Bosanac i Bošnjak su sinonimi za bosanski narod

Akademik prof.dr Suad Kurtćehajić smatra da je bosanstvo pojam sa dva značenja

U prvom širem smislu označava bosansku naciju odnosno zajednicu državljana Bosne i Hercegovine a u drugom sinonim nazivu Bošnjak u etničom smislu.

Kurtćehajić ukazuje da je nazivu Bošnjak prethodio autentični naziv Bošnjanin koji se prvi put pominje u drugoj polovini XII stoljeća i taj naziv je apsolutno dominirao u srednjem vijeku iako je Tvrtko II Tvrtković početkom XV vijeka upotrijebio u jednoj Povelji Dubrovčanima temin Bošnjak.

Dolaskom Osmanlija iščezao je termin Bošnjanin i za cjelokupno stanovništvo Bosanskog pašaluka a potom Bosanskog vilajeta bez obzira na religiju korišten je termin Bošnjak. Ovu promjenu su napravile Osmanlije i on se odomaćio za narod na prostoru Bosanskog pašaluka kasnije od 1865 Bosanskog vilajeta.

1862. godine u Sarajevo dolazi pravoslavni sveštenik Bogoljub (Teofilo) Petranović sa zadatkom širenja srpskog imena među stanovnicima Bosne, a Božić Klement vatreni Dalmatinac iste godine dolazi na prostor Bosne šireći hrvatstvo među bosanskim katolicima.

I jedan i drugi pored inertnih bosanskih begova i aga uspijevaju u tome. Bošnjaci pravoslavci se srbiziraju a Bošnjaci katolici kroatiziraju. U to vrijeme Evropu je zahvatio val stvaranja nacionalnih država počevši sa Francuskom buržoaskom revolucijom 1789. godine kada se prvi put pojavljuje pojam nacija.

Provincije Bosna i Hercegovina članom XXV Berlinskog ugovora koji je utvrđen na Berlinskom kongresu 04. jula 1878. godine daju se na upravu Austrougarskoj. Pokušaj upravitelja nad Bosnom i Hercegovinom Benjamina Kalaja da na bazi historijskih tekovina i višestoljetnog zajedničkog života pod istim bošnjačkim identitetom očuva integralno bošnjaštvo ne uspijeva jer su Bošnjaci pravoslavci i katolici u najvećem broju već posrbljeni i kroatizirani. Nakon smrti Kalaja 1903. godine i Mehmeda Kapetanovića Ljubušaka 1902. godine koji je 1891. godine osnovao časopis „Bošnjak“ novostvorena srpska i hrvatska svijest potpomognuta velikosrpskim aspiracijama iz Beograda i velikohrvatskim iz Zagreba a inertnošću naših begova i aga kojima je jedino bilo bitno da se ne pravi agrarna reforma jer je posjedu Bosanskih muslimana bilo 90% zemljišta u privatnom vlasništvu dopušta bez ozbiljnijeg otpora ukidanje naziva Bošnjak i sljedeće 1907. godine bosanskog jezika koji je bio od 1880. godine službeni jezik u BiH.

Često sam se pitao kako to da je 99% Bošnjaka zaboravilo svoj bošnjački identitet do 1993. godine, i moram priznati da ne znam da li se to desilo i drugim narodima zbog supresivnog djelovanja vladajućih režima prema njima. Možda je to i zbog toga što je to bio Osmanlijski termin za stanovnike bosanskog prostora i nije bio dovoljno ukorijenjen u biću bosanskog čovjeka.

Stvaranjem Kraljevine SHS 01.decembra 1918. godine i njenom transformacijom u Kraljevinu Jugoslaviju 03. oktobra 1929. godine bosanski muslimani su svedeni na vjersku komponentu bez etničke identifikacije. Paradoksalno je bilo da su u AVNOJ-evskoj Jugoslaviji na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943. godine Muslimani označeni sa veliki slovom „M“ čime se htjelo reći da su uz Srbe i Hrvate ravnopravan narod u BiH. Četiri dana kasnije 29.novembra 1943. godine udareni su temelji nove Jugoslavije na Drugom zasjedanju AVNOJ-a sa šest federalnih jedinica među kojima je i Bosna i Hercegovina i pet naroda.

