Đukanović za HRT: SPC instrument u rukama velikosprskog nacionalizma (video)

Kako biste ocijenili trenutne odnose Hrvatske i Crne Gore, i u tom kontekstu, koliko je značajna ova posjeta predsjednika Milanovića?

Mislim da su odnosi prijateljski, da su jedan uzoran primjer dobrosusjedstva u našem regionu. Poslednjih dvadeset godina je bilo vrijeme učvršćivanja međudržavnog povjerenja između Crne Gore i Hrvatske. Istovremeno, to je bilo vrijeme razvoja svestrane međudržavne saradnje. Tako da danas možemo da kažemo da nema oblasti u kojoj nemamo razvijene odnose između naše dvije zemlje, a sa posebnim zadovoljstvom možemo da kažemo da su ti odnosi najdalje otišli u oblasti odbrane, unutrašnjih poslova, obrazovanja, kulture… Treba podsjetiti da je prije nekoliko dana u posjeti Crnoj Gori bio i ministar inostranih poslova Hrvatske, ova dva dana smo imali predsjednika države Hrvatske, to vidimo i kao gest prijateljstva prema Crnoj Gori, državi koja je najdalje odmakla u pregovaračkom procesu sa EU, ali, ne manje važno od toga i gest posvećenosti evropskoj perspektivi regiona u kojem Crna Gora živi.

Kako gledate na ulogu Hrvatske u približavanju jugoistoka Evrope, uključujući i Crnu Goru, evroatlanskim integracijama?

Već sam kazao, želim da ponovim da je hrvatsko iskustvo dragocjen primjer uspješnosti u približavanju zemalja Jugoistočne Evrope evropskim i evroatlanskim ciljevima. Kao što znate, sve zemlje regiona Zapadnog Balkana su za svoj cilj zacrtale članstvo u EU, a sve sem Srbije i članstvo u NATO savezu. Veoma je dobrodošlo iskustvo susjeda koji ima neka svježa znanja iz tih oblasti, i Crna Gora se veoma oslanja na ta iskustva i ekspertize Hrvatske.

Da ponovim, za na nas je bilo dragocjeno ovo šestomjesečno predsjedavanje Hrvatske Savjetom EU jer mislimo da je veoma važno da svim zemljama EU, nekima koje nemaju baš tako bliska sa zapadnobalkanskim društvima, da jedna članica i NATO i EU kao što je Hrvatska, da iz te pozicije predsjedavajućeg Savjetom EU učini toliko dobrih preporuka za evropsku perspektivu Zapadnog Balkana. Mi mislimo da je to jako važno. Vjerujemo da je to jednako važno za Zapadni Balkan kao i za EU. Kada govorimo o Zapadnom Balkanu, mi vrlo često potenciramo da je između stabilnosti i evropske perspektive Zapadnog Balkana znak jednakosti. Vjerujemo u istrajnost Hrvatske u toj misiji i podrške evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana, i vjerujemo da je uz dobru posvećenost reformama u našem regionu taj cilj dostižan u doglednoj budućnosti.

Čini se da pristupni pregovori sa EU trenutno stagniraju, od Crne Gore traže se veći pomaci u području vladavine prava i pravosuđa.

Vjerujem da je potrebno najprije primijetiti da imamo jedan pad tog reformskog entuzijazma u regionu Zapadnog Balkana poslednjih nekoliko godina, i po mom uvjerenju, kao čovjeka koji se dugo bavi politikom u Crnoj Gori, time i politikom regiona u kojem živimo, mislim da je to direktno posljedica jednog zastoja u politici proširenja koju je vodila prethodna EK. Nadam se, takođe, da su poruke koje nam je poslala nova Komisija mnogo više ohrabrujuće.

Nova Komisija je poručila i da želi da bude geopolitčki subjekt, što mi tumačimo vrlo pozitivnim kada je u pitanju budućnost Zapadnog Balkana jer vidimo da je Zapadni Balkan postao područje na kojem se sudaraju interesi krupnih geopolitičkih igrača, a ono što je naš interes, da tu dominantnu ulogu upravo ima EU kao lokomotiva naše zajedničke evropske kuće, i drugo, takođe, nova EK je poslala više poruka da je politika proširenja živa i da želi da pruži stimulanse, ne samo Zapadnom Balkanu nego susjedstvu u cjelini kako bi se ostvarivala neka kvalitetnija partnerstva, a u slučaju sa Zapadnim Balkanom to partnerstvo treba da rezultira članstvom zemalja Zapadnog Balkana u EU, u doglednoj perspektivi.

Naravno da je očekivanje EU na mjestu kada je u pitanju vladavina prava. Nećemo otkriti nikakvu skrivanu tajnu da su društva Zapadnog Balkana u deficitu sa vladavinom prava. Dakle, ako imate jedno područje u kojem se svako malo događaju nemiri, nestabilnosti, ispoljavaju nacionalne i vjerske netrpeljivosti, da to nije baš napovoljniji ambijent za sistematsko unapređenje vladavine prave.

