Prije 13 godina u Beogradu je uhapšen dr. Dragan David Dabić, alter ego ratnog zločinca Radovana Karadžića
Nedugo prije, Hollywood je snimio film „Lov u Bosni“ sa Richard Gereom u glavnoj ulozi, u kojem su preplaćeni scenaristi namaštali da se Radovan krije po šumama, pa ga neki novinar ko biva proganja. Ali šipak. Kažu da život piše romane, ali na Balkanu su to ipak neviđene priče.
Kada bi neko stavio u scenario da se Karadžić prerušio u doktora alternativne medicine, pa se kao takav bavi tihovanjem i prodaje amajlije, svi bi rekli – pretjerano! Kada bi se snimio film u kojem predsjednik najveće stranke stavlja svoju ženu na čelo najveće medicinske ustanove, a pritom mlada dama ima vrlo upitne papire o stručnoj naobrazbi, rekli bi – pretjeruju opet. Da u nekom filmu katastrofe, virus napadne svijet, a u nekoj maloj neuređenoj državi premijer sa saradnicima pronevjeri milione nabavljajući neispravne respiratore, onda da isti taj premijer ne zna staviti masku, pa neće da kupi vakcine jer njegovi sunarodnjaci nisu pokusni kunići kao npr. Srbijanci ili Kinezi, pa onda veliki dio populacije na vakcinaciju odlazi u susjednu zemlju, čije su (bivše!?) vlasti izvršile agresiju na tu malu državu. Opet bi rekli, ovo vam je bezveze. Ali kad bi pogledali tog premijera koji ne zna zakopčati sako ili koji dolazi sa maramom oko vrata i donosi cvijeće američkoj ambasadorici, onda bi rekli – snimaj, imamo blockbuster komediju!!!
Drama koju živimo je stvarna strašna antička tragedija, ali kada nas neko gleda sa strane, zbivanja u Bosni i Hercegovini imaju sve elemente komedije. Jer, da nije tragično, bilo bi komično što smo izgubili Daytonski sporazum, što ne znamo uzeti pare od Visočkih piramida, što se isključivo Bošnjaci prezivaju Hrvat a Hrvati Bošnjak, što mislimo da nemamo tri entiteta, a godinama postoje paralelne institucije kao Elektroprivreda “Hrvatske zajednice Herceg Bosne” ili Hrvatske pošte Mostar, to što se Istočno Sarajevo nalazi na jugo-zapadu, to što državu tvore FBiH 51% i RS 49% plus Distrikt Brčko…
Sve bi ovo moglo biti smiješno da posljedice po živote, zdravlje i standard građana nisu katastrofalne. Opšte stanje duha u Bosni i Hercegovini je negdje ispod letargije, 26 godina nakon rata prelazimo preko svih gafova političara sa utjehom “dobro je, samo nek ne puca”, još uvijek mislimo da će nam neko drugi pomoći, još uvijek ne vjerujemo u moć svog izbornog glasa, još uvijek nas “naši” plaše “njihovima”, još uvijek čekamo na Bonske ovlasti zabrinutih malih visokih predstavnika, a biološki životi prolaze.
Najveća tuga me uhvati kad shvatim da ćemo smatrati ličnim neuspjehom ako dijecu ne pošaljemo u inostranstvo. Samo tako ćemo mirni i uplakani gledati unuke preko Skypea, a u sijedu glavu nam nikako neće ući odgovor na pitanje
– kakva su im to imena i zašto ne govore naš jezik?
Odgovor je jednostavan, zato što smo digli ruke od sebe, samo nek’ ne puca…
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.