Muslimani su tretirani kao vjerska skupina. Husaga Čišić je kod usvajanja Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije 31. januara 1946. godine glasao protiv tog ustava sa obrazloženjem da je jedan narod Bošnjaci koji ima historijsko uporište izbrisan. Komunisti su u to vrijeme izjednačavali narod i naciju. Pokušaj da se muslimani asimiliraju među Srbe, Hrvate ili Crnogorce nije uspio jer su obični ljudi koji nisu bili članovi Komunističke partije Jugoslavije koja je početkom pedesetih godina promijenila naziv u Savez komunista Jugoslavije mogli da se izjasne kao neopredijeljen-musliman. Slično je bilo i na popisu 1953. godine na kojem su se muslimani u najvećem broju izjašnjavali kao neopredijeljeni Jugosloveni. Na popisu 1961. godine omogućeno je izjašnjavanje Musliman ali ne u nacionalnom mego u etničkom smislu. Preko 800.000 stanovnika BiH se izjasnilo Muslimani u etničkom smislu iako su se mnogi i dalje izjašnjavali kao neopredijeljeni Jugosloveni.

Nakon toga je bilo jasno da se bosanski muslimani ne žele asimilirati među Srbe ili Hrvate. 1968. godine je Centralni komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine donio odluku da se bosanskim Muslimanima prizna svojstvo nacije pod nazivom Musliman. Iako je već uveliko zaživio pojam Bosanac kao kolokvijalni naziv za sve stanovnike Bosne i Hercegovine a bratsvo i jedinstvo bio temelj nove Jugoslavije srpski i hrvatski komunisti nisu dozvolili naziv Bosanac za stanovnike Bosne i Hercegovine.

Na popisu 1971. godine Muslimani prvi put u Bosni i Hercegovini od dolaska AustroUgarske postaju najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini sa skoro milion i po koji su se izjasnili kao Muslimani. Srba je u Bosni i Hercegovini bilo blizu milion i četiri stotine hiljada a Hrvata blizu 800.000.

Kada je sa bujanjem srpskog nacionalizma nakon Memoranduma SANU-a u septembru 1986. godine i lučonoše tog dokumenta Slobodana Miloševića Jugoslaviju zahvatila plima srpskog nacionalizma Dobrica Ćosić koji se smatra ocem modernog srpskog nacionalizma 1989. godine izjavio „Srbi nemaju što više tražiti u Bosni ukoliko se usvoji i proglasi bosanska nacija Bosanci. Glavni naš prioritet je po svaku cijenu sprečiti službeno priznavanje te bosanske nacije“. 1990. godine u novembru su bili izbori a popis 1991. godine. Da smo pred popis promijenili naziv Musliman u Bosanac možda bi sudbina Bosne i Hercegovine bila drugačija. Kao i uvijek mi u BiH sporo palimo. Kada je Alija Izetbegović na ljeto 1993. godine načelno prihvatio Oven- Stolternbergov plan koji je bio najlošiji mirovni plan za BiH i koji je predviđao Uniju Bosne i Hercegovine sastavljenu od tri republike koje se mogu otcijepiti saglasnošću volja republika mudro je postavio uslov da se o tome treba izjasniti Skupština BiH koja je ovaj plan 28. avgusta te 1993.godine odbila. Mjesec nakon toga na Prvom bošnjačkom saboru od 28. septembra 1993. godine utvrđeno je da se naziv Musliman zamijeni historijskim nazivom Bošnjaci koji je u BiH imao najduže trajanje.

Preminuli profesor Mithat Riđanović svjetski priznat lingvista je to nazvao katastrofalnom greškom nekoliko naših vrhunskih intelektualaca koji su bili zagovornici bošnjaštva smatrajući da je to bio historijski momenat da se našem narodu da određenje Bosanac koje je zaživjelo u kolokvijalnom smislu i najviše odgovaralo savremenoj lingvistici ali koje nam nisu dozvoljavali srpski i hrvatski komunisti da bude i zvanično ime za jedan od šest priznatih jugoslovenskih naroda i umjesto toga su nam dozvolili groteskni naziv Musliman pa smo imali nacionalno određenje Musliman a vjersko ateista kod mnogih bosanskih muslimana što je izazivalo podsmjeh. Druga njegova teza je bila da nema naroda u svijetu koji ima svoj jezik a da se ime naroda razlikuje od naziva jezika.