Želim da vam kažem da je u Crnoj Gori napravljen ozbiljan pomak tokom poslednjih nekoliko godina. Naravno, daleko je to od onog stanje kojeg i sami želimo, s obzirom da mi ne potenciramo članstvo u EU, mi potenciramo evropeizaciju Crne Gore. Mi želimo da Crna Gora usvoji evropski sistem vrijednosti, mi želimo da budemo dio savremene evropske kulture i civilizacije, i zbog toga mi prije svega sebi želimo unaprijeđenu vladavinu prava.

Dvadeset godina je prošlo od Vašeg izvinjenja hrvatskom narodu zbog učestvovanja Crnogoraca u agresiji na dubrovačko područje. Dvadeset godina kasnije, biste li tome nešto nadodali ili promijenili?

Tom dvadesotogodišnjem iskustvu, ja mislim da ne treba ništa ni dodavati niti je potrebna bilo kakva promjena. Kada bih mogao, promijenio bih ono što je prethodilo tom dvadesetogodišnjem iskustvu. Nažalost, kao što sam maločas kazao, nije to iskustvo jedistveno kada je u pitanju region u kojem živimo, ali je, eto, u tom frekventnom ponavljanju naših nestabilnosti imali smo i to iskustvo iz 90-ih godina koje je rezultiralo raspadom nekadašnje zajedničke države i krvavim ratovima na našim prostorima. Tada sam u svojstvu Predsjednika Crne Gore našao za shodno da uputim riječi izvinjenja Hrvatskoj za ono što su građani Crne Gore u uniformama tadašnje Vojske Jugoslavije učinilo nažao građanima susjedne Hrvatske.

Drago mi je da je taj gest, definitivno prvi na našim prostorima, nakon tog neprijatnog iskustva, naišao na odobravanje ne samo najrelevantnijih državnih adresa u Hrvatskoj, nego manje više ukupne hrvatske javnosti, što je to predstavljalo začetak neke nove istorijske stranice u našim odnosima. Zbog toga, mislim da gotovo ne treba ništa mijenjati u našem potonjem dvadesetogodišnjem iskustvu. Bilo je to iskustvo sistematskog obnavljanja i učvršćivanja povjerenja, razvoja dobrosusjedstva, razvoja međudržavne saradnje, tako da danas zaista s pravom možemo da govorimo o prijateljskim odnosima između naše dvije države i dva naroda.

U poslednje vrijeme svjedočimo brojnim tenzijama od strane SPC zbog vašeg Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Kako Vi na to gledate u regionalnom kontekstu?

Kao što ste i sami kazali, Zakon je predstavljao inicijalnu kapislu za jedan sukob koji se u međuvremenu prilično ostrastio, sukob na relaciji SPC-država Crna Gora. Naša intencija je bila da usvojimo zakon kojim ćemo zamijeniti zakon iz vremena socijalističke Jugoslavije. Željeli smo da donesemo novi zakon kojimćemo unaprijediti vjerska prava i slobode saglasno rješenjima koje danas ima savremena evropska civilizacija. Otvarajući taj Zakon, naravno, došli smo i do pitanja imovine, i intencija koju je pokazala Crna Gora je da dio imovine kojom se služi pravoslavna crkva, onaj dio imovine koji je finansiran iz javnih izvora, dakle, da to treba da bude državna imovina. SPC se jako protivi tome rješenju, pokrenula je proteste širom Crne Gore sa idejom da treba da brani svetinje od države Crne Gore. Te protesne litije koje organizuje SPC i dalje traju. Ono kako mi danas to sagledavamo, da je riječ o jednoj neprimjerenoj politizaciji jednog vjerskog pitanja.

Zakon je poslužio kao povod, ali se protokom vremena pokazalo, za nas potpuno nedvosmisleno, da je SPC instrument u rukama velikosrpskog nacionalizma. SPC je u međuvremenu uspjela da promoviše sve ono što su njeni konačni ciljevi. Nije samo da se taj zakon ukine, nego smo u međuvremenu čuli da bi Crna Gora morala umjesto epiteta građanske nositi epitet srpske države.

Drugo, da je crnogorsku državu stvarala SPC, što znači da ovdje postoji pretenzija da SPC upravlja ovom državom, da nas vrati na pozicije teokratske države iz srednjeg vijeka. I naravno, čuli smo da je NATO fašistička organizacija, a da je EU propala civilizacija, i da je zbog toga za Crnu Goru jedino udobno da bude pod bezbjednosno interesnim kišobranom Rusije. Ne treba dalja prezentacija obrazloženja za ovakvu percepciju sa naše strane.