Crna Gora: Dokument iz 1455. pokazuje jasno ko je bio Srbin a ko ne

KAKO STVARI ZBILJA STOJE SA PORFIROGENITOVIM SPISOM I JUŽNIM SLOVENIMA

U Zetskoj presudi od 8. septembra 1445. su posebno pomenuti Lužani, dakle, Sloveni, kao zetska vlastela i starośedioci, a posebno srpska vlastela, odnosno Srbi Altoman i Vuk i Đurđ Belmužević. Dakle, u XV vijeku srpski pisar, porijeklom iz Srbije, na ekavici luči Zećane (domicilne) od trojice Srba jabanaca, vlastele Đurđa Brankovića, koji su u njegovo ime upravljali Zetom, držeći ih, očito, pripadnicima različitih etničkih grupa.

Sredinom X vijeka arapski pisac Masudi nabraja još neka slovenska plemena: Volinjani, Moravljani, Hrvati, Česi, Braničevci, Srbi, Gačani i drugi. Dakle, očito da su i Srbi i Hrvati skupine plemena, jednoga širega saveza koji se organizovano doseljavalo na evropski prostor i ne bi se reklo da su se u kulturnom smislu bitnije razlikovali od ostalih.

Tako su i Sloveni doseljeni na Balkansko poluostrvo imenovani po osobinama prostora, pripadnosti socijalnim kategorijama ili imenima plemena čiju su teritoriju pośeli. Pa bi se reklo da razlike između doseljenih slovenskih plemena nijesu bile značajne, nego ih savremeni istoričari pojačavaju, podrazumijevajući pod različitim plemenskim imenima, različite kulturološke, čak i etničke sadržaje, što se ne može dokazati.

Vezani Članci:

• Rahić: Sultanova trobojka se još uvijek vijori u Srbiji
• Boris Johnson čukununuk Ali Kemal Beja: “Deda mog oca bio je Turčin”
• Ristić: Srpske historijske samoobmane – “boj na Kosovu”

Dokaz da Srbi i Hrvati nijesu naselili Duklju nalazimo u crnogorskim predanjima, koja su osobena na cijelome Balkanu. Pamte sve narode i etničke grupe koje su naseljavale Crnu Goru u posljednjih 1400 godina.

Počev od slovenskih doseljenika Lužana, Ljubica, Golubovića, Branovića, pa Vlaha Mataruga, Macura, Kriča, Bukumira, Malenza, Mugoša, pa Vlaha Novljana, Drobnjaka, Lutovaca, Bratonjega, Vasojevića i drugih (Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora i Boka; Kuči, Bratonožići i Piperi, Podgorica, 1997).

Tu činjenicu potvrđuju statuti gradova Budve i Kotora, koji u zaleđu poznaju samo Slovene, Vlahe i Arbanase, i Zetska presuda od 8. septembra 1445. godine, u kojoj su posebno pomenuti Lužani, dakle, Sloveni, kao zetska vlastela i starośedioci, i srpska vlastela, odnosno Srbi Altoman i Vuk i Đurđ Belmužević.

I katolički pop Srećko Vulović iz Perasta, oko 440 godina kasnije, 1892. godine, konstatuje, doduše, samo na jednom dijelu Crne Gore, u Boki, da nije bilo ni Srba ni Hrvata do njegovoga vremena (Srećko Vulović, Tko su bili starosjedioci Boke, Zagreb, 1892, str. 6 i 11). Piše da ni on ni stari Peraštani u đetinjstvu ne čuše riječ Hrvat „a naš jezik samo i jedino zvasmo naškim“.

Poziva se na Miha Pavinovića koji mu je kao odgovor na izvjesni njegov naučni prilog etnološke sadržine o Boki, koji mu je poslao na ocjenu, pismeno poručio, kako piše, ove znamenite riječi: „Stecite svijest Hrvatsku…“.

A onda nastavlja da je marljivo proučavao to pitanje i zaključio da je Hrvat, i to na samome koncu XIX vijeka. Dalje piše da unazad 40 godina nijesu čuli „naše sugrađane grčko-istočne vjeroispovijesti…, da bi sebe nazivali Srbima a svoj jezik srbskim“ i na kraju zaključuje: „Svoj su jezik nazivali naškim, a sebe jedino nazivali rišćanima“. Dakle, u XV vijeku srpski pisar, porijeklom iz Srbije, na ekavici luči Zećane (domicilne) od trojice Srba jabanaca, vlastele Đurđa Brankovića, koji su u njegovo ime upravljali Zetom, odnosno Crnom Gorom, očito, držeći ih pripadnicima različitih etničkih grupa.

