Opet si moram dopustiti privatizaciju osvrta i odmah na početku napomenuti da obožavam Bridget Jones, cijelu njezinu franšizu – knjige, filmove, soundtrackove, njezine sretne i nesretne ljubavno-seksualne izlete, njezinog tatu, njezinu mamu, njezinu grupu alkoholičarskih frendova, njezine supatnice iz tajlandskog zatvora, njezino brojanje kalorija i alkoholnih jedinica, njezino padanje naglavačke u novinarstvo, Helen Fielding koja ju je tako predivno i duhovito izmislila, Renee Zellwegger koja ju je s toliko ljubavi i fizičkih transformacija odigrala, njezinog Darcyja i reference na ‘Ponos i predrasude’, njezina Daniela Cleevera koji je najsimpatičniji šupak kojeg je Hugh Grant ikada odigrao (a konkurencija nije mala) – ma, sve s Bridget volim. I ja sam zato idealna publika za najnoviji, četvrti nastavak sage o Bridget koji upravo igra u našim kinima – ‘Bridget Jones: luda za njim’.
Ali fakat je dosta. Fakat je, fakat je FAKAT dosta.
U jednu ruku, ima nečeg privlačnog u ideji ponovnog okupljanja te predivne ekipe koja je od Bridget Jones učinila megapopularnu globalnu franšizu. Svaki fan to voli i svakome će to zagrijati srce. Dobro je to i izvedeno u filmu, jer su naši dragi likovi doista i realistično ostarjeli, barem onoliko realistično koliko si to američki i engleski glumci mogu i žele dopustiti, što je, ajmo reć, dovoljno jer barem Renee Zellweger i Hugh Grant u ovom filmu izgledaju onako kako ljudi njihovih godina nerijetko izgledaju, ponašaju se onako kako se ljudi u njihovim godinama nerijetko ponašaju i većina stvari tu nije pretjerano izglancana kao što je u slučaju nekih drugih filmova i serija
Simpatična je i cijela premisa, u kojoj Bridget u ovome nastavku balansira na granici panike i melankolije, četiri godine nakon što je njezin ljubljeni suprug Mark Darcy poginuo u mirovnoj misiji u Sudanu, s dvoje djece u predpubertetskom ludilu, Danielom Cleeverom kao jedinim dostupnim baby-sitterom i s uobičajenim odredom frendova i članova obitelji koji joj pune glavu više ili manje kretenskim savjetima o tome kako bi trebala voditi svoj život.
Pogubljena priča
Ali tu sve ono dobro staje. Sve dobro samo je u ekspoziciji. Priča filma – ona o Bridgetinom pokušaju da nastavi sa životom, romansi s mnogo mlađim muškarcem i izazovima modernog roditeljstva – poprilično je pogubljena i čini se kao da se scenaristi oko nje i nisu baš previše potrudili, nego se u cijelom projektu računalo upravo na ono što je gore pobrojano kao ono najbolje u filmu. Praćenje toga koliko je Bridget ostarila, KAKO je ostarila, što joj je život tresnuo u facu u međuvremenu te kako se snalazi s Netflixom i društvenim mrežama.
A to nije dovoljno da Bridgetini vršnjaci ostanu budni kroz cijeli film i pogledaju ga u kinu. One mlađe ta sredovječna nostalgiziranja ionako ne zanimaju. Zato teška srca, unatoč dubokoj i višedesetljetnoj ljubavi prema Bridget, moram reći – please, stop. Ova je franšiza već i u trećem nastavku bila mlaćenje mrtvog konja u nadi da će ispljunuti što više para, što je, naravno ispljunuo, a tako će biti i ovaj put. Ali dajte nam, molim vas, da nam Bridget ostaje u lijepom sjećanju, a ne da je ispratimo s kolutanjem očima. U ovom nastavku još je koliko-toliko šarmantnih momenata da je takvo što izvedivo. U sljedećem više neće biti.
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.