1228. A s naročito brutalnom torturom i progonom nastavlja njegov brat Sava, po povratku s Atosa. Na velikom Saboru u gradu Žiči 1221., donesen je Dekret Velikog župana Stevana Nemanje, koji je nalagao istrjebljenje bogumila. Mjere su bile zvjerske i u praksi su značile: konfiskaciju imovine, čupanje jezika, izgaranje lica usijanim željezom, silovanje, te konačno, progonstvo. Bogumili su bježali na sve strane, a ponajviše u susjednu Bosnu, piše Aleksandar Solovljev u svome djelu Svjedočanstvo pravoslavnih izvora o bogumilima na Balkanu, strana 40., a to isto potvrđuje i V. Ćorović u djelu Istorija Jugoslavije, str. 98.

I “heretici” (bogumili) iz Hrvatske i Dalmacije sklanjaju se pred progonima katoličke Inkvizicije, masovno bježeći u Bosnu. Bosna je bila utočiste proganjanih, koji su iz susjednih krajeva morali bježati zbog raznih vjerskih i drugih uvjerenja. To je upravo bio period vladavine bana Kulina (1180-1204). Kako je ban Kulin došao na čelo Bosne, ne zna se. Vjerovatno u vrijeme kada je Bizant (Istočno Rimsko Carstvo) vladao Bosnom (od 1167-1180).

Oslobodivši se bizantske vlasti, Kulin je uzeo titulu bana. Za vrijeme Kulina širenje bogumilskog učenja u Bosni uzelo je toliko maha da ga je i on sam prihvatio zajedno sa svojom porodicom, rođacima, dvorjanima i oko 10 hiljada podanika, a bogumilstvo banskim aktom postade državnom vjerom Bosne.

Ban je znao da samostalnost Bosne može očuvati jedino oslanjajući se na bogumile. Papa je bio jako uznemiren na pojavu tolikog broja bogumila u Bosni. U oktobru 1200. papa Inocent III naređuje ugarskom kralju Emeriku da poduzme sve potrebne mjere kako bi prisilio Kulina bana da prihvati katoličku vjeru, a ako to ne učini, da se svrgne. Heretici se moraju protjerati iz cijelog kraljevstva, a imanja zaplijeniti-bio je ultimatum pape. Emerik je to dobro razumio i kao vjerni sluga Katoličke Crkve krenuo na Bosnu. Šta se poslije desilo može se iščitati na stranicama historije.

“BOSNA JE OD POČETKA BILA BOSANSKA”

“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatstvu Bosne. Međutim, nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta (bizantskog Cara) o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom”.

Navodi profesorica Klaić, pa dodaje….

“To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća. “

….Posve razumljivo da Ćirkoviću, za njegovu teoriju o srpstvu Bosne, ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio, onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo, nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila bosanska.”

Životopis

Godine 1943. diplomirala je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je od iste godine bila zaposlena kao asistent vježbenik. Godine 1946. doktorirala je tezom Političko i društveno uređenje Slavonije za Arpadovića. Od 1955. bila je docent, od 1961. izvanredni profesor, a od 1968. redoviti profesor na katedri za hrvatsku povijest. Bavila se razdobljem od doseljenja Slavena do XIX. stoljeća. Hrvatsku je medievalistiku obogatila raspravama iz društvene povijesti, a u knjizi Historija naroda Jugoslavije II (1959.) napisala je sveobuhvatan prikaz hrvatske povijesti u ranom novom vijeku, u koju su uključeni elementi gospodarske i društvene povijesti. Posebnu pozornost obraćala je povijesti gradova, o čemu je objavila niz rasprava i knjiga: Zadar u srednjem vijeku do 1409. (suautor Ivo Petricioli, 1976.), Zagreb u srednjem vijeku (1982.), Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku (1983.), Trogir u srednjem vijeku: javni život grada i njegovih ljudi (1985.), Koprivnica u srednjem vijeku (1987.). Niz rasprava napisala je o bunama i socijalnim sukobima, a rezultate je sabrala u knjizi Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću (1976.). Svoje ocjene o ulozi pojedinih velikaša iznijela je u knjigama Posljednji knezovi Celjski u zemljama Svete Krune (Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone), (1982.) i Medvedgrad i njegovi gospodari (1987.).

Velik dio njezina rada čini ocjena i objavljivanje izvora. Oslanjajući se djelomice i na prinose starijih povjesničara, analizirala je cjelokupan hrvatski diplomatički materijal ranosrednjovjekovnoga razdoblja (Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara, 1965., 1966-67), dovodeći u sumnju njegovu autentičnost.[1][2] Sumnja u autentičnost bila je ispravna, jer su sve sačuvane isprave hrvatskih vladara iz ranoga srednjega vijeka prijepisi, a samim time i formalni falsifikati. Međutim, Nada Klaić nikad nije odbacila autentičnost povijesne jezgre pojedine isprave. Osim anonimne splitske kronike (Historia Salonitana maior, 1967.), objavila je niz izvora prevedenih s latinskoga za potrebe studenata (Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, 1972.). Cjelovito i izvorno poimanje ranosrednjovjekovnoga razvoja hrvatskih zemalja dala je u knjizi Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (1971.), dok je mnogobrojne probleme kasnijega razdoblja sabrala u djelu Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (1976.). Posmrtno su joj objavljene knjige Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g. (1989.) i Povijest Hrvata u srednjem vijeku (1990.).