Crna Gora i politički koncept autokefalnosti

U sporu o novom zakonu o crkvenim zajednicama u Crnoj Gori u osnovi se stalno miješaju i isprepliću dvije razine: s jedne strane pitanje autokefalnosti (samostalnosti) Crnogorske pravoslavne crkve, što je u osnovi tema koja se prije svega tiče crkvenog prava. S druge strane politička dimenzija koja je prije svega povezana s pitanjem identiteta crnogorske države i nacije.

Kratko nakon što se 1991. jugoslavenska federacija raspala uzduž tadašnjih republičkih granica, novo rukovodstvo u Crnoj Gori je “pokušalo svoj legitimitet te suverenost i stabilnost države ojačati između ostaloga i time da se formira autokefalna crnogorska crkva, na koju bi se onda država mogla oslanjati”, kaže Klaus Buchenau, povijesničar sa Sveučilišta u Regensburgu i autor više publikacija o religijskim zajednicama na području nekadašnje Jugoslavije. Utoliko se tu radi o “politički motiviranom pokušaju uspostavljanja autokefalnosti.”

Tako je već 1993. osnovana Crnogorska pravoslavna crkva (CPC) koja je proglasila svoju autokefalnost i koja je kao takva priznata od strane države 2000. godine. No taj njen status nisu kanonizirale ostale pravoslavne crkve, a prije svih Srpska pravoslavna crkva (SPC), već ju smatraju šizmatskom. Uz to ta crkva nikada oko sebe nije uspjela okupiti značajniji broj vjernika, kaže Buchenau, pa je u tom smislu od početka bila “mrtvorođenče” i “promašaj”.

Sporna autokefalnost

CPC svoju autokefalnost zasniva na, kako kažu, autokefalnosti Crnogorske crkve koja je postojala prije 1918. godine, kada je Crna Gora prestala postojati kao nezavisna država i postala dio Kraljevine Jugoslavije. No Buchenau kaže kako mnogi pravoslavni teolozi koji se bave crkvenim pravom smatraju da crnogorska crkva zapravo nikada nije ni bila uistinu autokefalna.

“Za taj status nije dovoljno da neka crkva bude samostalna u smisli da joj se nitko ne miješa u rad, već ona mora biti u stanju sama posvećivati svoje episkope – a Crnogorska crkva to nikada nije bila u stanju. Ona je doduše od 17. stoljeća sama upravljala svojom aktivnošću i nikoga nije morala pitati za dozvolu, ali se, kada je riječ o posvećivanju episkopa, uvijek morali obraćati nekome izvana – prije svih Pećkoj patrijaršiji i kasnije Mitropoliji u Sremskim Karlovcima. Ta crkva dakle nikada nije bila u stanju obnavljati se iznutra i to je glavni argument Srpske pravoslavne crkve kojim ona pobija da je Crnogorska crkva ikada bila autokefalna”, naglašava Buchenau.

Pitanje vlasništva

No pozivanjem na 1918. kao ključnu godinu za dokazivanje vlasništva nad crkvenim dobrima, crnogorska država se miješa ne samo u pitanje crkvenog prava i problem uspostavljanje autokefalnosti, već i “otvoreno postavlja u pitanje vlasništva nad materijalnim dobrima koje SPC sada koristi, s namjerom da ih preuzme. To je u jednoj pravnoj državi apsolutno nedopustivo”, kaže Buchenau.

Problem je u tome što je u Osmanskom carstvu formalizacija kroz dokumente sve do u 19. stoljeće bila vrlo oskudna, zemljišni katastri nisu postojali. “Teško da postoje bilo kakvi dokumenti koji bi to vlasništvo SPC-a 1918. mogli dokazati”, uvjeren je Buchenau. “To znači da bi ona faktički izgubila sve crkve koje su izgrađene prije postojanja Jugoslavije , a time i neke najvažnije svoje simbole duhovne povijesti, uključujući i glasoviti Manastir Ostrog.”

