fbpx

Domazet: Ljudi koji hoće nešto da stvore jasno vide koliko im je ova država (BiH) nekorisna

Oni, a njih je većina, koji od nje (BiH) dobivaju mrvice za preživljavanje, iako su radno sposobni, vide u njoj dobročiniteljku kojoj će i u narednim izborima dati glas

Anto Domazet

Piše: Anto Domazet

RAD I RADNA ETIKA

Gledam na HRT2 reportažu Gorana Milića iz 2009. u kojoj pokazuje kako u Australiji ljudi vode farmu kao dopunski posao uz redovni posao pravnika, novinara, učitelja, poštara i drugih zanimanja.

Tako jedan pravnik vodi u dopunskom poslu farmu na 11 ha (za lokalne uvjete mini mini farma), specijaliziranu za uzgoj goveda, u čemu mu pomažu žena novinarka i kćerka srednjoškolka.

Vezani Članci:

I kažu da je to jako zanimljivo, samo nema vremena za gubljenje, ali posao nije pod presijom. Mora se rano ustati, a kasno leći.

Kad žele da otputuju na nedjelju dvije, susjedi priskaču u pomoć.

Kažu da ih u svemu vodi radna etika i želja da održe tradiciju jer je farma stara 100 godina.

I sada razmišljam o nama u BiH.

Prosječna obitelj u kojoj jedan roditelj radi i ostvaruje oko 1200 KM mjesečno zadovoljava svega 50% svojih životnih troškova. Ona je realno u riziku siromaštva. I rješenje se vidi u tome da se plaća poveća i da se poveća broj zaposlenih u obitelji, ali rezultati već duže vremena izostaju.

Rijetko koja obitelj, čak i kada ima vlastitu zemlju, da ne govorimo da može iznajmiti budzašto koliko god treba zemlje, pomišlja da se bavi farmerskim poslom. Visoka tražnja za hranom, mnoštvo nezaposlenih radnika za sezonske poslove, povoljni prirodni uvjeti, pa i neke subvencije mogle bi rad na farmama čak i kao dopunski učiniti izvorom važnog dodatnog dohotka.

Naravno, lako će naći hiljade razloga zašto to ne započeti i ne raditi.

Ipak, sve je više, posebno mladih obitelji koji traže rješenja u farmama (zvanično registrirane kao poljoprivredna gazdinstva). I u tome uspjevaju. Ima sve više i primjera dopunskog rada na farmi, ali uglavnom ljudi u penziju.

Mislim da je u osnovi pitanje odnosa prema radu i radne etike.

Jer, niko nije postigao dobar život ili stabilne prihode samo radeći od devet ujutro do pet popodne pet dana u tjednu u svom radnom vjeku. Trebalo je barem u nekim fazama radne i životne karijere raditi i po 15 sati dnevno, uložiti silnu energiju, znanje, novac i prihvatiti velike rizike, provesti mnoge besane noći i traume.
Mnogi su tek kroz dopunski rad, kao što su to radili i slovenački inženjeri u doba socijalizma, stekli neki dohodak i razvili biznise koji danas zapošljavaju desetine hiljada ljudi.

U zemljama u tranziciji dopunski rad je bio inicijalno izvor razvoja poduzetništva.
To što država ne pomaže ne može biti razlog da čovjek ne pokuša sve što je do njega. A tek ljudi koji hoće nešto da stvore jasno vide koliko im je ova država nekorisna.

Oni, a njih je većina, koji od nje dobivaju mrvice za preživljavanje, iako su radno sposobni, vide u njoj dobročiniteljku kojoj će i u narednim izborima dati glas.

Ekonomskim terminima objašnjeno, u BiH zbog niske produktivnosti jedan zaposleni ne može čak ni za aktivne obitelji osigurati pokriće životnih izdataka bez pomoći van obitelji. Zato je potrebno povećati intenzivnost rada, tj. uložiti više rada na nivou obitelji za ostvarenje većeg dohotka. A nakon nekog perioda učenja kroz rad, raste i produktivnost i tako manje produktivnog rada donosi više dohotka i vodi obitelj i društvo u progres.
Na kraju, sve je do etike, a posebno radne etike.

Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.

Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.