Katolički pop iz Perasta, na samome koncu XIX vijeka, ne zna za postojanje Srba i Hrvata u Boki; za njih ne znaju ni statuti Budve i Kotora, a ni narodno predanje. Očito, svaki, čak i pokušaj da se ranosrednjovjekovna Duklja oglasi zemljom naseljenom Srbima ili Hrvatima u vrijeme cara Iraklija i nešto kasnije, neutemeljen je, i nije naučne naravi.

N. Nodilo ističe mišljenje Jakova Grima koji je tvrdio kako „razni djelovi puka kakova, onda im je uvijek jednaki način vjere i bogoštovja sve dotle, dok ostaju pri svojoj naravi, a nisu izloženi nasilnome uticaju sa strane“ (N. Nodilo, Stara vjera Srba i Hrvata, Logos, Split, 1981, str. 238).

Dakle, Dukljani, Srbi i Hrvati su se u procesu socijalne komunikacije Slovena sa domicilnim stanovništvom ilirskoga, tračkoga i mezijskoga porijekla prepleli i konstituisali nove etnikume koji su zahvatili prostore na kojima su u srednjemu vijeku zasnovali hrvatski, srpski i crnogorski etnikum. Osnova razlikovanja Srba i Hrvata je utemeljena na prostorima koje su naselili; Srbi istok centralnoga Balkana u doticaju s ortodoksnom Vizantijom, a Hrvati zapadni rub Balkana u doticaju s katoličkom Franačkom.

Ključni za oblikovanje identiteta u ranome srednjemu vijeku su bili socijalni-kulturni procesi doseljenika s domicilnim stanovništvom i okruženjem (Vizantijom, Mlecima i Franačkom), a u konačnici religijski, politički i kulturni miljei u kojima su konstituisani. Tako su doseljeni Sloveni koji su se integrisali sa romanizovanim Dokleatima zasnovali Dukljane. To je bio lokalni identitet koji se širio u prostoru i vremenu konstituišući šire prostore unutar kneževine, odnosno kraljevine.

Tako se vremenom i lokalni identitet Hrvat i Srbin širio u prostoru i vremenu, zahvaljujući konfesiji, odnosno crkvenoj organizaciji, da bi na koncu zahvatio široke prostore od Dunava do Jadrana. Potvrđuje to i jezik kojim su govorili južnoslovenski narodi, sve do sredine devetnaestoga vijeka, koji se nazivao ilirskim – nije etnički nego teritorijalno identifikovan.

To potvrđuje sljedeći primjer: u Bolognji je već 1553. godine osnovan „Collegium Hungaricum-Illyricum“ kojim je upravljao Zagrebački kaptol. Bartol Kašić piše da je papa Kliment VIII preporučivao studium linguae illyricae da bi se podržali katolici u turskome carstvu (Stjepan Krasić, Štokavsko narječje postaje književni jezik, str. 55).

U Trogiru 1441. godine, u prijevodu jednoga pisma na talijanski jezik kaže se da je izvorno bilo pisano „in sermone et alphabeto Illiriacho seu Sclavonico“ (Radoslav Katičić, „Ustanove sv. Jeronima u Rimu i povijest hrvatske kulture i narodnosti“, Homo imagio et amicus Dei, Zbornik u čast Ivana Goluba, Rim, 1991, str. 377). Bartol Kašić je 1604. godine objavio Institutionem linguae illyricae libri duo. Andrija Kačić Miošić (1704–1760) objavljuje Razgovor ugodni naroda slovinskoga.

Lovro Šitović Ljubušak (1682–1729) štampa Grammatica latino-illyrica, izdatu ponovo – 1742. i 1781. godine. Josip Jurin u Veneciji je 1793. godine objavio trojezičnu gramatiku naslova Grammatica Illyricae juventuti latino-italoque sermone instruendae accomodata ili Slovkigna slavnoj slovinskoj mladosti diachim, ilirichim i talianskim izgovorom napravglena. Josip Voltić izdao je u Beču 1803. godine Ričoslovnik ilirskog, italijanskog i nimasckoga jezika s jednom pripodstavljenom gramatikom ili pismenstvom.

(Nastavlja se)