Dugo vremena sam smatrao da profesor Riđanović griješi, a i sam sam sa akademikom Omerom Ibrahimagićem pred popis u Crnoj Gori bio u misiji afirmacije bošnjačkog identiteta kod crnogorskih muslimana koji su se pocijepali na Bošnjake, Muslimane i Crnogorce islamske vjeroispovijesti iako se radi o jednom narodu. Vremenom sam uviđao da bi Bosna i Hercegovina bolje prošla da su, ako je već propušteno pred popis 1991.godine te 1993. godine donijeli odluku o nazivu Bosanac kao naziv i za nacionalnu ali i kao etničku kategoriju. Prvi bi obuhvatao sve državljane Bosne i Hercegovine kao nacionalna kategorija a drugi etnički bi obuhvatao sve one koji imaju osjećaj da pripadaju bosanskom narodu kroz svoju historiju, kulturu, sličnu ili istu religiju kao i jezik. Značajan broj bosanskih pravoslavaca i katolika koji ni za živu glavu ne prihvataju naziv Bošnjak jer ga smatraju ekskluzivnim nazivom za pripadnike islamske religije ne bi i nisu imali otpor prema bosanskom identitetu jer su ih tako svi susjedi u drugim ex jugoslovenskim republikama decenijama određivali a i oni su sami za sebe bilo gdje da odu govorili da su Bosanci. Da je to tada urađeno danas bi imali sinhronizirane nazive: Bosna i Hercegovina, bosansku naciju (državljani BiH ) jer je pretpostavka za stvaranje bosanske nacije u punom kapacitetu nastupila tek priznanjem BiH kao nezavisne države, bosanski narod ( pripadnost BiH ne samo za stanovnika BiH nego i svih onih koji imaju kulturološke, običajne i druge veze sa Bosnom i Hercegovinom a koji se danas izjašnjavaju kao Bošnjaci. Bošnjaci koji nisu državljani BiH često pitaju a kako bi se oni tada određivali da je to urađeno. Bili bi Bosanci u etničkom smislu što su i danas samo pod nazivom Bošnjak jer su Osmanlije oformile termin Bošnjak za sve nas u Bosanskom pašaluku a poslije Bosanskom vilajetu koji je obuhvatao i Novopazarski sandžak i zamijenile naš autentični srednjevjekovni termin Bošnjanin.

Tri termina su kroz historiju obuhvatala sve stanovnike današnje Bosne i Hercegovine i oni su sinonimi: Bošnjanin, Bošnjak i Bosanac. Bošnjak je vremenski najduže korišten a Bosanac je najmlađi ali i najbliži bosanskom čovjeku i bosanskoj lingvistici.

Ovo je pretpostavljena historija koja se na našu žalost nije dogodila a na Ćosićevo veliko zadovoljstvo kao i zadovoljstvo protagonista velikosrpske i velikohrvatske politike. Dejtonskim sporazumom imenovana su tri naroda: Bošnjaci, Srbi i Hrvati koji zajedno sa drugim narodima i građanima BiH utvrđuju Dejtonski ustav. E sad zamislimo da u Ustavu BiH stoji: Bosanci, Srbi i Hrvati. Da li bi to bilo lošije ili bolje za budućnost Bosne i Hercegovine.Velika sreća je opet u činjenici da se u Ustavu Bosne i Hercegovine nigdje ne pominje nacija već samo narodi.

Moderna teorija nacije je jasno razgraničila pojam nacije kao pripadnost državi od pojma naroda kao pripadnosti istoj kulturi, običajima, tradiciji, istom ili sličnom jeziku. Kurdi su narod ali nikada nisu postali nacija jer nemaju svoju matičnu državu. Velikosrpski i velikohrvatski nacionalisti ali i oni koji za sebe kažu da to nisu neprekidno nam provlače da u BiH žive triimenom određene nacije: Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Ako pođemo od činjenice da nema nacije bez države onda je to uvodna utakmica za podjelu BiH na tri mini nacionalne državice.

Primjera radi u Ustavu BiH nigdje se ne pominje vitalni nacionalni interes već samo vitalni interes naroda ali na žalost mi smo potpali pod to da nam se neprekidno govori neustavni termin putem medija o vitalnom nacionalnom interesu.

Pitanje koje se postavlja je šta da se radi. Aademik Kurtćehajić predlaže ao prvo prvo ne dozvoliti da u rubrici za popisstoji etnička/nacionalna pripadnost kao što je bilo 2013. godine jer su to dvije različitekategorije. Nacionalna pripadnost je pripadnost Bosni i Hercegovini i ona bi trebala biti samo Bosanac koji je skraćenica od Bosanac i Hercegovac.