“Jasan politički projekt”                              

Ukoliko bi se to desilo Srpska pravoslavna crkva, odnosno Mitropolija crnogorsko-primorska, bi bila prepuštena na milost i nemilost države, kaže Buchenau. Ona bi mogla pustiti sve kao i dosada, ali bi jednako tako bila u stanju crkvena dobra dati na korištenje sektaškoj crkvi – za to bi postojala pravna osnova i država nikoga tu ne bi morala ništa pitati.

Uz to “potpuno smiješnim” Buchenau naziva argument zagovarača Zakona kako se reguliranjem sada nejasnog pitanja vlasništva samo pokušava uvesti pravni red u sada kaotično stanje. “U zemlji, u kojoj je ionako samo uvjetno moguće govoriti o nekom redu, sada odjednom tražiti da se dokumentira nešto za što se zna da to nije moguće dokumentirati čista je izlika.” To je uobičajeni trik balkanskih elita, upućen strancima koji su navikli na formalizaciju društva. “To će na kraju voditi tome da iz nedostatka dokumenata nastano faktor moći koji na kraju sve odlučuje. To je sasvim jasan politički projekt.”

Nacija, država i crkva

Pritom, povijesno gledano, nije neuobičajeno da uspostava autokefalnosti ima uvijek i političku dimenziju, napominje Buchenau. “Iz višestoljetne tradicije pravoslavlja se vidi da je uvijek kada je neki narod uspostavljao svoju državu na nekoj teritoriji, to prije ili kasnije slijedila i uspostava autokefalnosti.

” U novije vrijeme je to slučaj sa Ukrajinom ili Sjevernom Makedonijom: i tamošnje crkve su proglasile svoju autokefalnost protiv volje matičnih crkava. Njih se naprosto stavlja pred svšen čin. “U tom bi se smislu moglo reći da na to ima pravo i Crna Gora”, kaže Buchenau.

Središnje je pitanje, međutim, na koji se način to provodi. Osnovno je uvijek da ne postoji dvojba kako se doista radi o samostalnim nacijama. U slučaju Ukrajine i Sjeverne Makedonije mnogi smatraju da se tu radi o zasebnim nacijama, smatra Buchenau. Od svih priznata, kanonizirana autokefalnost tamošnjih pravoslavnih crkava tu još nije uspostavljena, ali se taj projekat može donekle osloniti na konsolidiranu naciju.

No kada je riječ o Crnogorcima, to baš nije sasvim nedvojbeno. I u Srbiji i u Crnoj Gori postoje mnogi koji smatraju da ta nacija kao takva i ne postoji, već da se u stvari radi o Srbima. Oni zbog toga odbijaju sam temelj uspostavljanja nezavisne države – postojanje samosvojne nacije.

Crnogorska crkva bez podrške

Malo vjerojatno da bi neka samoproglašena autokefalna Crnogorska crkva mogla biti na bilo koji način priznata ili podržana od ostalih pravoslavnih crkava, smatra Buchenau. Ni Makedonska crkva se tu neće angažirati: “Makedonci imaju puno ozbiljniju crkvenuo organizaciju od CPC-a, oni imaju svećenički seminar i teološki fakultet, imaju sinod, dakle biskupsku konferenciju. Oni su na pola puta da ih priznaju u pravoslavnom svijetu i imaju mnogo toga što Crnogorci nemaju. Oni će dobro paziti da to ne ugroze.”

A ukoliko sada crnogorska država potiče proces uspostavljanja nacionalnog i državnog identiteta kroz davanje podrške autokefalnosti, ona mora biti svjesna da ” je uspostava tog identiteta moguće samo uz istovremeno produbljivanje podjele u društvu”, uopzorava Buchenau. “Ukoliko se to nastavi, to ima cijenu – bila bi to na kraju pirova pobjeda. Na prvi bi pogled moglo izgledati da se time jača crnogorska država, ali istovremeno bi se samo povećale napetosti u društvu.”

dw.com / balkantimes.press