Na Zrinjevcu, na broju šesnaest, niže apoteke pokraj koje je i danas stakleni izlog s istim onim portretom Nikole Šubića Zrinskog, bio je Antikvarijat Tin Ujević. Prvi put tamo sam ušao ljeta 1981. ili 1982, i kupio knjigu Zvonimira Kulundžića “Živi Radić“. Po svemu nevažnu i beznačajnu, nečitljivu sveščicu, koja je, međutim, na mene zračila silnom snagom. Objavljena 1971. u vlastitoj nakladi, imala je auru nečega što je zabranjeno, opasno, možda i legalno, i ja sam je kupio uvjeren da ću u njoj pronaći nešto što će promijeniti svijet. Ali aure je nestalo već u vlaku koji je dugo kloparao prema Sarajevu, i u kojem sam pokušavao čitati Kulundžićevo djelo, sve sakrivajući korice od tuđih pogleda. Kada sam stigao na Sepetarevac, knjižicu zelenih kartonskih korica gurnuo sam negdje iznad redova knjiga u ispunjenim policama regala u hodniku, gdje se godinama i desetljećima povaljivala, sve dok nije nestala iz moga svijeta.
Premda je nikad nisam stvarno pročitao, jer se u njoj nije imalo što čitati, upamtio sam je bolje nego tolike čitane knjige. Razlog je iz današnje perspektive zanimljiv. A možda je i općenito zanimljiv za perspektivu čitatelja, gospodara kućne biblioteke, knjiškog veleposjednika, koji se cijeli život bavi nabavkom novih i starih knjiga, i njihovim žudnim i gladnim, često i prilično besciljnim čitanjem. I pritom obilazi knjižare i antikvarijate, poznaje njihove vlasnike i knjižare, i živi s njima. Kujundžićevu knjigu pamtim jer me podsjeća na moć mjesta na kojem nalazimo knjigu, i na to da su teritoriji knjižare i antikvarijata, baš poput teritorija bolnice, eksteritorijalni u odnosu na državu kojom su okruženi.
Antikvarijat Tin Ujević tog je ljeta, kada sam prvi put unutra ušao, bio najfascinantnije mjesto s knjigama na kojem sam se u svojih dotadašnjih petnaest-šesnaest godina zatekao. Takvim ga nije činila samo ta silna prenatrpanost, nego je opčinjavajući bio sam sustav te knjižare starih knjiga. Negdje u pozadini, na policama koje su mjestimično izgledale kao savršena kazališna scenografija, ili kao unutrašnjost nekog muzeja, vladao je samostanski red. Sve je tamo bilo precizno i skladno. I dijelom nedohvatljivo. Negdje ispred, više na dohvat ruke, bile su police na kojima je bilo manje reda, ili koje su bile u neredu, na kojima je po nedosljednom abecednom i kronološkom nizu bivalo svega i svačega. Ali antikvar je i tu znao gdje se što nalazi. Kupci, kojih je bio prepun dućan, iznosili su svoje prohtjeve, a on je, skoro i ne gledajući, izvlačio iz tog reda/nereda knjige. Onu veliku, savršeno sređenu pozadinsku policu nije dodirivao. Tamo su, meni se tako činilo, bile neke tajne knjige.
A sasvim naprijed, u nekakvim košarama i razbacane po podu, u nesolidnim gomilama i ruševnim piramidama, ležale su knjige, novine i prastari časopisi u stanju potpunoga nereda. Nitko nije mogao znati čega tu sve ima, osim nekoga tko bi, kao ja, zarovio u ta odštampana podzemlja i u taj životni i povijesni nered, kakav nigdje ranije nisam vidio. Antikvarijat Tin Ujević za mene bio je fascinantan upravo po tom neredu povijesti, po kojem skoro da se i gazilo, i koji je u sebi imao još nešto što ja ranije nisam vidio, a što, bogme, ne viđam ni danas. Tu je, naime, postojao historijski kontinuitet. Tog dana, u ljeto 1981. ili 1982. po podu antikvarijata vidio sam naslovnicu zagrebačkog Svijeta iz 1934. sa slikom kralja Aleksandra, vidio sam publikacije s Antom Pavelićem, natmurene bakenbarde Franje Josipa I, vidio sam hrvatske grbove i pletere, Đilasov časopis Nova misao, među Badelovim reklamnim prospektima iz šezdesetih, amaterskim zbirčicama pjesama objavljenih u samizdatu i u izdanjima radnih kolektiva iz unutrašnjosti. Sve je tu bilo prisutno, i sve je na jednak način bilo tretirano. Vrijeme je najednom dobilo na protežnosti i na trajanju. Nigdje nije bilo prekinuto, nijednom nije bilo zaustavljeno. Ništa nije bilo zabranjeno, nitko nije bio neprisutan. To je za dječaka iz Sarajeva 1981. ili 1982. bilo šokantno. I osim što je bilo šokantno, to je za njega bio raj!
Tog Kulundžićevog “Živog Radića”, knjižicu iz 1971, kupio sam zato što takvo što u Sarajevu nisam mogao vidjeti. Kupio sam je zato što bih, vjerovao sam, zbog takve publikacije u Sarajevu završio u zatvoru. Nije to bilo naivno djetinje vjerovanje. Doista je i bilo tako, u što ću se uvjeriti četiri ili pet godina kasnije, istina ne tako što ću dopasti zatvora, nego tako što ću završiti na ispitivanju u Službi državne bezbjednosti, i ne zbog “Živog Radića”, nego zbog filma na video vrpci Leni von Riefenstahl. Na kraju, osim što je bilo razočaravajuće, bilo je i poučno to da u Kulundžićevoj knjizi ničega zanimljivog nije bilo. A koštala je tad, u Antikvarijatu Tin Ujević, manje od dnevnih novina na kiosku.
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.