Ali o pripadnosti naciji se ne izjašnjava. Ona se pretpostavlja. U rubrici zbog toga treba stajati samo etnička pripadnost.

S obzirom na činjenicu da je termin Bošnjak kao etnička kategorija već 30 godina prihvaćen ne treba zagovarati njegovu promjenu. Ali treba insistirati na tome da je Bosanac sinonim za Bošnjak što i jeste kao što su sinonimi kruh i hljeb, mineralna ikisela voda, pasulj i grah i ne znače različite pojmove već različite nazive za isti pojam s tim što Bošnjak i Bosanac imaju i korijensku sličnost. Iako je i Bošnjanin sinonim ovaj naziv je historijski iščezao ali Bošnjak i Bosanac nisu. Nije nikakva izdaja identiteta ako neko više voli Bosanac od sinonima Bošnjak. To je jedno te isto. Problem koji sad imamo da su Bosanci ostali i ogroman broj se pisao Bošnjak da ne bi bio ostali, a da je na popisu u okviru iste kategorije stajalo Bošnjak/Bosanac imali bi znatno više od 50,11 % stanovnika BiH koji se na ovaj način određuju a moglo bi se jasno sagledati koliko je zaista naziv Bosanac miliji bosanskom čovjeku. Nemali broj a to je oko 180.000 ili skoro 4 % su u kategoriji ostalih a to su dominantno Bosanci i među njima najviše ima bosanskih muslimana koji u sebi osjećaju da taj termin najviše odgovara njihovom biću i ne možemo prihvatiti da su oni izdajnici koji ne vole svoje ime Bošnjak.

Očigledno je im je miliji naziv Bosanac. Pa nisu se pisali Kinezi ili Japanci već Bosanci po nazivu zemlje u kojoj žive. Sa tim procentom da su bili u istoj kategoriji Bošnjaci/Bosanci bilo bi skoro 55 % već te 2013. godine sa istim etničkim identitetom. Danas bi to bilo mnogo više. Stavove koje izlažem nisu samo moji a usmena anketa koju sam proveo da osjetim puls bosanskog čovjeka mi ukazuje da je veliki procent onih koji bi kada bi se mogli napisati Bosanac, a da ne budu time ostali, tom terminu dali prednost. Zato aademik Kurtćehajić smatra da ne treba ništa nametati niti mijenjati termin Bošnjak samo njegov sinonim Bosanac pridružiti istoj kategoriji kod budućeg popisa ali se i otvoriti u vremenu koje dolazi prema ideji bosanstva ne samo kao nacionalnoj već i kao etničkoj kategoriji jer samo Bosanac može imati dvojako značenje i nacionalno pripadnost državi i etničkoj pripadnost narodu. Bošnjak je samo etnička kategorija i ne može biti oznaka za pripadnost državi Bosni i Hercegovini.

A život i vrijeme neka pokažu ko više voli naziv Bošnjak a ko njegov sinonim Bosanac. Tu ne bi trebalo biti prisile niti kvalifikacija tipa izdaje tim prije što bosanski čovjek nije pitan te 1993. godine da li više voli da njegova odrednica bude Bošnjak ili Bosanac. To je bila ideja nekoliko vodećih intelektualaca koji su generisali mišljenje ostalih i to je tada predstavljalo ozbiljan korak naprijed u odnosu na naziv Musliman.

Može se postaviti pitanje i da smo mi neutemeljen narod ako stalno nešto mijenjamo ili dodajemo. Ali to je historijski proces. Srbi su svom razvoju imali brojne nazive dok se nije došlo do današnjeg naziva Srbi. Korišteni su termini kroz historiju: Rašani, Servi, Srblji, Sorabi, Srbende, Srbijanci i na kraju Srbi.

Zbog toga bih preporučio zagovornicima da je bošnjaštvo zabetonirano te 1993. godine da ne budu Isključivi i invalidirati ili stigmatizirati nosioce ovih ideja kako bi ih sasjekli u pokušaju i svoje mišljenje predstaviti kao nepogrešivo i jedino moguće. Ako ove ideje nemaju svoje uporište u bosanskom čovjeku onda one neće zaživjeti, a ako zažive onda nam život pokazuje da je dobro da smo ih obznanili i ne treba nikom smetati ako ga je život demantovao.